Petronije

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Publije Petronije Niger (latinski Publius Petronius Niger, rođen 11, umro 66), poznat i pod imenima Gaj Petronije (Gaius Petronius), Gaj Petronije Arbiter (Gaius Petronius Arbiter) ili Tit Petronije (Titus Petronius), rimski pisac i političar.

Život i svjedočanstva[uredi VE | uredi]

Tacit u »Analima« (knjiga 16, glava 17 i dalje) spominje Tita Petronija Nigera, koji je bio konzul oko 62., a 66., po Neronovoj zapovijedi, izvršio samoubojstvo; ovaj je Petronije, vrlo vjerojatno (mada ne i posve sigurno), identičan autoru »Satirikona«. Nadimak (cognomen) "Arbitar", koji susrećemo u rukopisima »Satirikona«, možda upućuje na Tacitova Petronija, koji je zbog svog ukusa i sofisticiranosti bio Neronov elegantiae arbiter, "autoritet za eleganciju".

Djelo[uredi VE | uredi]

Pod Petronijevim imenom očuvan je dugi pripovjedni fragment u prozi, s dijelovima u stihu, ostatak pripovijesti koja se vjerojatno zvala Satyrica (ili Satirica ili Saturae). Fragment - 141 poglavlje u modernom kritičkom izdanju - obuhvaća dijelove 14. i 16., te čitavu 15. knjigu (tzv. Cena Trimalchionis, »Trimalhionovu gozbu«). No, ne znamo koliko je knjiga djelo izvorno imalo (možda 20 ili 24).

Kratak sadržaj[uredi VE | uredi]

Pripovijeda, u prvom licu, glavni lik, Enkolpije - on i njegov ljubavnik Giton jedini su koji se pojavljuju u svim epizodama romana. Enkolpije doživljava niz nesreća, u promjenjivom ritmu: katkad su ispripovijedane sažeto i brzo, ponekad s puno detalja i zastajkivanja.

Na početku Enkolpije, dobro odgojen mladić, susreće učitelja retorike, Agamemnona, i raspravlja s njim o propasti govorništva. Enkolpije putuje s avanturistom Askiltom i zgodnim mladićem Gitonom; oni čine ljubavni trokut. Pojavljuje se žena po imenu Kvartila, i uključuje ih u obred u čast boga Prijapa (koji simbolizira muški spol, i ima, čini se, važnu ulogu u svim pričama koje Enkolpije pripovijeda, on progoni Enkolpija i Gitona kao što Odiseja progoni Posejdon). Obredi u čast Prijapa zapravo su povod da tri mladića zadovolje Kvartilinu požudu.

Bježeći od Kvartile, trojka biva pozvana na gozbu u kuću Trimalhiona, nevjerojatno bogatog i nevjerojatno vulgarnog bivšeg roba (tzv. oslobođenika). Homoseksualno suparništvo Enkolpija i Askilta raste; ljubomorni jedan na drugoga zbog Gitona, dvojica se posvađaju, te Askilt odvede momka. Enkolpije ulazi u dvoranu sa slikama i ondje susreće pjesnika Eumolpa, koji mu mnogo toga ispripovijedi (ljubavne zgode s učenikom u Pergamu, govor o propasti slikarstva, pjesmu o razaranju Troje koju publika prekine bacanjem kamenja).

Enkolpije poziva pjesnika na večeru; ondje dolazi do novih skandala, udvaranja Gitonu, fingiranih samoubojstava, tučnjave s kućevlasnikom. Eumolp, Enkolpije i Giton pomire se i krenu zajedno na putovanje brodom.

Brod pripada Lihu iz Tarenta, Enkolpijevu bivšem prijatelju. Liho i njegova pratiteljica Trifena sanjaju (istovremeno) da su Enkolpije i Giton (koji su se prerušili) na brodu. Otkrivaju ih, i slijedi prepirka koja prerasta u fizički okršaj, no sve završava pomirenjem. Prilikom pomirenja pripovijeda se priča o udovici iz Efeza. Dolazi, međutim, do oluje i brodoloma, u kojem Liho strada.

Brodolomci se nalaze u blizini Krotona, grada punog "lovaca na nasljedstva" (koji se umiljavaju bogatima da bi ih ovi uključili u svoje oporuke). Eumolp se predstavlja kao bogataš, a Enkolpije i Giton glume njegove robove. Na putu u grad pjesnik drži predavanje o povijesnom epu, izvodeći tristotinjak stihova o građanskom ratu. Prevarantima dobro ide: u "roba" Enkolpija zaljubi se fina gospođa imenom Kirka, no on - zbog Prijapova gnjeva - postaje impotentan, što moraju liječiti razne vještice; napokon ga spašava Merkurije. U Eumolpa se, međutim, zaljubi druga dobrostojeća dama i učini ga odgojiteljem svoje djece.

