Portal:Kršćanstvo/Izabrani članak (arhiv)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Katoličanstvo u Hrvata Bosne i Hercegovine[uredi]

Katedrala Sarajevo

Hrvati Bosne i Hercegovine su pretežno katolici. Svoju su vjeru s izrazitim žarom očuvali kroz mnoga teška povijesna razdoblja, a zajedno s njom, očuvali su i svoj nacionalni identitet.

Godine 1994., osnovana je Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine. Čine je biskupi četiriju (nad)biskupija s ovog prostora.

Vrhbosanska nadbiskupija ima svoje sjedište u Sarajevu, koje je tadašnji papa Ivan Pavao II. već pohodio 1997. godine. Zaštitnik katedrale i nadbiskupije je Presveto Srce Isusovo. Sarajevo je ne samo sjedište nadbiskupije i metropolije, nego i mnogih redovničkih kuća matica, muških i ženskih: franjevačke provincije Bosne Srebrene, sestara Služavki Maloga Isusa, jedine autohtone ženske družbe u BiH, koju je osnovao prvi Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, Milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Školske sestre franjevke. U njemu se nalaze i dvije bogoslovije: dijecezanska Vrhbosanska i franjevačka s visokim teološkim školama.

Na području nadbiskupije djeluju i dva dječačka sjemeništa: dijecezansko u Travniku i franjevačko u Visokom. U pastoralnom radu nadbiskupije osim dijecezanskog klera djeluje i više redovničkih zajednica: najbrojniji su franjevci Bosne Srebrene, a nekoliko župa vode oci isusovci, salezijanci i dominikanci. Osim spomenutih redovničkih zajednica u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imaju svoje samostane i sestre karmelićanke te klarise. Kao glavni grad BiH, Sarajevo ima povlasticu da je u njemu sjedište Veleposlanstva Svete Stolice.

Katolička Crkva na području današnje Vrhbosanske nadbiskupije, kao uostalom i u drugim biskupijama u BiH dala je tijekom povijesti mnoštvo mučenika, kako svećenika tako i vjernika laika, ali su njihova imena, nažalost, uglavnom nepoznata i zaboravljena.

Bilo je i drugih uzornih vjernika, a za neke od njih vodi se postupak za proglašenje svetima. To su sluga Božji sjemeništarac Petar Barbarić, pet redovnica iz družbe Kćeri Božje ljubavi, poznate kao Drinske mučenice (pogubljene 1941. godine), te prvi Vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler, čija je kauza upravo otvorena. Nadbiskup je Vinko kardinal Puljić, a nadbiskupijom upravlja od 1991. godine. Tri godine kasnije imenovan je kardinalom. Pomoćni biskup je mons. dr. Pero Sudar. Postoji i Stolni kaptol s četiri kanonika. Nadbiskupija vodi i pet školskih centara (Sarajevo, Travnik, Zenica, Tuzla i Žepče) u kojima se školuju učenici svih nacionalnih i vjerskih pripadnosti.

Pročitaj cijeli članak

Svetište Predragocjene Krvi Kristove[uredi]

Svetište Ludbreg

Svetište Predragocjene Krvi Kristove je sakralni objekt u Ludbregu u Varaždinskoj županiji nastao temeljem zavjeta Hrvatskog sabora iz 1739. godine. Izgrađeno je 1996. godine.

Godine 1739., strašna kuga je harala Moslavinom u vlastelinstvu grofova Erdődy, koje je bilo pod banskom jurisdikcijom. Tijekom sedam mjeseci preminulo je oko 4.500 ljudi. Kuge je bilo i u velikom dijelu Slavonije. Na Hrvatskom saboru u Varaždinu, u prosincu 1739. donijeta je odluka o izgradnji kapele u Ludbregu, ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, jer se u njemu dogodilo euharistijsko čudo 1411. godine i u njemu se čuva relikvija Krvi Kristove. Kuga je prestala, ali zavjet nije odmah ispunjen, vjerojatno iz objektivnih razloga i s vremenom je pao u zaborav.

Svećenik Juraj Lahner proučavao je stare spise Hrvatskog sabora i otkrio postojanje zavjeta što ga je Hrvatski sabor još prije 200 godina učinio Bogu, koji još nije ispoštovan. Pokrenuta je djelatnost s ciljem ispunjavanja zavjeta. Sastavljen je akcijski odbor od tri člana, koja su činili ludbreški župnik Matija Crnković, koprivnički dekan Stjepan Pavunić i urednik društva sv. Jeronima iz Zagreba, dr. Josip Andrić, a kardinal Alojzije Stepinac preuzeo je pokroviteljstvo.

