Pokolj na Vlašiću 1992.

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Pokolj na Vlašiću bio je prvi veliki ratni zločin koji su počinile srpske agresorske snage u srednjoj Bosni. Počinile su ga 15. svibnja 1992. u župi Ovčarevo, na platou Vlašića, na nadmorskoj visini od 1460 m, na mjestu zvanom Galica, u općini Travnik, godine. Naime, tada su srpske paravojne snage zarobile i okrutno ubile četrnaestoricu pripadnika travničkog HVO-a.[1] Srpske postrojbe i JNA zarobile su na Vlašiću 19 pripadnika HVO-a iz Travničke brigade. Nekolicina su bili ranjeni. Većinu su okrutno pobili. Petorica nisu pobijena, ali tijekom zarobljeništva srpske snage su ih torturirale. Preživjeli su i nakon desetak dana su razmijenjeni.[2] Za ovaj zločin do danas nitko nije odgovarao.[2] Nikad nije vođen niti istražni postupak.[3] Na mjestu stradanja danas je spomen obilježje.[2] podignuto 2006. godine.[3]

Tijek događaja[uredi VE | uredi]

U vojarni „Petar Mećava“ u Travniku nakon „slovenačkog rata“ koncentrirane su brojne snage tzv. JNA i rezervista iz Srbije. Njihovo povlačenje u ovaj kraj dočekano je vrlo burno i dijametralno suprotno kod Hrvata i Muslimana. Dok su ih prvi dočekali negodovanjem i neodobravanjem, Muslimani su ih dočekali cvijećem i poljupcima.[4]

U siječnju 1992. najbrojniji dio tih „JNA“ postrojbi su iz vojarne u Travniku, uz odobrenje lokalnih, oficijelnih bošnjačkih vlasti otišli na strateški važan (po sudbinu općine Travnik) plato planine Vlašić, kako bi, navodno, izveli kratkotrajnu vojnu vježbu, ali su svojim dolaskom na plato planine Vlašić zaposjeli prostor sportsko-rekreacionog centra „Vlašić“ te ga okupirali, a djelatno osoblje Centra i hotela „Babanovac“, hrvatske i muslimanske nacionalnosti otpustili. Na identičan način je od strane pripadnika tzv. JNA i uz blagonaklonost istih općinskih vlasti, okupiran strateški važan prijevoj Komar te je na taj način presječena prometnica Travnik - Donji Vakuf – Jajce (Bugojno).[4]

Bio je to uvod u rat u središnjoj Bosni. Nastavljen je tako što su pripadnici srpskih paravojnih postrojbi oružano napali i okupirali devet sela na području općine Travnik. Iz okupiranih sela su, od strane okupacijskih snaga, na slobodne dijelove općine Travnik, protjerani svi Hrvati i Muslimani a oštećeni su slijedeći sakralni objekti rimokatolika:[4]

  • Potkraj - crkva Svete Ane je oštećena u više navrata direktnim pogocima topovskih projektila;
  • Korićani - crkva Svetog Ilije je dobrim dijelom uništena;
  • Turbe - crkva Svetog Josipa je znatno oštećena ciljanim topovskim projektilima.

Već početkom veljače i ožujka 1992. Srbi iz središnje Bosne preko noći masovno odlaze. Tako iz Bugojna od oko 8 tisuća Srba ostaje ih oko 300. Odlazak neodlučnih Srba „ubrzavaju“ muslimanske postrojbe okupljene oko bivše Teritorijalne obrane. Pripadnici tih postrojbi oružano su napali 15 kuća u selu Zaselje između Viteza i Zenice, čiji su vlasnici osobe srpske nacionalnosti. Hrvati, mještani sela Čukle su prihvatili, zbrinuli i zaštitili protjerane Srbe, mještane sela Zaselja.[4] Muslimanska postrojba, koja je bila stacionirana u selu Mehurići oružano je, neposredno nakon srpskog raketiranja grada Zenice, kojeg su izveli borbenim zrakoplovima, napala mještane sela Orlice, općina Travnik srpske nacionalnosti i za njihovu sudbinu se od tada ništa pouzdano ne zna.[4] Muslimani ubijaju i četvoricu mladih Srba iz Trnovca kod Novog Travnika i ubrzavaju njihov odlazak prema Donjem Vakufu. U isto vrijeme iz ovog grada, isto tako masovno, odlaze Bošnjaci uglavnom prema Novom Travniku i zauzimaju srpske stanove u ovom gradu. Lokalna Policijska postaja im pravi nove osobne dokumente na novim adresama što je, očigledno, dio dogovora bošnjačke i srpske strane.[4]

