Portal:Kemija/Prijašnji izabrani kemičari/2008.
Travanj
Sir William Ramsay (Glasgow, 2. listopada 1852. - High Wycombe, 23. srpnja 1916.), škotski kemičar koji je otkrio plemenite plinove. Za to je otkriće dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1904.
Rođen je u Glasgowu 2. listopada 1852., gdje je i studirao na Sveučilištu Glasgow pod vodstvom Thomasa Andersona. Poslije toga odlazi u Njemačku na Sveučilište u Tübingenu, gdje kod Wilhelma Rudolpha Fittiga doktorira na ispitivanju toluičnih i nitrotoluičnih kiselina. Vratio se u Glasgow, gdje postaje Andersonov asistent u Andersonovom Koledžu. Profesor kemije u Bristolu postaje 1879. Tada je najviše radio u polju fizikalne kemije, odnosno na stehiometriji i termodinamici, kao i na evaporaciji i disocijaciji. Naslijedio je Alexandera Williamsona na prestižnom mjestu šefa katedre za kemiju na University Collegeu u Londonu. Tu je napravio najvažnija otkrića. Već u periodu od 1885. do 1890. objavljuje nekoliko značajnih radova o dušičnim oksidima...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
Svibanj
Godine 1903. dobio je stipendiju za Sveučilište u Birminghamu, a proučavajući elektronske cijevi otkrio je fenomen poznat kao Astonov tamni prostor. Na poziv Josepha Johna Thomsona otišao je [[[1909.]]] u Cavendishovu laboratoriju u Cambridgeu i tu je radio na identifikaciji izotopa neona. Uspješno je identificirao dva izotopa neona. Tijekom Prvog svjetskog rata radio je za vojsku na izučavanjima efekata atmosferskih uvjeta na avione.
Proučavanju izotopa vratio se 1919., a koristio je metodu elektromagnetskog fokusiranja. Usavršio je maseni spektrograf koji je radio na principu elektromagnetnog fokusiranja...
Lipanj
Studirala je farmaceutsku kemiju i fiziku, doktorirala 1936., odnosno 1938. godine. U to je vrijeme bila znanstveni asistent kod profesora Hansa Kaufmanna, tada vodećeg znanstvenika za kemiju masnoća (1889. - 1971.) na Sveučilištu u Münsteru. Nakon rata godine 1949. nastavila je raditi s dr. Kaufmannom u Njemačkom institutu za istraživanje masnoća.
Zahvaljujući svom znanju kvantne fizike i problematike u vezi ispitivanja krvi, izumila je način detektiranja masnoća u krvi 1951.g. To je bila primjena papirne kromatografije. Na taj se je način mogao početi istraživati metabolizam masnoća, i detektirati prisustvo svake pojedine masne kiseline u krvi, do veličine od jednog mikrograma.
Primjenom svojih metoda shvatila je biokemijsku važnost esencijalnih masnih kiselina (linolne i linolenske) u respiraciji ljudske stanice (metabolizmu stanice). Primijetila je da ih membrane tumorskih stanica (kod oboljelih od raka) ne sadrže...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
Srpanj
.jpg)
Johann Friedrich Wilhelm Adolf von Baeyer (Berlin, 31. listopada 1835. - Starnberg, 20. kolovoza 1917.), njemački kemičar, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1905.
Rođen je u Berlinu 31. listopada 1835., gdje je studirao je matematiku i fiziku. Prelazi u Heidelberg i studira kemiju kod Roberta Bunsena. Uglavnom je radio u laboratoriju od Friedricha Kekuléa. Doktorirao je 1858. Bio je profesor u Strasbourgu 1871., a 1875. postaje profesor kemije na Sveučilištu u Münchenu.
Njegovi glavni uspjesi su sinteza i opis indiga, otkriće ftaleinskih boja i istraživanje poliacetilena, oksonijumskih soli, nitroznih mješavina. Prvi je predložio 1869. ispravnu formulu indola. Doprinos teorijskoj kemiji uključuje teoriju istezanja trostrukih veza i teoriju istezanja za karbonske prstenove. Tijekom 1872. eksperimentirao je fenolima i formaldehidom...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
Kolovoz
Irène Joliot-Curie (Pariz, 12. rujna 1897. - Pariz, 17. ožujka 1956.), francuska znanstvenica.
Kćerka je od Marie i Pierrea Curiea, poznatih znanstvenika i dobitnika Nobelove nagrade. Studirala je na Prirodoslovnom fakultetu u Sorbonni, ali je njeno obrazovanje bilo prekinuto Prvim svjetskim ratom, tijekom kojeg je radila kao sestra radiolog. Nakon rata doktorirala je prirodne znanosti, istražijući alfa-zrake polonija.
Godine 1926. udala se za Frédérica Joliota (par je povezao svoja prezimena) i s njim surađivala u istraživanju prirodne i umjetne radijacije, pretvorbe elemenata i nuklearne fizike. 1935. godine podijelili su Nobelovu nagradu za kemiju. 1938. godine njeno istraživanje aktivnosti neutrona teških metala predstavljalo je važan korak u otkrivanju nuklearne fisije. Postala je profesor na prirodoslovnom fakultetu u Parizu 1937. godine, a 1946. godine ravnateljica Insituta za radij...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
Rujan
.png)
Eduard Buchner (München, 20. svibnja 1860. - Focşani, Rumunjska, 13. kolovoza 1917.), njemački kemičar, dobtnik Nobelove nagrade za kemiju 1907. za istraživanje fermentacije.