Ostale fragmente nije moguće uklopiti u ovaj kontekst; oni su očuvani dijelom iz gramatičkih razloga (kao primjeri posebnosti i nepravilnosti), dijelom kao antologijska mjesta.

Prijenos teksta[uredi VE | uredi]

Do nas je Petronijev tekst došao u nekoliko rukopisa, od kojih svaki sadrži drugačiji izbor fragmenata. Jedna skupina donosi izvatke iz tekstova prije Cena Trimalchionis i nakon nje; druga obuhvaća duže izvatke, ali ne i »Gozbu«; treću skupinu, s potpunim tekstom »Gozbe«, predstavlja jedan jedini rukopis, H u kritičkim izdanjima (danas u Parizu, Bibliotheque Nationale: signatura Parisinus Latinus 7989, olim Traguriensis, saeculi XV). Četvrtu skupinu čine srednjovjekovne antologije i florilegiji. Prvo je tiskano izdanje (editio princeps) izašlo u Milanu, 1482; prvo prošireno izdanje (editio Tornaesiana) pojavilo se u Lyonu, 1575; izdanje svih fragmenata koje danas poznajemo pojavilo se 1669.

Codex Traguriensis i Marko Marulić[uredi VE | uredi]

U prijenosu Petronijeva teksta važnu ulogu ima i Hrvatska --- točnije, grad Trogir. Naime, spomenuti rukopisni kodeks H, koji sadrži cjelovitu Cena Trimalchionis, prepisan je vjerojatno u Firenci, 1423--25. (neki smatraju, za talijanskog humanista Poggija Bracciolinija); taj je kodeks bio nestao, da bi ga oko 1653. u Trogiru Marin Statilić pronašao u knjižnici Nikole Cipika. Prema trogirskom kodeksu objavljena je Cena Trimalchionis u Padovi, 1664. (potom je kodeks, pod ne posve jasnim okolnostima, dospio u Pariz).

No, trogirski kodeks sadrži i druge tekstove osim Petronijeva. Najprije dolazi poezija: na str. 1-184 Tibulove, Propercijeve i Katulove pjesme te Ovidijeva »Poslanica Sapfe Faonu« (Epistula Saphus ad Phaonem); zatim slijede ulomci »Satirikona«, najprije oni koji su posvjedočeni i u većem broju drugih rukopisa (str. 185-205), a zatim Cena Trimalchionis (str. 206-229). Pri kraju je pak ponovno nekoliko pjesama: Vergilijev »Moretum« (str. 232), »Phoenix« Klaudija Klaudijana, pisca s kraja 4. stoljeća, "posljednjega velikog pjesnika Rima" (str. 233-37) i kratki sastavak bez imena autora »Ad Leonem ebreum« (str. 249).

Ovaj sadržaj vrijedi navesti zato što je nedavni uvid Bratislava Lučina (Vijenac, ožujak 2005) pokazao da prepisivač Klaudijanova "Feniks" - koji nije isti kao i prepisivač "Trimalhionove gozbe" - nije nitko drugi već hrvatski pisac Marko Marulić.

Klaudijanov je tekst Marulić ispisao na praznim stranicama koje su prepisivaču Trimalhionove gozbe i Vergilijeve pjesme ostale kao višak na kraju sveska. Marulićev prijepis čini, dakle, s čitavim kodeksom jedan predmet, jednu materijalnu cjelinu.

No nije to nipošto jedini trag Marulićeve ruke na trogirskom rukopisu s Petronijevim djelom. Čitav je kodeks proviđen brojnim marginalnim bilješkama, što su ih potanke paleografske analize pripisale trima različitim pisarima --- od kojih je jedan, opet, Marulić. On je ispisivao kratke glose uz stihove rimskih ljubavnih elegičara i uz Petronijeve fragmente, ali i unosio mnogobrojne nadopune u tekst Katulovih pjesama.

Bratislav Lučin zaključuje ovako:

"Trogirski je kodeks Marulićevo vlasništvo. Onaj tko strpljivo upisuje rubne opaske, studira varijante, unosi objašnjenja i nadopune, nadopisuje na prazne stranice tekst autora do kojeg mu je očito osobito stalo (a da je Klaudijan takav, pokazat ću na drugom mjestu) - onaj tko tako postupa nipošto nije slučajan, usputan korisnik kodeksa, nego njegov pravi, trajni posjednik."