Pokolj na Kočevskom Rogu

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Pokolj u Kočevskim rogu)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Jedna od krških jama u Kočevskom rogu u koje su Titovi partizani bacali bez suđenja smaknute pripadnike poraženih hrvatskih, slovenskih i četničkih postrojbi

Pokolj na Kočevskom Rogu označava pokolj kojeg su počinili Titovi partizani nakon završetka Drugog svjetskog rata u regiji Kočevskog roga u sklopu jugokomunističkog revolucionarnog terora 1945. godine. Bez suđenja masovno su ubijali vojnike i civile, među kojima je bilo najviše Hrvata ali i osoba iz drugih bivših jugoslavenskih republika, svi jer su pripadali "pogrješnoj strani". Desetljećima poslije jugokomunističke vlasti su policijom i vojskom priječile dolazak stratištima. O temi se prvi put u Sloveniji progovorilo u Mladini 1989. godine. 1993. godine održane su prve komemoracije. Tek koncem 1990-ih otvorenije se progovorilo u slovenskom društvu o Kočevskom Rogu. Istraživanja su poduzeta tek 2005. godine. [1]

Izbor lokacije[uredi VE | uredi]

Mjesto smaknuća izabrano je s razlogom. Veliko je - površine oko 500 četvornih kilometara, teško je pristupačno, šumovito, nenaseljeno, skrovito i mnogo je kraških jama u koje se moglo baciti mnogo tijela. Jugokomunistička gerila dobro je poznavala područje: ovdje se je skrivalo slovensko partijsko i partizansko vodstvo na čelu s Edvardom Kardeljem većim dijelom 1943. i 1944. u t.zv. Baza 20, skupa s manjom partizanskom postrojbom i ratnom bolnicom.[1]

Prema slovenskim znanstvenicima, najviše tadašnjih hrvatskih žrtava na ovom je području u jamama Konfin i Kren. Poznatije jame s ovog područja za koje se drži da su poslužile kao poratna gubilišta su Dobliške livade, Rugarski klanci, Dvojno brezno, Cinmk pri Križu i Ušiva jama.[1]

Svjedočenja[uredi VE | uredi]

Simo Dubajić je kao prvi javno progovorio (i to na televiziji) o poslijeratnim zločinima jugokomunista u Sloveniji. Izjavio je da je i sam sudjelovao u masovnim smaknućima ljudi. Javno se je pokajao za zlodjela koja je počinio. Dubajić je izjavio da je "ubojstva činila dalmatinska brigada, a Milka Planinc je kao komesarka osobno birala komuniste koji bi ubijali žrtve".

"Slobodna Dalmacija" od 12. rujna 1999. donosi izjavu OZNI-nog partijskog sekretara Alberta Svetine da su na Kočevskom Rogu komunisti pobili najmanje 40.000 osoba, muškaraca, žena i djece. Zarobljenici su uglavnom bili zaklani i bačeni u dvije kočevske gudure.

Osim protiv Sime Dubajića do danas od strane hrvatskog pravosuđa nisu podignute istrage ili sudski postupci protiv odgovornih osoba i zločinaca koji žive u Republici Hrvatskoj. Oko 3.800 ubijenih ljudi ubio je Ante Čepić iz Makarske, Ljubo Periša iz Šibenika oko 3.000 pobijenih a Ado Dragić iz Zaostroga oko 2.200. Otprilike toliko ljudi pobio je i samozvani Ivan Bokež, navodno pravim imenom Nikola Marić iz Kotora. Zloglasna 'Milja' ostala je ubila 2.000.[2]

Kronologija[uredi VE | uredi]

U svezi s ovim pokoljem je činjenica o dvojnoj zapovjednoj crti u partizanskoj paravojsci. Svaka postrojba i pojedini veći ratni pothvati koje su se provodili imali su dva zapovjedna lanca. Jednim je zapovijedao vojni zapovjednik koji je imao ograničenu samostalnost pri vođenu borbenih djelovanja. Druga linija zapovijedanja imala je na čelu tzv. političkog komesara.[3] Taj je povjerenik Komunističke partije imao zadnju riječ kod donošenja svih bitnih vojnih odluka i bio je svima nadređena osoba u svakom pogledu.[3] Na Kočevskom Rogu to je bila jedna osoba ženskog spola, kasnije jedna od najistaknutijih vođa komunističke Jugoslavije. Bila je nadređena Simi Dubajiću, a oboje su bili časnici 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije u Sloveniji.[3] Dubajić u svojoj knjizi tvrdi da je to bila Milka Planinc, kasnije jedna od vodećih rukovodilaca komunističke Jugoslavije; suočena s takvim optužbama, ona ih je 2007. godine odbacila.[4]