Općinske vlasti u Ludbregu, koje nisu bile naklonjene Crkvi usporavale su i onemogućivale ispunjenje zavjeta. Kako se bližio Drugi svjetski rat, ludbreški župnik Matija Crnković je sakupljeni novac za gradnju kapelice utrošio na gradnju kuće za boravak časnih sestara i okupljanje mladeži, tik do lubreškog župnog dvora. Tu je kuću nakon Drugog svjetskog rata, komunistička vlast nacionalizirala i oduzela župi. U travnju 1945. godine, partizani su Matiju Crnkovića uhitili. Sudili su mu i ubili ga u Varaždinu u lipnju 1945. godine.

Promjenom vlasti, 1990. godine, inicijativom ludbreškog župnika Josipa Đurkana i dozvolom vlasti, održana je velika vjerska svečanost s oko 50 000 hodočasnika na ulicama Ludbrega. Ohrabreni tim događanjima, župni ured je uskoro poslao molbu tadašnjoj Skupštini općine Ludbreg, da odobri prostor uz desnu obalu rijeke Bednje. Uređenje i planiranje zemljišta počelo je u proljeće 1993. godine. Kamen temeljac svetišta položen je i blagoslovljen 4. rujna 1993., točno 254 godine nakon zavjetovanja Hrvatskog sabora.

Pročitaj cijeli članak

Hrvatski božićni običaji[uredi]

Božić

Hrvatski božićni običaji dio su hrvatske tradicije. Uz slavlje Božića razvili su se brojni običaji poput kićenja božićnog drvca na Badnjak, odlaska na misu polnoćku, pjevanja božićnih pjesama i darivanja. Prije Božića, vrijeme je priprave, koje traje oko mjesec dana od početka došašća. Predvladavaju osjećaji iščekivanja, nade i čežnje.

Posebno se obilježavaju dani sv. Barbare, sv. Nikole, sv. Lucije i sv. Tome. Božićna pšenica sije se na sv. Barbaru ili sv. Luciju. Djeca se posebno raduju sv. Nikoli, kada dobivaju poklone u čizmice, a zločesta djeca šibu od Krampusa. U nekim krajevima postoje običaji djetinjci, materice i očići, koji se događaju u tri tjedna do Božića.

Brojni običaji za cilj imaju želju za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem. Badnjak je bogat raznim običajima poput unošenja slame u kuću, svečanog uređenja blagdanskog stola, pripreme božićne hrane i odlaska na sv. misu polnoćku. Božić je dan, kada se s puno radosti, nade i žara u svečanom, veselom raspoloženju slavi Isusovo rođenje. Proslavlja se u krugu obitelji, a slijedeći dan na dan sv. Stjepana posjećuju se rođaci, prijatelji i susjedi i s njima se svečano proslavlja uz bogatu trpezu. Na svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke, da bi bolje rodile naredne godine.

Na dan Nevine dječice, koji je slijedeći dan, čest je običaj tzv. šibanja, kada bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Djeca su se blagoslivljala na misama. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog.

Svršetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj se dan spominjemo triju mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na misu, skidaju se ukrasi te završava blagdansko razdoblje. Blagoslivljaju se kuće za narednu godinu, a blagoslovljenom su se vodom blagoslivljali i vrtovi te buduće ljetine. Često su božićne pjesme pjevali tzv. zvjezdari odjeveni u tri kralja noseći zvijezdu. Za očuvanje hrvatskih božićnih običaja od zaborava najviše se zalagao Antun Radić, utemeljitelj hrvatske etnografije.

Pročitaj cijeli članak

Ispovijed[uredi]

Papa Ispovijed

Ispovijed je jedan od sedam svetih sakramenata, kod katolika i pravoslavaca. Kod anglikanaca, ispovijed je dio slavlja unutar svete mise. Posebni oblici ispovijedi postoje i kod budističke i židovske vjere. Ovim sakramentom dobiva se oproštenje grijeha počinjenih poslije krštenja, pomirenje s Bogom i Crkvom. Pripada među sakramente ozdravljanja.

sakramenat pokore jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja i kajanja kršćana; sakramenat ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni elemenat ovog sakramenta; sakramenat oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odrješenju, Bog daje pokorniku "oproštenje i mir"; sakramenat pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja.

