Počasni bleiburški vod
Počasni bleiburški vod ili skraćenica PBV (njem. Bleiburger Ehrenzug) udruga je koja nastoji podržati i njegovati sjećanje na žrtve odavanjem dostojne počasti svim nedužnim žrtvama jugokomunističkog pokolja u Bleiburgu. Sjedište udruge se nalazi u gradu Klagenfurtu, a posjeduje i podružnicu u Zagrebu.
Mladi austrijski povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz, autor knjige The tragedy of Bleiburg and Viktring, o tim događajima kaže: „Bleiburški pokolj svibnja 1945. godine je najveći zločin nad hrvatskim narodom u povijesti Hrvatske". Prema britanskim izvorima tamo su se našli oko 200.000 vojnika i 500.000 civila, bježeći u Korušku. Komunistički, partizanski izvori navode da je u području Bleiburga bilo razoružano i uništeno 150.000 domaćih izdajnika’“.
Povijest[uredi | uredi kôd]
PBV su 1951. godine u tajnosti utemeljili prognani Hrvati Ante Mikrut, Nikola Martinović i Franjo Vranjković, koji su pukom srećom preživjeli Bleiburšku tragediju 1945. godine, u izbjegličkom kampu u Klagenfurtu. U krugu osnivača bio je i Ilija Abramović, poslije rizničar, predsjednik i počasni predsjednik.[1] Svake godine od 1952. godine Hrvati iz cijele Europe i inozemstva posjećuju godišnju ceremoniju obilježavanja koju organizira PBV na spomen obilježju na Loibacher Feldu u Bleiburgu. Godine 1957. PBV je podigao spomen-kamen na vojnom groblju u blizini Völkermarkt-a za hrvatskog generala Tomislava Rolfa.
Krajem 1965. godine članovi PBV-a kupili su zemljište od 2.016 m2 na Loibacher Feldu, gdje su svake godine održavali komemoracije za hrvatske žrtve. Uz suglasnost austrijskih vlasti PBV je tu izgradio spomen-kamen za žrtve pokolja u Bleiburgu od 1985. do 1987. godine. Spomenik je obnovljen i proširen od studenoga 2004. godine i danas se sastoji od natkrivenog oltara, središnjeg spomen-kamena usred visokih smrekovih stabala i još jedne spomen-ploče. Daljnja spomen-obilježja podigli su PBV u Ulrichsbergu, St. Veitu i Bad Eisenkappelu.
Počasni Bleiburški vod i pod cijenu svojih života u teškim jugokomunističkim vremenima očuvao je uspomenu na Bleiburšku tragediju.
Svečanosti sjećanja, smještene samo tri kilometra od državne granice komunistička Jugoslavija doživljavala je kao provokaciju jer se tada smatralo da su tamo otkriveni simboli neovisne Hrvatske koji su bili strogo zabranjeni u Jugoslaviji. PBV i godišnja komemoracija hrvatskih žrtava bili su meta jugoslavenske tajne službe UDBE. Nakon toga je uslijedilo nekoliko napada eksplozivima protiv antikomunističkih skupova, a 17. veljače 1975. godine i ubojstvo 65-godišnjeg Nikole Martinovića, suosnivača PBV-a te glavnog organizatora njege hrvatskih grobova i kulture sjećanja u Austriji.[2]
Ubojstvom Martinovića u svojoj cvjećarnici u Klagenfurtu komunistički režim Tita dokazuje koliko je značajno pitanje žrtava Bleiburga bilo za jugoslavenski režim.
Nakon raspada Jugoslavije Hrvatski sabor postao je pokrovitelj godišnjih obreda komemoracije PBV-a, u kojima su bez iznimke bili prisutni predsjednik Hrvatskog sabora ili njegov zamjenik i predstavnici vlasti. Predsjednici vlade Ivica Račan i Ivo Sanader osobno su posjetili spomen-mjesto i položili vijence. Predsjednici Franjo Tuđman i Stjepan Mesić poslali su predstavnike ili vijence. Na komemorativnim događajima sudjeluju i službeni predstavnici Parlamenta BiH, te predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Molitve govore i predstavnici Islamske zajednice Republike Hrvatske a 2005. godine osobno i veliki muftija Hrvatske Ševko Omerbašić.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ IKA: Umro Ilija Abramović, počasni predsjednik Počasnog bleiburškog voda Hrvatska katolička mreža. 7. kolovoza 2020. . Pristupljeno 24. rujna 2020.
- ↑ (njem.) Schwerer Verdacht: Arbeitete Eugen Freund für mörderischen Tito-Geheimdienst?, unzensuriert.at, 12. svibnja 2014.