Odluka o komesaru koji će biti nadređen Dubajiću donesena je na pijanci najužeg vodstva Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Titom u Ljubljani. Dubajić i ta komesarka su se za tu zadaću izborili dragovoljno.[3] Nakon što su postavljeni, generalštab i njih dvoje su isplanirali svaku pojedinost pokolja do u tančine. Među pripadnicima 11. dalmatinske brigade izabrali su dragovoljce koji su bili voljni pobiti tolike ljude. Potom su ih poveli u prašumsko područje Kočevskog Roga. Za izvršenje je uključena jedna slovenska partizanska postrojba nepoznate designacije, koja je također podređena Dubajiću i komesarci.[3] Pretpostavlja se da je njihova uloga bila u tome što su dobro poznavali skrivena mjesta pogodna za masovno ubijanje i skrivanje leševa, pa su odredili vodiče za ta mjesta.[3]

O pokolju su na radiju prvi neuvijeno progovorili - izvori na srpskom. Radilo se o programu britanske radijske postaje BBC-a na srpskom jeziku. Te je 1976. pisac knjige Jugoslovensko ratno proleće (Jugoslavensko ratno proljeće) Borivoj Karapandžić u razgovoru za emisiju tog radija neuvijeno rekao imena naredbodavaca i počinitelja.[3] Novi je osvrt opet bio na BBC-u. Razgovarali su 1977. s Milovanom Đilasom o njegovoj knjizi Vreme ratno koja nije bila objavljena u Jugoslaviji. Đilas je tad nevoljko priznao da je bio jedan od naredbodavaca ovog pokolja, jer je bio član najvišeg partijskog tijela, politbiroa KPJ. Kasnije se kajao i taj je zločin nazvao besmislenom akcijom odmazde nad običnim, nevinim seljacima, koji su bježali od komunističkog nasilja. Ni on se nije ustručavao javno reći imena izvršitelja pokolja i dužnosti koje su poslije obnašali.[3]

BBC nije stao na tome. U emisiji 1983. dali su recenziju članka grofa Nikolaja Tolstoja, britanskog povjesničara koji je izašao u časopisu Encounter. Ondje je naveo imena glavnih izvršitelja u ovom pokolju, među njima javno prozvavši stanovitu visoku jugoslavensku partijsku i državnu dužnosnicu. Tolstoj je o tome još detaljnije govorio 1990. na Radio Zagrebu u emisiji koja je trajala sat i pol, objavivši podatke koje mu je dva dana prije rekao Simo Dubajić. Tada je Dubajić objasnio svoju snagu za višednevno iscpljujuće ubijanje ljudi svojim mladalačkim komunističkim fanatizmom.[3] Dubajić je još poslije istupao usmeno i pismeno, ponegdje su mu podatci bili nedosljedni, uz izljeve primitivizma, no unatoč tome rasvijetlio je okolnosti ovog pokolja, uključujući i dvojbe o zapovjednom lancu.[3]

Vrijedan i detaljan opis događaja prikupio je Zoran Božić 1992. godine iz svjedočanstvo jednog sudionika tog pokolja danog 1992. godine. Taj počinitelj pokolja svjedočio je o svojim duševnim mukama nakon strašnog zločina u kojem je sudjelovao, a u kojem se prema njegovom kazivanju žrtvama prije bacanja u jamu čupalo zlatne zube. Taj počinitelj svjedoči da su se dragovoljci dva dana prije upućivanja na masovno stratište u Kočevskom rogu dva dana "zagrijavali" ubijanjem manjih skupina zarobljenika.[5]

Svjedočenje Ivana Gugića[uredi VE | uredi]

2002. godine objavljuje glasilo Hrvatskog informativnog centra "Dom i svijet" svjedočanstvo partizana Ivana Gugića, sačinjeno 1953. godine, u kojem svjedoči o formiranju postrojbe od oko 70 dragovoljaca iz sastava XI. dalmatinske brigade, koji su krajem svibnja 1945. godine na zapovijed stožera 26. dalmatinske divizije upućene na zadatak likvidiranja zarobljenika; Gugić je bio pripadnik čete koja je osiguravala širi prostor na kojem je ta posebna postrojba "najpouzdanijih komunista" ubijala zarobljenike. U prilično preciznom izlaganju, Gugić svjedoči da prema količini odjeće koja je poslije složena (zarobljenike se prije pogubljenja skidalo) proizlazi da je pobijeno oko 30.000 zarobljenika. Među pobijenima je bila grupa od oko 200 dječaka u dobi od 14 - 16 godina, a Gugić je vidio i grupu od 10 do 15 žena, koje su na samom stratištu svučene do gola prije ubijanja i silovane od krvnika. Većina žrtava ubijena je pucanjem u zatiljak, a neki su u jamu bacani i živi. Uz ustaše i domobrane, među pobijenima je bilo i četnika i slovenskih "belogardejaca", te nešto njemačkih vojnika i časnika.