Ispovijed je, kao i svi sakramenti, bogoslužni čin. Dijelovi su ovi: pozdrav i svećenikov blagoslov, čitanje Božje riječi radi prosvjetljenja savjesti i poticaja na skrušenost, poziv na kajanje; zatim ispovijed s priznanjem i očitovanjem grijeha svećeniku; nalaganje i prihvaćanje pokore; svećenikovo odrješenje; iskazivanje hvale i zahvalnosti Bogu i otpust sa svećenikovim blagoslovom.

Katolička Crkva biblijsko utemeljenje sakramenta ispovijedi nalazi u Isusovoj moći otpuštanja grijeha (npr. Evanđelje po Marku 2,10; 2,5; Evanđelje po Luki 7,48), te poslanjem što ga je on predao svojim učenicima kad im je rekao: »Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. - te nastavio - Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Evanđelje po Ivanu 20,21.23). Sudioništvo apostola u Isusovoj moći opraštanja grijeha izvodi se i iz Isusove riječi Petru: »Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima« (Evanđelje po Mateju 16,19). Katolička Crkva stoga drži da je pomirenje s Crkvom neodvojivo od pomirenja s Bogom.

Sakrament ispovijedi u katoličkom nauku sastoji se od dva bitna elementa. Jedan od njih predstavljaju čini čovjeka koji se pod djelovanjem Svetoga Duha obraća. Ti čini uključuju kajanje, ispovijed i zadovoljštinu. Drugi element predstavlja Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine. Grešnik je tako izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.

Pročitaj cijeli članak

Humanae Vitae[uredi]

Papa Pavao VI objavljuje encikliku

Humanae Vitae (hrv. ljudskom životu) je enciklika pape Pavla VI. koju je proglasio 25. srpnja 1968. godine. Govori o vrijednosti ljudskog života, o spolnosti, kontroli rađanja. Izražava protivljenje kontracepciji i pobačaju.

Enciklika je pobudila veliku pažnju medija. Mjesecima prije objavljivanja, mediji su nagađali, da bi taj dokument mogao promijeniti stav Katoličke Crkve o kontracepciji. Papa blaženi Ivan XXIII. je naime 1963. godine osnovao komisiju od šest europskih stručnjaka sa svrhom, da bi proučavali pitanje planiranja obitelji. Članovi komisije, mediji i također mnogi ljudi su očekivali, da će Papa prihvatiti njihovo mnijenje, koje je bilo u prilog uporabi kontracepcije. To se ipak nije dogodilo, već je enciklika potvrdila dotadašnji stav. Negativno mišljenje o kontracepciji je izrazio već papa blaženi Pijo IX. sredinom XIX. vijeka, kada se to pitanje pojavilo. Moralno učenje enciklike temelji se na katoličkoj doktrini, na nasljeđu Isusa Krista i na prirodnom moralnom zakonu. Crkva naučava, da postoji prirodni moralni zakon, koji je Stvoritelj "upisao u srce svakom čovjeku". Izražava izvorni prirodni moralni osjećaj, koji čovjeku pomaže razlučiti dobro od zla. Crkva ga smatra sveopćim i nepromjenjivim.

O bračnoj ljubavi papa je napisao, da je ljubav vrlo poseban oblik osobnog zajedništva u kojem muž i žena velikodušno dijele sve, ne misleći samo na sebe. Tko istinski voli svoga bračnog druga, voli ga ne samo zbog onoga što dobiva, nego ga voli zbog njegove dobrobiti.

Papa Pavao VI. nazvao je kontracepciju simptomom sebičnosti u društvu i neodgovornog ponašanja. U enciklici se naglašava da su bračni partneri suradnici s Bogom u stvaranju i odgoju novih ljudskih života. Prema Katoličkoj Crkvi, spolni odnos u braku treba biti sjedinjavajući i otvoren prema novome životu. Glavna loša osobina kontracepcije je što stavlja prepreku Božjoj kreaciji u stvaranju novih ljudskih života. Umjetna kontracepcijska sredstva smatraju se smrtnim grijehom. Preporučene su prirodne metode planiranja obitelji poput Billingsove ovulacijske metode i sl. Billingsova metoda je danas proširena po cijelom svijetu. Nju je podržavala u prilog prirodnog planiranja obitelji i blažena Majka Terezija. Među najuspješnijim promicateljima prirodnog planiranja obitelji na temelju učenja Katoličke Crkve i posebno enciklike Humanae Vitae je dr. med. Antun Lisec.

