Phu Phrabat
| Phu Phrabat, svjedočanstvo tradicije sema kamenja iz razdoblja Dvaravati | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država |  Tajland |
| Godina uvrštenja | 2024. (46. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | iii, v |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1507 |
| Koordinate | 17°43′51.8″N 102°21′22.6″E / 17.731056°N 102.356278°E |
  Phu Phrabat Položaj Phu Phrabata na karti Tajlanda | |
Phu Phrabat (taj. ภูพระบาท Phu Phra Bat) je povijesni park u okrugu Ban Phue pokrajine Udon Thani, Tajland. Park je osnovan 1991. godine. Prostire se na površini od 549 hektara (5,49 km² ) i sadrži 78 arheoloških nalazišta. Posebnost parka su u neobične kamene formacije oko kojih su izgrađena vjerska svetišta, a posebno su sveta mjesta označena “sema kamenjem” (ใบเสมา Bai sema, granične oznake koje označavaju sveto područje budističke dvorane za svećenje (sīmā) unutar tajlandskog budističkog hrama (wat) koje datira iz razdoblja Dvaravati (7.-11. stoljeće)
Zapadno područje planine Phu Phan, gdje se nalazi Phu Phrabat, čuva najveći korpus in situ sema (sīma) kamenja na svijetu, što svjedoči o tradiciji koja je nekoć prevladavala u regiji u razdoblju Dvaravati. Razmjeri podizanja sīma kamenja i modifikacije skloništa u stijenama transformirali su prirodni krajolik u vjersko središte, a crteži na stijenama na površinama 47 skloništa u stijenama fizički su dokazi ljudske naseljenosti tijekom dva tisućljeća. Zbog toga je Phu Phrabat upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2023. godine kao „svjedočanstvo tradicije sema kamenja iz razdoblja Dvaravati”.[1]
Smatra se da geološko podrijetlo stijena Phu Phra Bata potječe od kombiniranih sila kretanja ledenjaka i diferencijalne erozije koja se dogodila prije petnaest milijuna godina.[2] Neobične kamene formacije u parku uključuju tornjeve, megalitska skloništa, masivne gromade i uravnotežene stijene, te čine kulisu za mezolitičku prapovijesnu umjetnost i vjerska svetišta koja su započeta prije više od tri tisuće godina, odnosno iz brončanog doba.
Neke kamene formacije prikazuju prapovijesne špiljske crteže s prikazima životinja i ljudi.[3] Prapovijesne umjetničke slike na stijenama najbolje se mogu vidjeti tamo gdje su neke stijene formirale prirodno sklonište. Druge su znatno izblijedjele. Formacije nazvane Tham Wua i Tham Khon posebno su dobri primjeri; u prvoj su prikazani volovi, a u drugoj ljudske figure. Vjeruje se da špiljske slike u parku datiraju iz prije 6000 godina.[2]
Stijene Phu Phra Bata mjesto su lokalne legende o kralju, njegovoj kćeri i njezinom proscu. Najimpresivnija stijena u parku, Ho Nang Usa (U-sa toranj), mjesto je gdje je previše zaštitnički nastrojen kralj prisilio svoju prelijepu kćer da živi. „Legenda o Nang Usi”[4] (นางอุสา-ท้าวบารส), koja je poznata diljem Tajlanda, vuče podrijetlo iz parka i priča priču o mladoj djevojci zavodljive ljepote, koja je bila prisiljena živjeti tamo kao pustinjakinja pod zaštitom starog pustinjaka. Dopustila je da je zavede mladi i elegantni Tao Baros, ali njihova veza mogla je biti osuđena samo na nesreću. Unatoč zatočeništvu, uspjela je poslati poruku svom proscu, princu, i njih dvoje su se vjenčali prkoseći njezinom ocu.[2] Jedan aspekt ove legende je njezino spominjanje rivalstva između hinduističke i budističke religije koje su nekoć koegzistirale u regiji.[5]
Ho Nang Usa je jedna od brojnih kamenih formacija gdje je izgrađeno svetište. Dolazak budizma u 7. stoljeću doveo je do povećanja podizanja kamenja sīma u cijeloj regiji tijekom više od četiri slijedeća stoljeća. Dok se svete granične oznake za područja theravadske budističke monaške prakse razlikuju po materijalima, opsežna upotreba kamenja nalazi se samo u regiji visoravni Khorat u jugoistočnoj Aziji. Iako se tradicija sīma kamenja nastavila do danas, većina sīma kamenja je premještena i ponovno upotrijebljena.[1] (razdoblje Dvaravati od sedmog do desetog stoljeća). Svetišta imaju hinduističke i budističke utjecaje. Najznačajnije svetište u parku je Wat Phra Putthabaht Bua Bok, gdje chedi (stupa) u čamsko-kmerskom stilu prekriva komoru u kojoj se nalazi otisak stopala „Bude od pješčenjaka”. Svetište je mjesto hodočašća s godišnjim festivalom koji se održava u ožujku.[2]
Povijesni park Phu Phra Bat je osnovao Odjel za likovne umjetnosti Tajlanda 1991. godine.[6] Nalazi se u zapadnoj zoni planina Phu Phan između gradova Udon Thanija i Nong Khaija, oko 65 kilometara od svakog od njih. Površina parka je 1200 hektara (4,9 km²) i u cijelosti se nalazi unutar parka šume Phu Phra Bat Buabok.
Prapovijesne špiljske slike na stijenama Tham Khon
Ulaz u Povijesni park Phu Phrabat
Stijena Hoh Nang Ussa (U-sa toranj)
Bai sema iz razdoblja Dvaravati
Vjersko svetište Wat Phra Puttha Bath Bua Bok
- 1 2 Phu Phrabat, a testimony to the Sīma stone tradition of the Dvaravati period, na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 24. rujna 2025.
- 1 2 3 4 Paul Gray & Lucy Ridout, Tajland - The Rough Guide (2. izd.), Rough Guides Limited, 1995., str. 378. ISBN 1-85828-140-7.
- ↑ Mongkol Bangprapa, “Planirana zabava nakon što je Phu Phrabat dobio priznanje UNESCO-a”, Bangkok Post, 23. veljače 2025., arhivirano sa izvornika (engl.) Pristupljeno 24. rujna 2025.
- ↑ Tim's Thailand, The Legend of Nang Usa iz Phu Phrabata, arhiva, 21. listopada 2017.(engl.) Pristupljeno 24. rujna 2025.
- ↑ Catherine Vanesse (fotografkinja), „Nong Khai: Vrata u Laos“, Gavroche Tajland, br. 239, rujan 2014., str. 42.-44. (PDF) arhiva
- ↑ Povijesni park Phu Phra Bat, Turistička uprava Tajlanda, arhivirano iz izvornika 16. travnja 2013. (engl.) Pristupljeno 24. rujna 2025.
| Kulturna baština (5) | Povijesni grad Ajutaja (1991.) • Arheološki lokalitet Bančiang (1992.) • Phu Phrabat, svjedočanstvo tradicije sema kamenja iz razdoblja Dvaravati (2024.) • Drevni grad Si Thep s pripadajućim Daravati spomenicima (2023.) • Povijesni grad Sukotaj s pripadajućim lokalitetima Kamfaeng Fet i Si Satčanalaj (1991.) |  |
|---|---|---|---|
| Prirodna baština (3) | Šumski kompleks brdskog niza Dong Faja Jen, uključujući nacionalni park Khao Jai (2005.) • Šumski kompleks Kaeng Krachan (2021.) • Rezervati životinja Thung Jai Naresuan i Huai Kha Khaeng (1991.) | ||
| Nematerijalna svjetska baština | |||