Filip Popp

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Philipp Popp)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Monsinjor
Filip Popp
biskup Evangelističke Crkve u Hrvatskoj
Rođen 23. ožujka 1893.
Bežanija, Zemun, Srbija
Umro 29./30. lipnja 1945.
Zagreb, Hrvatska
Svećenik 1917.
Portal: Kršćanstvo

Filip Popp ili Philipp Popp (Bežanija, Zemun, 23. ožujka 1893. - Zagreb, 29./30. lipnja 1945.), bio je prvi biskup Evangelističke Crkve u Hrvatskoj.

Životopis[uredi VE | uredi]

Prije Drugoga svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Popp je rođen u obitelji Matije Poppa u selu Bežanija kod Zemuna.[1] Njegov otac bio je farmer, a Popp je kao dječak bio pomoćnik pravoslavnom svećeniku.[2] Diplomirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a stekao doktorat na Katoličkom bogoslovnom fakultetu također u Zagrebu.[1]

Za svećenika je zaređen 1917. godine u Budimpešti i uskoro je postao viši svećenik u zagrebačkoj luteranskoj kongregaciji.[2] Imenovan je prvim biskupom Evangelističke Crkve u Kraljevini Jugoslaviji 1931. godine.[3] Tako je pod upravu dobio 71 crkvenu općinu i 65 podružnica.[4] Popp je bio pripadnik Kulturbunda još prije početka Drugoga svjetskog rata.[1] Popp je propovijedao na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku diljem Jugoslavije. Kao predstavnik kralja Aleksandra, kojem je bio politički savjetnik i blizak prijatelj, proputovao je mnogim europskim državama i smatrao je da se kao vjerski predstavnik treba baviti bitnim političkim pitanjima. Zagovarao je suživot između katolika, pravoslavaca, muslimana i protestanata u Jugoslaviji. Po svojim osobnostima ostao je skroman i jednostavan čovjek.[2]

Kada su nijemci anektirali Austriju 1938. godine, Popp je primio stotinjak židovskih izbjeglica, uključujući i liječnika koji je kasnije spasio život njegove supruge.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Početkom Drugoga svjetskog rata 1939. godine, Popp se našao pod Njemačkim kritikama, ali i sam je kritizirao nacionalsocijalistički nastrojene "njemačke kršćane", ostajući vjeran svojem njemačkom identitetu.[2]

Biskupsku dužnost Evangeličke Crkve nastavio je držati i u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske sve do kraja Drugoga svjetskog rata.[3] U NDH je pomagao svim ljudima, bez obzira na nacionalno ili vjersko porijeklo, u prvom redu brojnim Srbima koje je navodio kao vjernike Evangeličke Crkve. Popp je također pomagao svim ljudima bliskim ustaškoj vlasti, bez obzira na porijeklo, koje su proganjali komunistički partizani.[2]

Krajem rata, nakon vrlo lošeg položaja Njemačke u ratu, Popp je počeo pomagati svojim sunarodnjacima, podunavskim Švabama, koji su bježali iz NDH i ostatka bivše Jugoslavije.[2] Zbog bliskosti sa Švabama smetao novom komunističkom režimu.[5] Komunisti su ga uhitili, a njegovu suprugu i najstarijeg sina Edagara su držali tri godine u koncentracijskom logoru jer ga nisu htjeli ostaviti samoga u Jugoslaviji. Njegova mlađa kćer Ingrid koja je imala 20 i sin Harold koji je imao 14 godina, pobjegli su u Austriju u automobilu švedskog konzula.[2]

Nakon rata, 26. lipnja 1945. godine komunisti su ga na montiranom sudskom procesu[6] osudili pod optužbom da je surađivao s Gestapom, njemačkim i ustaškim vlastima te da ih je podržavao.[1] Popp je na sudskom postupku rekao "dobar pastir ne ostavlja svoje stado".[2] Između 29.[2]/30.[3] lipnja odveden je u šumu i strijeljan.[2]

Ante Pavelić odlikovao ga je Redom za zasluge.[1]

Na biskupskom položaju naslijedio ga je sin Edgar Popp.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

Citati
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba Miroslavu Filipoviću - Majstoroviću1 i družini. Vojni sud Komande Grada Zagreba, 29. lipnja 1945.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 2,9 Clearwater Minister's Father is Book Topic (na engleskom). Pinellas Times, 9. ožujka 1974., str. 2.
  3. 3,0 3,1 3,2 Geiger, 1997., str. 328.
  4. 4,0 4,1 Crkvene općine: Zagreb. Evangelistička (Luteranska) Crkva u Republici Hrvatskoj]. Pristupljeno 25. travnja 2014.
  5. Christophe Dolbeau: Hrvatska 1945: obezglavljeni narod. Portal Hrvatskog kulturnog vijeća. Pristupljeno 26. travnja 2014.
  6. Geiger, 2000., str. 575.
Literatura