Pročitaj cijeli članak

Blaženi Ivan Merz[uredi]

Vitraj bl. Ivana Merza u Rijeki.

Blaženi Ivan Merz (Banja Luka, 16. prosinca 1896. - Zagreb, 10. svibnja 1928.), istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja. Tijekom života Ivan Merz se služio s deset jezika i osposobio za četiri zvanja: profesor, književnik, časnik, a posjedovao je znanje i vrline koje se traže za svećenika.

"Istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja" - tim je riječima Papa Ivan Pavao II. nazvao Ivana Merza u zagrebačkoj katedrali 10. rujna 1994. godine, prvoga dana svoga pohoda Hrvatskoj, spominjući u svome govoru hrvatske svece i blaženike, te kandidate oltara u našem narodu. Ove Papine riječi veliki su poticaj za bolje upoznavanje s likom Ivana Merza i njegovim životnim svjedočanstvom danim za Isusa Krista. Postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim započeo je u Zagrebu još 1958. god; a od 1986. god. nastavlja se u Rimu pri vatikanskoj Kongregaciji za kauze svetaca.

Već na početku prikaza njegove biografije potrebno je naglasiti važnu činjenicu: svjestan da će umrijeti mlad, Ivan Merz prikazuje na samrti svoj život kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež. Tisućama mladih postao je uzor i ideal kršćanskog života. Njegovo ime značilo je program života i rada brojnim mladim kršćanima. Što je Merz značio za hrvatsku mladež, možda su to najbolje izrazili sami mladi kad su mu na grob donijeli vijenac s bijelom svilenom vrpcom na kojoj je pisalo: "Hvala ti orle Kristov, što si nam pokazao put k suncu!". Pisao je za list Obnovljeni život.

Grob blaženog Ivana Merza nalazi se u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, koja je ujedno i nacionalno svetište Srca Isusova.

Papa Ivan Pavao II. na svečanoj je misi na Petrićevcu u Banjoj Luci, 22. lipnja, blaženim proglasio slugu Božjega Ivana Merza. Molbu za proglašenje blaženim uputio je predsjednik HBK zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, u čijoj je nadbiskupiji započeo proces za beatifikaciju. Zatim je banjolučki biskup Franjo Komarica pročitao životopis Ivana Merza. Nazočan je bio i postulator kauze o. Božidar Nagy. Nakon toga je papa Ivan Pavao II. izrekao svečanu formulu beatifikacije. Od sada se Ivan Merz smije nazivati blaženikom a spomendan njegove smrti se slavi 10. svibnja.

Pročitaj cijeli članak

Hrvatski uskrsni običaji[uredi]

Dubrovačka poma

Hrvatski uskrsni običaji dio su hrvatske tradicije. Uz slavlje Uskrsa razvili su se brojni običaji poput vazmenog bdijenja, uskrsnih krijesova, bojanja pisanica, odlaska na uskrsnu misu i pjevanja uskrsnih pjesama. Prije Uskrsa, vrijeme je korizme, u kojem se kršćani pripremaju za slavljenje Uskrsa molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi te dobrim djelima.

Uskrs je najveći kršćanski blagdan, slavi se središnji događaj kršćanstva: Kristovo uskrsnuće. Skrušene molitve, procesije, obredne vatre, blagdanski spravljena jela i kolači i njihov blagoslov u uskrsnoj košari, bojenje uskrsnih jaja, uskrsno čestitanje i darivanje te pjesme u slavu Uskrsa tek su dio pučkih uskrsnih običaja.

Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdjenje. Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. Tradicijska uskrsna jela su: pinca, sirnica, razne uskrsne pogače ukrašene pisanicama, peciva, kuhana šunka i šunka pečena u kruhu s mladim lukom, hrenom i rotkvicama, kuhana kokoš s domaćim rezancima, kuglof, rožata i dr.

