Pisanje imena vladara

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ivan Grozni

Imena vladara i papa uobičajeno se "kroatiziraju", za razliku od drugih imena povijesnih osoba koja se u pravilu daju u izvornom obliku. To stvara teškoće ako o istom vladaru tražimo informacije u literaturi na drugim jezicima.

Jedan od razloga je taj što se imena u izvorima često ionako ne pojavljuju u narodnim jezicima, nego u latinskom, ili su pak službeni jezici dvora bili različiti od tadašnjih narodnih i današnjih službenih jezika; npr. od od normanskog osvajanja 1066. do sredine 14. stoljeća službeni jezik engleskog dvora bio je francuski.

Vladar kojeg navodimo pod imenom Karlo može dakle biti Carlos (španjolski), Karl (njemački), Charles (engleski) itd.

U nekim slučajevima postoji više pisanja imena nekog vladara. Tako se 18 francuskih kraljeva pod imenom Louis u hrvatskoj danas obično pišu kao "Luj", dok se "Ljudevit" smatra zastarjelim (iako se ponekad koristi).

Redni brojevi redovno se navode rimskim brojem s točkom.

Treba biti precizan pri navođenju imena vladara. U njemačkoj wikipediji, npr. navodi se 18 vladara pod imenom "Karl I". Treba uvijek navesti titulu (car, kralj, vojvoda i sl.), kojim je područjem vladao, a česti su i nadimci s kojima su ušli u povijest.

Takvi se problemi najlakše rješavaju korištenjem stranice za razdvojbu, s koje vode poveznice na detaljnije titule raznih kraljeva.

Druga teškoća je ponekad u tome da su vladari vladali nad više zemalja i imali više titula, pa se pojavljuju pod više rednih brojeva. Tako je Karlo I., car Svetog Rimskog Carstva (Karl I), istovremeno bio kralj Španjolske Karlo (Carlos) V. Kralj Mađarske i Hrvatske Bela IV. za Hrvate je zapravo bio Bela III., jer Bela I. vladao je Mađarskom prije ujedinjenja s Hrvatskom.

Osim toga titule koje se u kasnijoj literaturi navode ponekad ne odgovaraju titulama koje su vladari zaista nosili. Navedeni Karlo/Carlos V. zapravo nije nosio titulu "kralj Španjolske", nego kralj Kastilije, Leona i Aragona (uz brojne druge titule).

Često se uz imena vladara navode raznoliki nadimci: Veliki, Ćelavi, Ludi, Dugonogi, Grozni, Mudri i sl. Neki od njih pojavljuju se za njihovog života, ali obično se ustaljuju u literaturi kasnije. Često takvi nadimci nemaju pravog opravdanja i mogu izazvati predrasude. Ivan Grozni, ruski car, realno nije bio grozniji od prosjeka. Rimski car Julijan Apostata ("Otpadnik"), dobio je taj nadimak kasnije jer nije bio kršćanin, ali za većinu Rimljana (koji u to doba još nisu bili kršćani) on to naravno nije bio. Ipak, redovno se koriste i mogu biti dovoljni da nekog vladara razlikujemo od drugih istoga imena.

No, i to nije uvijek sigurno. Tako su sredinom 5. stoljeća istovremeno postojali car Istočnog Rimskog Carstva i rimski papa pod imenom Lav I.