Kao organizatore operacije, Gugić imenuje komesare Simu Dubajića i Ivana Bokeža.[6]

Istraživanja 2019.[uredi VE | uredi]

Od kolovoza 2019. slovenski su stručnjaci istraživali jamu pod Macesnovo gorico (Koordinate: 45°40′10″N 14°58′08″E / 45.6694°N 14.9690°E / 45.6694; 14.9690[7]) s područja Kočevskog Roga, gdje su u lipnju 1945. komunistički partizani izvodili izvansudska smaknuća, većinom pripadnika poraženih vojska. Radi skrivanja gubilišta, jugokomunističke vlasti su 1945. i poslije više puta aktivirali mine čime su zatrpavali tragove tisućama kubika kamenja.[1] 1960-ih je miniranjima zasuta velikim količinama kamenja.[8] Radi istraživanja jame Pod Macesnovo gorico prvo se moralo posjeći dio šume za pristupiti lokaciji, a poslije ukloniti kamenje. U akciji je sudjelovalo komunalno poduzeće, speleolozi, arheolozi i policija. Slovensko državno povjerenstvo za pitanja prikrivenih grobišta iz II. svjetskog rata i poraća rezultate je predstavilo 29. listopada 2019. godine; radovi nisu bili gotovi i očekivalo se da će jama u potpunosti biti istražena 2020., pa bi se zatim žrtve prebacilo na ljubljansko groblje Žale.[1] Od kolovoza do konca studenoga 2019. na površini 800 četvornih metara iskopali su 3000 prostornih metara materijala.[9] Pri iskopavanju su na 20 metara dubine našli su prvi sloj ostataka trupala, pa su tad arheologe prekidali kriminalisti, da bi se moglo doći do mogućih forenzičkih tragova počiniteljâ. Za trupla koja su našli smatra se se da se radi o slovenskim domobranima koji su nakon rata u strahu od partizana i komunista pobjegli u Austriju, otkamo su ih iz logora Viktringa Britanci, kojima su se bili predali, izručili Jugoslaviji. Odvedeni su u logore u okolici Kranja i Ljubljane. Otamo su početkom lipnja 1945. vlakom prebačeni u Kočevje. Zatim su ih vezane žicom "dva po dva" ukrcali u kamione i odvedeni na stratište. Pred smaknuće su ih skidali do donjeg rublja i sve im oduzimali, a nekima su razbijali proteze da bi došli do zlatnih zuba. Zatim su ih ubijali pa bacali u jamu. Ubijanja su trajala danima. Pojedini su živi bačeni. Oko jame pronađeno je 60 kg osobnih predmeta: križići i slike svetaca, dijelovi vojne opreme. Uz popise i količinu nađenih predmeta, daje mjesta računu da su u jami ostatci tijela oko 1500 zarobljenih slovenskih domobrana, što ovo stratište čini najveće gubilište ratnih zarobljenika Slovenske narodne vojske u Kočevskom Rogu. Nije sasvim sigurno hoće li tako ostati, jer neka druga gubilišta nisu istražena. Rijetki su preživjeli. Neki su uspjeli izaći iz jame pa su zatim emigrirali. Navodno su maloljetni pripadnici pušteni. Počinitelji likvidacija su pripadnici sigurnosne jedinice KNOJ-a, kojih je u izvansudskim likvidacijama poslije rata u Sloveniji bilo angažirano oko 15 tisuća. Najodgovorniji za ove zločine su uz Josipa Broza Tita i slovenski partijski i vojni čelnici Edvard Kardelj, Boris Kidrič, te poratni šef slovenske UDBA-e Ivan Maček “Matija”, Kardeljev šurjak.[1]

Istraživanja 2020.[uredi VE | uredi]

Kolovoza 2020. istražena je još jedna masovna grobnica otkrivena koncem svibnja 2020. godine na osnovi uočena odstupanja na jednom od zemljovida. Mjesto ubojstva je t.zv. ponor 3, dubok 14 metara.[10] Pronašli su ju slovenski speleolozi u blizini stare partizanske bolnice.[11][12]

Početkom srpnja izvršeno je sanitarno čišćenje. U tri dana osoblje se 68 puta spustilo u ponor i izvršilo 91 dizanje na kojem je bilo 137 tereta ili 184 jedinice.[10]