Djeca se za Uskrs igraju igrama u koje su uključene pisanice poput: tuckanja pisanicama, gađanja pisanica kovanicama, traženja sakrivenih pisanica po kući ili u travi izvan kuće i sl. U igri tuckanja jajima, uzme se svoje jaje i izabere se protivnika. Jaja se jedno u drugo tuckaju vrhovima, a pobjednik je onaj čije jaje ostane čitavo i on nastavlja igru. Pisanica pobjednica je ona, koja ostane čitava nakon cijelog kruga tuckanja.

Nekoć je Uskrs bio smatran savršenim trenutkom krštenja stoga se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete. Pjevaju se veselije i svečanije pjesme te slavi samo uskrsnuće.

Pročitaj cijeli članak

Došašće[uredi]

Adventski vijenac

Došašće ili advent (lat.: "adventus" = dolazak) je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je početak crkvene godine (osim kod istočnih vjernika, kojima počinje 1. rujna).

U zapadnom kršćanstvu, došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi, u došašću, prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije.

U došašću, izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje u došašću.

U ovom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnje sabranje. Kršćani u došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi.

U pojedinim krajevima u različito vrijeme počinju prave priprave za Božić. U nekim krajevima BIH, gdje žive Hrvati, priprema počinje već na dan sv. Katarine Aleksandrijske 25. studenog. Od tada do Božića nema više vjenčanja i većih proslava uz što postoji i izreka: "Sveta Kata zatvara vrata". U prvome dijelu došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.

U došašću su svakog jutra, zornice puku omiljene rane mise, koje imaju pokornički značaj, jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. Predstavljaju stoga neki oblik četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku.

Pročitaj cijeli članak

Franjevci[uredi]

Francisco de Zurbarán: Sveti Franjo

Franjevci ili Red Manje braće (ili Red male braće) crkveni je red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog (1182.-1226.).

Franjevci su igrali istaknutu ulogu u povijesnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Hrvatski sveci franjevci su sv.Nikola Tavelić i sv.Leopold Mandić.

U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas.

1339. godine se ustanovljava Bosanska vikarija, na čelu s fra Peregrinom Saksoncem, koji je imao značajnu ulogu i na dvoru bana Stjepana II. Kotromanića, a naimenovan je i bosanskim biskupom.

Prvi franjevački samostan u Bosni je podignut u Milama kod Visokog oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci,Olovu, Srebrenici, Fojnici, Kreševu...

Ovakav razvoj bosanske vikarije ju je doveo u vodeći položaj na čitavom Balkanu, a njeno područje se proteže od Apulije na sjeveru Italije pa do Crnog mora. U prvoj polovini 15. stoljeća se neke manje oblasti osamostaljuju i odvajaju, a nakon Turskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod Turskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području) i obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Sultan Mehmed El-Fatih je 1463. go Pročitaj cijeli članak

Marija (majka Isusova)[uredi]

El Greco: detalj sa slike Sveta Obitelj sa sv. Anom

Prema Novom zavjetu, Marija (aramejski מרים Maryām "gorka"; arapski مريم (Maryam); Grčki Μαριαμ, Mariam, Μαρια, Maria) je bila majka Isusova. Sveta Marija, Blažena Djevica Marija i Bogorodica (grčki Theotokos Θεοτόκος) su tradicionalni naslovi koje koriste katolici, pravoslavci i ostali da opišu Mariju.

Prema evanđeljima, živjela je u Nazaretu u pokrajini Galileji. Na aramejskom, njenom materinjem jeziku, zvala se Mirjam. Stupila je u brak s Josipom i začela Isusa, Sina Božjega na čudesan i jedinstven način po Duhom Svetome, te ga odgajala s Josipom. U svim evanđeoskim tekstovima, Marija je u prvom redu Isusova majka. To je njena uloga u povijesti spasenja. Kršćani je iz poštovanja zovu Blažena Djevica Marija. Tijekom stoljeća, razvile su se mnoge marijanske pobožnosti, molitve, pjesme, od kojih je najpoznatija molitva Zdravo Marijo. Marija se više puta ukazala ljudima dajući poruke. Među najpoznatijim ukazanjima su ona u Lurdu i Fatimi.