Rođen je u Münchenu. Započeo je studirati kemiju u Kemijskom laboratoriju Richarda Erlenmeyera. Oko 1884. započinje zajednički rad na kemiji sa budućim nobelovcem Adolfom von Baeyerom, a na botanici sa von Nägelijem. Oko 1885. radi pod nadzorom svoga brata i tada se pojavio njegov prvi rad o utjecaju kiseonika na fermentaciju. Nakon jednog perioda rada kod Otta Fischera u Erlangenu obranio je 1888. doktorsku tezu u Münchenu. Postaje docent kod Adolfa fon Baeyera. Tu je dobio i pomoć u opremi malug laboratorija za fermentaciju i 1893. započinje sa prvim eksperimentima na fermentaciji, odnosno na sadržaju ćelija kvasca. Međutim savjet laboratorija je bio mišljenja da je to uzaludan posao, jer su dotad ćelije kvasca i njihovo mljevenje bili dugo dobro proučavani...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
Listopad
Dr. Albert Hofmann (Baden, 11. siječnja 1906.) je švicarski kemičar. Najpoznatiji je po otkriću lisergične dietilamidne kiseline (tzv. LSD-25). Hofmann je autor više od 100 znastvenih radova kao i nekoliko knjiga od kojih je i LSD: My Problem Child. 11. siječnja 2006. godine Hofmann je navršio 100 godina (trenutačno ima 101 godinu) i bio je u centru pozornosti internacionalnog simpozija na temu LSD-a.
Albert Hofmann je rođen u Badenu, u Švicarskoj. Studirao je kemiju na sveučilištu u Zürichu. Njegov glavni interes je bila kemija bilja i životinja, kasnije je izveo važno istraživanje na temu kemijske strukture hitina za što je dobio doktorat. Kasnije se zaposlio u farmaceutsko-kemijskom odjelu tvrtke Sandoz Laboratories (danas se zove Novartis) u Baselu gdje je radio na istraživanju ergot gljivica, sintezi aktivnih sastojaka za moguću farmakološku uporabu.
Njegovo istraživanje na lisergičnoj (lizerginskoj) kiselini, što je dio ergot alkaloida, na kraju je dovelo do sinteze LSD-25 1938. godine. Tek pet godina kasnije, nakon što je Hofmann ponovno sintetizirao spojeve koje je otkrio a tad već skoro zaboravljene, slučajno je otkrio psihodelična svojstva LSD-a nakon što mu se vrlo mala količina upila kroz kožu prstiju 16. travnja 1943...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
Studeni
Ferdinand Frederic Henri Moissan (Pariz, 28. rujna 1852. - Pariz, 20. veljače 1907.), francuski kemičar. Dobio je Nobelovu nagradu za kemiju 1906. za rad na izolaciji fluora iz njegovih spojeva.
Za postojanje fluora se znalo mnogo godina, ali pokušaji da se pripremi bili su neuspješni. Neki su i umrli eksperimentirajući i pokušavajući ga izolirati. Kad se pripremi, fluor reagira sa svim oko sebe i ponovo stvara spojeve. Njegova velika reaktivnost je spriječavala pokušaje izolacije.
Moissan je uspio elektrolizom rastaliti kalijev hidrogenfluorid (KHF2) u tekući fluorovodik (HF). Ta mješavina je bila potrebna jer fluorovodik nije vodič. Napravio je aparat sa platinsko-iridijevskim elektrodama u platinskom držaču i ohladio je na -50°C. Time je potpuno izoloirao vodik na negativnim elektrodama, a fluor na pozitivnim elektrodama. To je način kako se fluor i dan danas proizvodi. Nikal se može koristiti za držanje elementarnog fluora. Razvija se zaštitni sloj nikafluorida, slično kao oksidni slojevi na aluminiju...Pročitaj cijeli članak | Prijašnji izabrani kemičari
Prosinac
Jacobus Henricus van 't Hoff (Rotterdam, 30. kolovoza 1852. - Berlin, 1. ožujka 1911.) je bio nizozemski fizikokemičar i organokemičar. Bio je dobitnik prve Nobelove nagrade za kemiju 1901. Istraživao je kinetiku kemijskih procesa, kemijsku ravnotežu, osmotski tlak i kristalografiju.
Rodio se u Rotterdamu, u liječničkoj obitelji. Studirao je kemiju na Politehničkom institutu u Delftu, a kasnije na sveučilištima u Leidenu, Bonnu i Parizu. Doktorirao je na Sveučilištu u Utrechtu 1874.
Godine 1874. objavio je rad u kojem je objasnio optičku rotaciju kod nekih materija. Ovu pojavu je tumačio kao posljedicu tetraedarskog rasporeda kemijskih veza ugljikovih atoma i njihovih susjeda.
U svome djelu „Kemija u prostoru“ (La chimie dans l'éspace) iz 1874., dao je primjere koji povezuju kemiju i geometriju i tako bio jedan od pionira stereokemije. U ovo doba ovo je bila revolucionarna ideja koju su dočekale brojne kritike...