Za to vrijeme Hrvatsko vijeće obrane se ubrzano organizira i postrojava prve postrojbe diljem općina središnje Bosne jasnom odlučnošću da obrani svoja ognjišta.[4] Te postrojbe, iskustvom rata iz Hrvatske, krajem travnja i početkom svibnja 1992. godine prisiljavaju tzv. JNA da napusti vojarne „Draga“ i „Kaonik“ kod Busovače, vojarnu „Stojkovići“ pored Novoga Travnika i „Petar Mećava“ u Travniku. Te vojarne su napuštene dogovorom i bez borbe, a samo su postrojbe HVO-a iz Viteza oružanom akcijom zauzele skladište oružja u Slimenima kod Travnika. U tim sukobima smrtno su stradali Ilija Petrović i Josip Kurevija, pripadnici HVO-a Vitez. Za odmazdu tzv. JNA iz zrakoplova raketira Busovaču pri čemu su tri civila poginula a 10 civila i vojnika HVO-a ranjeno.[4]

Prije toga, 7. travnja 1992., je ispred hidrocentrale Jajce I, na magistralnoj cesti M-5, pravac Jajce – Banja Luka, od srpske paravojske stradao, tada aktivni policajac, Franjo Ladan - Pancer, koji se smatra prvom ratnom žrtvom na području središnje Bosne.[4] Desilo se to na dan kada odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana Republika Hrvatska, među prvima u svijetu, priznaje neovisnost, samostalnost i teritorijalni integritet tadašnje Republike Bosne i Hercegovine.[4]

Nakon 6. svibnja 1992. kada nakon teških i mukotrpnih pregovora i posljednji pripadnici tzv. JNA napuštaju Travnik i odlaze u pravcu sjevera, prema platou planine Vlašić, u vojarnu zajednički ulaze pripadnici HVO-a i TO-a, a na ulazu u vojarnu se postavljaju zastave hrvatskog i muslimanskog naroda. Objekti vojarne su bili očuvani, ali opljačkani i minirani.[4]

Tako nije bilo kod preuzimanje vojarne „Kaonik“ kod Busovače koja je bila povod za prve sukobe između Hrvata i Muslimana. Muslimani nisu sudjelovali u preuzimanju vojarne, ali su tražili oružje. To će se ponoviti i početkom svibnja 1992. nakon što su pripadnici HVO-a iz Viteza zauzeli Slimena. Muslimani, unatoč tome što nisu sudjelovali u borbama, traže podjelu oružja po svojim kriterijima. Svoje zahtjeve su pokušavali ostvariti nasilno.[4]

U travnju 1992. pripadnici tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi otpočeli su oružane napade na civilno pučanstvo općine Travnik i to na one dijelove općine na kojima su, u većini, živjeli Hrvati i Muslimani. Napadi, uglavnom granatiranje po civilnim ciljevima u gradu i selima, su dolazili sa područja planine Vlašić s obzirom da on, svojom nadmorskom visinom, dominira širim prostorom.[4]

Na te ozbiljne srpske prijetnje HVO općine Travnik odgovara uspostavom obrambene linije na padinama planine Vlašić u smjeru sjeverozapad - jugoistok u dužini od oko 60 km. Otpočele su danonoćne borbe sa pripadnicima združenih srpskih snaga, koje su sačinjavali pripadnici tzv. JNA i raznih srpskih paravojnih postrojbi. U tim borbama je došlo do velikog broja žrtava na obje strane.[4]

Dana 14. svibnja HVO je napao srpske položaje na Vlašiću i privremeno ovladao strateški izuzetno važnom Galicom, kotom sa koje se kontrolirala cijela Lašvanska dolina i šire. [4]

Znajući da je to izuzetna zadaća HVO je prije toga pozvao muslimanske vojne čelnike da im se u toj operaciji pridruže, što je iz Travnika odbijeno.[4] Nakon što su nakon cjelodnevne borbe Srbi potisnuti prema unutrašnjosti Vlašića noć koja je uslijedila je iskorištena da se prestrukturiraju i osvježe brojnim snagama iz pravca Banja Luke. U ranu zoru narednog dana krenuli su u protunapad. Slabije, neiskusne i nedovoljno opremljene snage HVO bile su prisiljene da se povuku.[4] U dijelu Galice koja je pokrivena ovčarskim katunom na spavanju je zatečeno 13 bojovnika koji su se našli u okruženju. Pripadnici združenih srpskih snaga su ih nakon predaje na brutalan način ubili i masakrirali. Ivo Martinović uspio je ranjen pobjeći samo do nekoliko stotina metara udaljenog Kika gdje je od suboraca pronađen mrtav.[4]