U Novom zavjetu piše malo o Marijinom ranom životu. U Bibliji se ne navode imena njenih roditelja. Iz drugih izvora i tradicije, zna se da se oni zovu Joakim i Ana. Po predaji, dugo nisu mogli imati djece, molili su se Bogu i Ana je rodila Mariju u poodmakloj dobi. Katolici vjeruju, da je Bog unaprijed izabrao Mariju, da bude Bogorodica i da je Marija od prvog trenutka svoga postojanja bila slobodna od istočnog grijeha te bilo kojeg osobnog grijeha, jer je od Boga dobila posebne milosti. U trećoj godini roditelji su je prikazali Gospodinu. Marija je bila rođakinja Elizabete, žene židovskog svećenika Zaharije iz razreda Abijina (Lk 1,5).

Pročitaj cijeli članak

Deset Božjih zapovijedi s katoličkog gledišta[uredi]

Rembrandt: Mojsije s Deset Božjih zapovijedi.

Deset Božjih zapovijedi niz su vjerskih i moralnih načela, koja su prepoznata kao moralni temelj u kršćanstvu, judaizma i islamu.

Zapovijedi su navedene u Starom zavjetu u Knjizi Izlaska i Ponovljenom zakonu te čine sastavni dio saveza između Boga i izabranog naroda. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, koji službeno predstavlja vjerovanje Katoličke Crkve - zapovijedi se smatraju bitnima za duhovni rast i dobro duhovno stanje te služe kao osnova za socijalni nauk Crkve. Prije pristupanja sakramentu ispovijedi, vjernici koriste Deset zapovijedi kao pomoć pri ispitu savjesti. Zapovijedi se pojavljuju u najranijim crkvenim spisima; Katekizam navodi, da su bile temelj u naučavanju vjere još od vremena svetog Augustina (354. – 430.). Najnoviji Katekizam veliki dio posvećuje svakoj od Deset zapovijedi.

Crkveni nauk o zapovijedima uglavnom se temelji na Starom i Novom zavjetu i djelima ranih crkvenih otaca. U Novom zavjetu, Isus je potvrdio njihovu valjanost te uputio svoje učenike da idu dalje, tražeći pravednost bolje od pismoznanaca i farizeja. Sažeto je Isus predstavio dvije "velike zapovijedi" koje podučavaju ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu: "Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga! (Lk 10,27)"

Prve tri Božje zapovijedi bave se odnosom ljudi prema Bogu, a ostale se bave odnosima među ljudima.

Pročitaj cijeli članak

Isusovo rođenje[uredi]

Isusovo rođenje

Isusovo rođenje odnosi se na rođenje Isusa Krista, koje je opisano u Bibliji i povijesnim spisima. Slavi se na blagdan Božić. Kršćani vjeruju, da je Isus obećani Mesija, koji se rodio i postao čovjekom, da otkupi ljude od grijeha, iskaže im svoju ljubav i milosrđe.

Isusovo rođenje opisano je u Evanđeljima po Luki i Mateju. U ostala dva Evanđelja se ne spominje. U Starome zavjetu proroci su navijestili rođenje Mesije, koji će otkupiti ljude od grijeha. Novi zavjet donosi ispunjenje proročanstva. Isusa, Božjeg Sina, rodila je Djevica Marija, uz pomoć svoga zaručnika Josipa u gradu Betlehemu. Oko devet mjeseci prije, začela ga je po Duhu Svetome. Car August zapovijedio je popisivanje stanovništva. Josip i trudna Marija krenuli su na put iz njihovog grada Nazareta u Betlehem, gdje je bio popis stanovništva za njih, jer je Josip bio iz roda kralja Davida. Zbog gužvi nisu mogli naći mjesto u svratištima te su na posljetku završili u staji, okruženi domaćim životinjama, gdje se Isus rodio. Anđeli su pastirima dojavili vijest o Isusovu rođenju te su prvi vidjeli dijete. Poslije je zvijezda repatica dovela sveta tri kralja do Isusa. Pastiri su predstavnici puka, a sveta tri kralja plemstva, jer se Isus rodio za sve ljude.

Isusovo rođenje slavi se 25. prosinca u zapadnom kršćanstvu, a 6. siječnja/7. siječnja u istočnom kršćanstvu, kada su Božić slavili i prvi kršćani sve do 4. stoljeća. U Bibliji nije naveden datum Isusova rođenja. U Evanđelju po Mateju piše, da je Isus rođen za vrijeme Herodove vladavine, koji je umro 4. godine prije nove ere.

