Pojas Aouzou
Pojas Aouzou (ar. قطاع أوزو, fra. Bande d'Aozou) je pojas zemlje u sjevernom Čadu koji leži uz granicu s Libijom, protežući se južno do dubine od oko 100 kilometara u čadske regije Borkou, Ennedi Ouest, Ennedi Est i Tibesti na području od 114 000 km2. Ime je dobio po gradiću i oazi Aouzou. Pojasa je odigrala značajnu ulogu u čadsko-libijskom ratu kada ga je zauzela Libija.
.png)
Pojas Aouzou prvi je put definiran u razgovorima između Francuske i Italije nakon Prvog svjetskog rata, u vezi s dodjelom nagrade Italiji za pobjedu u tom ratu. Na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine Kraljevina Italija nije dobila nijednu od njemačkih kolonija, već je od Ujedinjenog Kraljevstva dobila Oltre Giubu, a Francuska je pristala dati neke saharske teritorije talijanskoj Libiji.
Nakon mnogih rasprava tijekom 1920-ih, 1935. godine potpisan je francusko-talijanski sporazum između Benita Mussolinija i Pierrea Lavala, koji je uključivao odredbu prema kojoj bi Italija dobila pojas Aouzou, koji bi se trebao priključiti Libiji.[1] Ostali motivi Francuske za sklapanje ovog sporazuma s Italijom bili su rješavanje statusa talijanske tuniske zajednice u njezinom protektoratu Tunis, uklanjanje iredentističkih talijanskih zahtjeva za Nicom i sprječavanje približavanja Italije nacističkoj Njemačkoj održavanjem bliskog saveza s Francuskom i Ujedinjenim Kraljevstvom (Front Stresa).[1]
Ova je politika propala dvije godine kasnije kada je Italija ušla u njemačku orbitu sklapanjem Čeličnog pakta s nacističkom Njemačkom, što je dovelo do toga da "instrumenti o ratifikaciji" Mussolini-Lavalovog sporazuma nikada nisu razmijenjeni s Francuskom.[1] Unatoč tome, konvencionalno se pretpostavljalo da je nova granica južna granica Libije sve do 1955. [1]
Za ovo se područje tvrdilo da je bogato nalazištima uranija,[2] te je bilo uzrok spora Čada s Libijom, što je dovelo do rata između dviju zemalja.
U travnju 1972., libijski vođa Muammar al-Gaddafi postigao je dogovor s čadskim predsjednikom Françoisom Tombalbayeom: Gaddafi bi prestao podržavati pobunjenike FROLINAT i odobrio zajam ili isplatu Čadu. U zamjenu za to, Čad bi prekinuo svoje veze s Izraelom, a Tombalbaye bi tiho prihvatio libijske pretenzije na pojas Aouzou. Stoga je Libija 1973. godine okupirala i anektirala područje bogato mineralima bez ikakvog čadskog otpora.[3]:38-39
Međutim, nakon Tombalbayeovog pada, odnosi između Libije i Čada su se pogoršali, a Libija je ponovno pojačala naoružavanje pobunjeničkih skupina. Francuske vlasti su formalno priznale Pojas Aouzou kao teritorij Čada na zahtjev predsjednika Félixa Mallouma u kolovozu 1977., a Malloum je prekinuo diplomatske odnose s Libijom u veljači 1978.[3]:140-143 Libijska okupacija dovela je so Čadsko-libijskog rata. Libija je potom polagala pravo na područje koje je nazvala Pogranična područja, a koje je uključivalo i pojas Aouzou.[4]
Libija je tvrdila da je teritorij, kao dio Pograničnog područja, naseljen autohtonim stanovništvom koje je bilo vazalsko prema Senusiyyi, a potom i Osmanskom Carstvu, te da je Libija naslijedila to pravo.[4] Svoju tvrdnju je također potkrijepila neratificiranim ugovorom iz 1935. između Francuske i Italije (ugovor Mussolini - Laval), kolonijalnih sila Čada i Libije, kojim je potvrđeno talijanskog posjedovanje pojasa.[3]:38-39
Granica koju je čadska vlada tražila temeljila se na sporazumu između Francuske i Libije iz 1955., koji se pak pozivao na sporazum između Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske o "sferama utjecaja" iz 1899. Unatoč drugim razlikama, ovo je bio stav oko kojeg su se sve čadske političke stranke i frakcije mogle složiti.
Libija je okupirala Pojas Aouzou tijekom prve polovice 1973. Tijekom takozvanog Toyotinog rata 1987., završne faze čadsko-libijskog sukoba, čadske snage uspjele su prisiliti Libijce na privremeno povlačenje iz dijela Pojasa.[5] Prekid vatre između Čada i Libije trajao je od 1987. do 1988., nakon čega su uslijedili neuspješni pregovori tijekom sljedećih nekoliko godina.
Godine 1990. teritorijalni spor upućen je na rješavanje Međunarodnom sudu pravde (ICJ). Konačno, odluka ICJ-a iz veljače 1994. presuđena je (većinom od 16 prema 1) u korist suvereniteta Čada nad pograničnim područjima i pojasom Aouzou, čime su okončane libijska posezanja.[4]
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda osnovalo je Promatračku skupinu Ujedinjenih naroda za Pojas Aouzou Rezolucijom 915 (svibanj 1994.) radi praćenja povlačenja libijskih trupa, a ukinulo ju je Rezolucijom 926 (lipanj 1994.), kada je povlačenje završeno.
- 1 2 3 4 Hodder, Lloyd, McLachlan (1998). Land-locked states of Africa and Asia, Volume 2, p. 32. Frank Cass, London, Great Britain.
- ↑ Libya Issue Brief, Congressional Research Service (US State Department). 10. travnja 2002.
- 1 2 3 Powell, Nathaniel K. 2022. France's Wars in Chad: Military Intervention and Decolonization in Africa. Cambridge University Press. Cambridge. ISBN 9781108738620
- 1 2 3 Case Concerning the Territorial Dispute (Libyan Arab Jamahiriya/Chad). International Law Reports (engleski). 100: 53. Siječanj 1995. doi:10.1017/CBO9781316152294.001. ISSN 0309-0671
- ↑ Robert W. McKoeon. 1991. The Aouzou Strip: Adjudication of Competing Territorial Claims in Africa by the International Court of Justice. Case Western Reserve Journal of International Law, Vol. 23, Issue 1. str. 147–170. Pristupljeno 25. listopada 2020.
- (engl.) Territorial Dispute (Libyan Arab Jamahiriya/Chad) – dokumenti slučaja na web stranici Međunarodnog suda pravde
- (engl.) Frank Jacobs: Borderlines: The World's Largest Sandbox, The New York Times / The Opinion Pages, 7. studenog 2011.