Srbi su tako sačuvali Galicu. Narednih dana i mjeseci odatle su bjesomučno topništvom i tenkovima tukli po civilima Travnika ali i Dolca, Novog Travnika i mnogih mjesta u Lašvanskoj dolini. Najčešće su to bile odmazde za pretrpljene gubitke na bilo kom dijelu bojišnice. Travnik je bio najčešća meta gdje je stradalo na desetine civila, brojni zatečeni u svojim stanovima jer prije toga nisu uspjeli doći do skloništa. Sa Galice se neselektivno sijala smrt za koju do danas nitko nije procesuiran a time ni odgovarao.[4]

Odavde je 19. travnja 1993. ispaljeno i nekoliko topničkih projektila na grad Zenicu. Bilo je to u vrijeme otvorenog progona Hrvata Zenice od strane muslimanskih snaga. Sve je trebalo izgledati kao odmazda HVO-a središnje Bosne zbog tih događaja a i „dolijevanje benzina na otvorenu vatru“ što je odgovaralo Zenici da za to optuži HVO.[4] I ako je u procesu protiv Blaškića pred haaškim tribunalom dokazano da je to djelo spodoba sa Vlašića i danas dio bošnjačkih medija koristi različite prigode da za to nepravdeno optuži HVO središnje Bosne.[4]

Dana 23. svibnja 1993. godine provedena je identifikacija i vanjski pregled tijela ubijenih pripadnika HVO-a. Pregled je načinjen u mrtvačnici gradskog groblja u Travniku. Sva tijela su identificirana od strane rodbine i prijatelja. Nakon pojedinačnog pregleda svakog tijela i konstatiranja uzroka smrti patolog je zaključio da je kod svih poginulih su nađene ustrijelne rane iz vatrenog oružja pretežno u predio prsnog koša, vrata, neki u predio glave. Kod 11 leševa su nađeni opsežni prijelomi kostiju krova lubanje i kostiju lica. Ozljede su nastale udarom tvrdim predmetom u predio glave i to s više snažnih zamaha. Ozljede su nastale nakon ozljeđivanja iz vatrenog oružja čime je izazvano teško stanje zbog ozljeda prsnih organa i besvjesno stanje, a nakon toga dovršavanje agonalnog stanja udarima tupim predmetom. Kod nekih tijela utvrđena je karbonifikacija zbog djelovanja plamena.[4] Utvrđen je identitet ubijenih. Ubijeni pripadnici HVO-a Travnik su: Zoran Domić (32), Perica Lukić (27), Luka Babić (20), Mate Babić (20), Slavko Babić (38), Žarko Meljenić (29), Tadija Martinović (22), Slavko Pendeš (31), Slavko Didak (29), Ivo Stojak (44), Dragan Rimac (31), Milko Rimac (51), Ivo Martinović (32) i Stipe Jerković (30).[3]

Nakon lipnja 1993. i opće agresije ABiH na hrvatske prostore središnje Bosne Galica je zašutjela i sa nje više ni puščano zrno nije ispaljeno. Javna je tajna da je ovdje bio punkt gdje se srpskim naoružanjem i streljivom za petrodolare opskrbljivala ABiH.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. HercegBosna.org Zapaljene svijeće za četrnaest života sa Galice
  2. 2,0 2,1 2,2 Narod.hr ij: U Bosni i Hercegovini obilježena obljetnica likvidacije 14 pripadnika HVO-a na Vlašiću, 15. svibnja 2015. (pristupljeno 18. veljače 2018.)
  3. 3,0 3,1 3,2 Vukovar Spomen na ubijenih četrnaest pripadnika HVO-a Travnik, 16. svibnja 2016. (pristupljeno 18. veljače 2018.)
  4. 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 4,13 4,14 4,15 4,16 4,17 4,18 4,19 4,20 4,21 4,22 Portal Hrvata Bosne i Hercegovine Zapaljene svijeće za četrnaest života sa Galice , 16. svibnja 2012. (pristupljeno 18. veljače 2018.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]