U Evanđeljima po Mateju i Luki, mjesto Isusova rođenja je Betlehem. Evanđelje po Mateju podrazumijeva, da je sveta obitelj već živjela u Betlehemu kada se Isus rodio. Prema Evanđelju po Luki, Josip i Marija (koji su živjeli u Nazaretu) putovali su u Betlehem radi popisa stanovništva za "Kvirinijeva upravljanja Sirijom", jer je Betlehem grad Josipovih predaka, rodno mjesto kralja Davida.

Evanđelje po Luki navodi da je Marija rodila Isusa i položi ga u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu, ali ne piše točno gdje je Isus rođen. Pretpostavlja se, da su se jaslice nalazile u špilji, koja je bila unutar brda. Tako su prikazane u bizantskoj umjetnosti. U 2. stoljeću, Justin Mučenik izjavio je, da se Isus rodio u špilji izvan grada.

Pročitaj cijeli članak

Majka Terezija[uredi]

Spomenik Majci Tereziji u Skoplju.

Majka Terezija (Skoplje, 26. kolovoza 1910. - Kalkuta, 5. rujna 1997.), časna sestra albanskog i vlaškog podrijetla te indijskog državljanstva. Rođena je pod imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu. Osnovala je katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi u indijskoj Kalkuti 1950. godine. Preko 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Misionarke ljubavi od početne male zajednice s vremenom su prerasle u zajednicu koja broji 5 000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003. godine.

Od 1970. godine, međunarodno je prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979., te mnogih drugih međunarodnih nagrada, među kojima se ističu najviše indijsko civilno odličje "Bharat ratna" iz 1980. za njen humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD-a, Nagrada Albert Schweitzer itd. Misionarke ljubavi nastavljaju pomagati siromašnima i potrebnima širom svijeta pa tako djeluju i u Hrvatskoj. Majka Terezija više puta boravila je u Hrvatskoj, prvi put još 1928. godine. Župnik njene župe u rodnom Skoplju bio je hrvatski svećenik Franjo Jambreković, koji je utjecao na nju, a u Indiji je surađivala s hrvatskim svećenikom Antom Gabrićem. Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba.

Njezino srednje ime "Gonxha" potječe od albanske riječi "gonxhe" što znači "pupoljak". Iako je rođena 26. kolovoza, osobno je smatrala 27. kolovoz svojim rođendanom, jer je na taj dan krštena. Bila je najmlađe dijete u obitelji Nikollë (*1878. - †1919.) i Drane Bojaxhiu (djevojački Bernaj) (*1889. - †1972.) Njen otac ima vlaško (aromunsko) porijeklo i potječe iz Skadra, a majka iz Đakovice. Oboje su bili vrlo pobožni. U obitelji je bilo još dvoje djece: Lazar (*1907. - †1981.) i Agata (*1904. - †1973). Lazar se školovao na Vojnoj akademiji u Grazu, a zbog političkih razloga kasnije je emigrirao u Italiju. Njezin otac radio je kao pomoćnik u ljekarni, a bavio se i politikom, zalagao se za prava Albanaca. Umro je 1919. (nakon što mu je pozlilo nakon obroka), kada je Terezija imala osam godina.

Pročitaj cijeli članak

Ivan Pavao II.[uredi]

Ivan Pavao II.

Papa Ivan Pavao II. (lat. Ioannes Paulus PP. II) (Wadowice, 18. svibnja 1920. - Vatikan, 2. travnja 2005.), papa. Građansko ime - Karol Józef Wojtyła.

Ivan Pavao II. jedan je od velikih državnika 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga utjecaja. Njegov dugogodišnji pontifikat karakteriziraju sljedeće značajke: jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat je među najduljima; prvi papa ne-Talijan nakon više stoljeća; prvi papa iz jednoga slavenskoga naroda. Također, osobna toplina, neposrednost i prirodna karizma Ivana Pavla II. izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektonskih medija (poglavito TV), šireći njegovu poruku i u najzabitnijim dijelovima planeta Zemlje. U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Zagovarao je pravo svakoga naroda, na svoju državu, samostalnost i suverenost.

Osmislio je sintagmu "kultura života" na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: "Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti." Promicao je međureligijski dijalog i mir. Zalagao se za jedinstvo kršćana. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicima. Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu. Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijuna riječi. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica, 19 motuprija i više knjiga. Na deset je konzistorija imenovao novih 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca.

