Administrativna podjela Bosne i Hercegovine
Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te distrikta Brčko. Federacija BiH se sastoji od deset kantona: Unsko-sanski, Posavski, Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Bosansko-podrinjski, Srednjobosanski, Hercegovačko-neretvanski i Hercegbosanski. Kantoni također uživaju visoke ovlasti poput entiteta.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Za vrijeme SFRJ BiH je bila podijeljena samo na općine.
Ovakva podjela rezultat je četverogodišnjeg rata.
Daytonskim mirovnim sporazumom koji je potpisan 14. prosinca 1995. između BiH, bivše SR Jugoslavije i Hrvatske okončan je rat i proglašena ovakva podjela.
Daytonski ustav, koji je još uvijek na snazi, legalizirao je dotadašnju paradržavu Republiku Srpsku, u obliku entiteta, te naglasio da je ona neodvojivi dio Bosne i Hercegovine. Brčko distrikt proglašen je dijelom oba entiteta, a odlukom supervizora 2000. postao je neovisan od entiteta.
Federacija je nastala i prije, Washingtonskim sporazumom potpisanim 14. ožujka 1994., čime je okončan bošnjačko-hrvatski sukob i dogovorena podjela na 10 kantona (županija).
Entiteti Bosne i Hercegovine[uredi | uredi kôd]
Entiteti Bosne i Hercegovine – Federacija BiH i Republika Srpska – nastali nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nakon okončanja rata u BiH u prosincu 1995. Stranke Dejtonskog sporazuma bili su RBiH, Hrvatska i SR Jugoslavija. Dejtonskim sporazumom priznato je postojanje Federacije BiH nastale u ožujku 1994., te Republike Srpske. Potpisivanjem Dejtonskog sporzuma, ove dvije tvorevine su prenijele dio svojih nadležnosti na zajedničke institucije Bosne i Hercegovine zadržavajući visok stupanj autonomije.[1] Dejtonskim sporazumom stvorene su slabe centralne vlasti, te snažni entiteti.[2]
Uz zajedničko državljanstvo BiH, postoji i državljanstvo entiteta. Entiteti mogu uspostaviti posebne paralelne odnose sa susjednim državama u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH. Također, entiteti mogu sklapati sporazume s drugim državama i međunarodnim organizacijama uz suglasnost Parlamentarne skupštine BiH. Dejtonski Ustav BiH rađen je u korist entiteta, pa stoga svaka nadležnost koja nije izričito predana državi pripada entitetima.[2]
Ovlasti entiteta[uredi | uredi kôd]
Entiteti imaju visok stupanj autonomije: posjeduju predsjednika, parlament / skupštinu, vladu i sudstvo. Od 1996. nastoji se što više entitetskih ovlasti prenijeti na državnu razinu. Na entitetima je civilna uprava, zdravstvo, obrazovanje, policija, prostorno uređenje i još mnogo toga. Na državi su pak vanjski poslovi, obrana, nadziranje granica, izbori, vanjska trgovina, fiskalna i monetarna politika.
U početku je Federacija bila osmišljena kao isključivo bošnjački i hrvatski entitet, a Republika Srpska kao isključivo srpski. Međutim, jamči se ravnopravnost svih triju konstitutivnih naroda bez obzira na entitete. Zato se brinu Dom naroda FBiH i Vijeće naroda RS. Oni mogu zabraniti provedbu zakona ako je štetan po ravnopravnost.
Međutim, mnogo toga ukazuje na neravnopravnost. Srpski se član Predsjedništva bira isključivo iz Republike Srpske, a bošnjački i hrvatski isključivo iz Federacije. Mnogo institucija iz Republike Srpske nosi prefiks srpski (npr. srpske šume), a i sam naziv Republika Srpska asocira da je to srpski teritorij.
Etimologija[uredi | uredi kôd]
Entitet označava nešto što postoji, značenje čega, ono što je posebno u stvarnosti ili u svijesti, bit bića kao takvog. U političkom smislu, entitet je pojedinačnost koja se ispunjava sadržajem i ulazi u sastav cjeline političke zajednice. Predstavlja neutralnu riječ za neki element.[3] Nadalje, često se definirajući državu, navodi da je država također jedan entitet. Primjerice, Max Weber opisao je državu kao "entitet koji ima monopol na upotrebu fizičke sile radi ostvarivanja svojih zahtjeva".[4]
Županije Federacije Bosne i Hercegovine[uredi | uredi kôd]
još 2001. godine Ustavni sud BiH je potvrdio presudu Ustavnog suda FBiH i odlučio da je ustavni naziv za administrativnu jedinicu kanton i da njime upravlja predsjednik. Istom odlukom su nazivi županija i guverner, koje preferiraju kantoni s hrvatskom većinom, proglašeni neustavnim
Federacija Bosne i Hercegovine je podijeljena na 10 federalnih jedinica, kantona:
| Broj | Županija | Središte | Broj | Županija | Središte | ||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
 |
1. | Unsko-sanska | Bihać |  |
6. | Središnja Bosna | Travnik |
 |
2. | Posavska | Orašje |  |
7. | Hercegovačko-neretvanska | Mostar |
 |
3. | Tuzlanska | Tuzla |  |
8. | Zapadnohercegovačka | Široki Brijeg |
 |
4. | Zeničko-dobojska | Zenica |  |
9. | Sarajevska županija | Sarajevo |
 |
5. | Bosansko-podrinjska | Goražde | |
10. | Hercegbosanska | Livno |
Svaki od entiteta ima vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. U Federaciji Bosne i Hercegovine, znatan dio nadležnosti entiteta prenesen je na županijsku vlast. Svaka županija, kao upravna podjedinica, ima vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast.
Općine i gradovi Bosne i Hercegovine[uredi | uredi kôd]
Bosna i Hercegovina dijeli se na 143 općina: 79 u Federaciji i 64 u Republici Srpskoj. Imaju općinsko vijeće, načelnika i odgovarajuće službe. Dijele se na mjesne zajednice.
Bosna i Hercegovina ima dvadeset i četiri službena grada: Banja Luka, Bihać, Bijeljina, Bosanska Gradiška, Cazin, Čapljina, Doboj, Goražde, Gračanica, Gradačac, Istočno Sarajevo, Livno, Ljubuški, Mostar, Prijedor, Sarajevo, Srebrenik, Široki Brijeg, Trebinje, Tuzla, Visoko, Zenica, Zvornik i Živinice.
Izvori[uredi | uredi kôd]
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Adnan Duraković: Plaćenici, privatne vojne kompanije i njihov tretman u međunarodnom pravu. Polemos. Hrvatsko sociološko društvo
- Tozun Bahcheli, Barry Bartmann, Henry Srebrnik: De Facto States: The Quest for Sovereignty, London: Routledge 2004. ISBN 9781135771218
- Sienho Yee: Towards an International Law of Co-Progressiveness, Leiden: Martinus Nijhoff Publishers 2004. ISBN 9789004138292
| |||||||||||
| |||||||||||||||||||