Prema preliminarnim antropološkim analizama otkrivenih ostataka i predmeta, bilo je oko oko 250 žrtava, većinom civila. Ubijeni su jeseni 1945. godine. Do sada je utvrđeno da su sve žrtve muškarci. Broj ubivenih žena je više od jedne, ali ne više od pet. Svi su mlađe dobne skupine. Svi ubijeni stariji su od 15 godina i mnoštvo ih je u ranim 20-ima.[10] Više od stotinjak su između 15 i 17 godina. Svi su ubijeni u jednoj jedinoj noći. Civili su sa sobom imali skromne osobne predmete: krunice, svete slike, češljeve, ogledala, žlice... i pronađeno je oko 400 gumba.[11][12]

Pronađena je velika količina strjeljiva u špilji i na njenom rubu, iz čega se izvodi zaključak da su pogubljeni na rubu špilje.[10] Žrtve su vidjele ubojstva i jamu u koju će ih baciti.[11][12] Iz analize ulaznih i izlaznih rana, sve na lubanjama, utvrdilo se da su ubijeni automatskim oružjem. Egzekutori su da bi bili sigurni da nitko ne preživi smaknuća bacili bombe u pećinu, čega su potvrda fragmenti najmanje šest ručnih bomba i nekoliko neeksplodiranih ubojnih sredstava. Ubijene u špilji su vjerojatno zatvorenici prekrivali šljunkom i stijenama. Ni ti zatvorenici nisu preživjeli, nego su ubijeni nakon što su obavili posao zatrpavanja, što se vidi po pronađenim posmrtnim ostatcima na slojevima šljunka i stijena.[10]

Slovenski stručnjak nadležan za policijske istrage kazao da je iz proučenih podataka i svjedočenja o partizanskoj aktivnosti u ovom kraju, za pokolj je kriva zloglasna jugoslavenska tajna policija OZNA i njeni operativni krak KNOJ. Slovensko izvješće potvrđuje prije napravljenu znanstvenu analizu taljanskog povjesničara Williama Klingera iz njegove knjige OZNA, teror naroda, gdje je ubicirao mjesto ovog pokolja točno na ovom mjestu.[11][12]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Ante B: Predstavljena otkrića pri otkopavanju jame u koju su bačeni pobijeni slovenski domobrani Kamenjar.com. 29. listopada 2019.. Pristupljeno Predložak:Danas. Predložak:Mjesecas Predložak:Godinas.
  2. G. Čulina, "[1]", HKV, 16. srpnja 2014., pregledano 18. travnja 2017.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 3,9 Kočevski Rog - nekažnjeni genocid. Zoran Božić. Strahota Kočevskog Roga vapi za istinom, Hrvatsko slovo, str. 10, petak, 2. studenoga 2007.
  4. Snježana Kobešćak, "Milka Planinc: Partizanski i Domovinski rat su antifašistički", Jutarnji list, 01. rujna 2007., pregledano 5. kolovoza 2016.
  5. "Kočevski Rog - nekažnjeni genocid", Zoran Božić. Strahota Kočevskog Roga vapi za istinom, Hrvatsko slovo, str. 10, petak, 2. studenoga 2007.
  6. "Ubijanja u Kočevskom Rogu", ispovijest Ivana Gugića, "Dom i svijet" br. 387, 30. svibnja 2002.
  7. (slo.) Osnovni podatki o jami - 6156: Spodmol pod Macesnovo gorico Kataster jam. Pristupljeno 8. rujna 2020.
  8. (slo.) Al. Ma.: V breznu pod Macesnovo gorico vsaj 1.500 Slovencev? RTV Slovenija. 29. listopada 2019. Pristupljeno 8. rujna 2020.
  9. (slo.) Bojan Rajšek: Koliko ljudi je našlo smrt pod Macesnovo gorico Delo, Ljubljana. 29. listopada 2019. Pristupljeno 8. rujna 2020.
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 Marta G: U Kočevskom Rogu otkrivena nova masovna grobnica! Kamenjar.com. 24. kolovoza 2020. Pristupljeno 8. rujna 2020.
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 mt: Zločini Titovih partizana: U Kočevskom rogu u Sloveniji pronašli 250 tijela – preko 100 djece od 15 do 17 godina Narod.hr. 29. kolovoza 2020. Pristupljeno 8. rujna 2020.
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 Lucia Bellaspiga/Avvenire: “Scoperta la «foiba dei ragazzini»” Alleanza cattolica. 27. kolovoza 2020. Pristupljeno 8. rujna 2020. (tal.)

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Griesser-Pecar, Tamara (2003.): Das zerrissene Volk. Slowenien 1941-1946. Böhlau Verlag Wien, 604 str, ISBN 3-205-77062-5
  • Kozina, France; Zajec, Milan; Dejak, France (1998): Ušli so smrti (slovenski). Hermagoras Verlag Klagenfurt, 224 str.
  • Majetić, Martina (2015.): Kočevski rog. Od germanske pokrajine do masakra Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]