Petar V., portugalski kralj
| Petar V. Obećavajući Pedro V o Esperançoso | |
|---|---|
 Petar V., kralj Portugala i Algarvesa, 1850-ih | |
| portugalski kralj | |
| Vladavina | 15. studenog 1853. – 11. studenog 1861. |
| Prethodnik | Marija II. i Ferdinand II. |
| Nasljednik | Ludovik I. |
| Supruga | Stefani od Hohenzollerna-Sigmaringena |
| Puno ime | Pedro de Alcântara Maria Fernando Miguel Rafael Gonzaga Xavier João António Leopoldo Vítor Francisco de Assis Júlio Amélio |
| Dinastija | Braganza-Saska-Coburg-Gotha |
| Otac | Marija II. Braganza |
| Majka | Ferdinand II. Saska-Coburg-Gotha |
| Rođenje | 16. rujna 1837. Lisabon, Kraljevina Portugal |
| Smrt | 11. studenog 1861. (24 god.) Lisabon, Kraljevina Portugal |
| Potpis |  |
| Vjera | rimokatolik |
Petar V. Obećavajući, punim imenom Pedro de Alcântara Maria Fernando Miguel Rafael Gonzaga Xavier João António Leopoldo Vítor Francisco de Assis Júlio Amélio (port. Pedro V; Lisabon, 16. rujna 1837. – Lisabon, 11. studenog 1861.), portugalski kralj od 1853. do 1861. godine, iz dinastije Braganza-Saska-Coburg-Gotha.
Rodio se kao najstarije od sedmero djece u obitelji portugalske kraljice Marije II. († 1853.) iz dinastije Braganza i njenog supruga, kralja Ferdinanda II. († 1885.) iz njemačke dinastije Sachsen-Coburg-Gotha. Njegova majka je umrla pri porodu 1853. godine, nakon čega se njegov otac, kao kralj-supružnik morao odreći prijestolja u korist svoga najstarijeg sina Petra. Uskoro nakon što je preuzeo kraljevsku krunu, Petar je otišao na putovanje Europom, a za to vrijeme je zemljom upravljao njegov otac Ferdinand kao regent (1854. – 1855.).[1]
Želio je riješiti probleme željezničke infrastrukture i reformirati vojsku te je za njegove vladavine provedena modernizacija infrastrukture, uključujući izgradnju mreže cesta, telegrafa i željezničkih pruga[2], a težio je liberalnoj vladavini, što je jasno dao na znanje političarima u zemlji.
Godine 1858. oženio se mladom njemačkom princezom Stefani od Hohenzollerna-Sigmaringena, ali ona je umrla već sljedeće godine što ga je veoma pogodilo i nikada se nije oporavio od tog gubitka. Godine 1861. izbila je epidemija kolere i žute groznice, od čega su oboljeli njegov mlađi brat João, vojovda od Beja i on sam te su obojica umrli, a prijestolje je prešlo na njegova drugog brata, Ludovika.[3]