Pročitaj cijeli članak

Jaslice[uredi]

Jaslice u Rijeci

Jaslice su prikaz Isusova rođenja opisanoga u Evanđeljima po Mateju i Luki. Sastoje se od pomoćnih ili nepomičnih figurica Djeteta Isusa, Djevice Marije, sv. Josipa te pejsažnih kulisa. Složenije jaslice imaju i mnoge druge likove poput pastira, anđela, svetih triju kraljeva i dr. Postoje i žive jaslice s ljudima odjevenima u Mariju i Josipa, koji nepomično stoje, dok živo dijete koje predstavlja Isusa leži u jaslama. Vol i magarac su često sastavni dio jaslica, makar se ne spominju u biblijskom opisu Isusova rođenja.

Jaslice se postavljaju u domove na Badnjak i ostaju do blagdana Bogojavljanja, a u crkvama do blagdana Krštenja Isusova. Prve jaslice postavio je sv. Franjo Asiški u talijanskom mjestu Grecciju 1223. godine. Prve jaslice s figuricama, postavljene su u samostanu Fussen u Bavarskoj, 1252. godine. Jaslice kakve danas poznajemo potječu iz 16. stoljeća, a procvat su doživjele nakon Prvog svjetskog rata. Najstarije hrvatske jaslice, čuvaju se na otočiću Košljunu kraj Krka. Papa Ivan Pavao II. započeo je 1982. godine, tradiciju postavljanja jaslica u Vatikanu na Trgu sv. Petra ispred božićnog drvca. U Bijeloj kući u božićno vrijeme izložene su talijanske jaslice iz 18. stoljeća. Među poznatijim jaslicama u Europi su provansalski santoni, krakovske i napuljske jaslice.

Smatra se, da je ključnu ulogu u širenju jaslica, imala inicijativa svećenika u srednjem vijeku, da vjernici dublje razmišljaju i meditiraju o Isusovom rođenju. Tako su mnogi izrađivali kolijevke, jaslice s kipićem Djeteta Isusa. To je bio nabožni predmet poput krunice i raspela. Nakon sto godina, gotovo sve crkve u Italiji imale su jaslice u božićnom vremenu. Sicilijanski kralj Karlo III. sakupljao je jaslice, koje su bile sve sadržajnije i raskošnije. Uskoro su i drugi imali kolekcije jaslica. Prve jaslice u Španjolskoj postavljenje su oko 1300. godine u katedrali u Barceloni.

Pročitaj cijeli članak

Sveti Maksimilijan Kolbe[uredi]

Sveti Maksimilijan Kolbe (Zdunska Wola, Poljska, 7. siječnja 1894. - Auschwitz, 14. kolovoza 1941.) - katolički svetac, poljski franjevac, utemeljitelj katoličke udruge „Vojska Bezgrešne”, junak Drugog svjetskog rata

Rodio se pod imenom Rajmund Kolbe u Zdunskoj Woli, u siromašnoj radničkoj obitelji. Imao je četvero braće, od kojih su dva umrla kao djeca. Preostala dva brata, postala su franjevci konventualci. Roditelji su također otišli u samostan, no njegov se otac nije mogao naviknuti te je otišao među dobrovoljce za oslobođenje Poljske od ruskog jarma. Pao je u zarobljeništvo i bio je ubijen. Zbog toga je najstariji sin, napustio samostan i otišao u rat. Vratio se ranjen, a sudjelovao je i u Drugom svjetskom ratu, u kojem je završio u Auschwitzu, gdje su ga nacisti pogubili 1943.

Rajmund je bio jako darovit i pobožan. Zbog siromaštva, nakon završene osnovne škole, nije se mogao odmah dalje školovati. Naknadno su mu pomogli lokalni župnik i apotekar te je otišao u trgovačku školu. U ranom djetinjstvu ukazala mu se Djevica Marija s dvjema krunama u ruci: bijelom i crvenom. Zapitala ga je koju želi. Izabrao je oboje. Značile su čistoću i mučeništvo. U 13. godini stupio je u sjemenište. Uz poteškoće, završio ga je. Poslan je na studije u Rim 1912. U 24. godini života, već je bio doktor filozofije i teologije. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Obolio je na pluća.

Pročitaj cijeli članak

Uskrsnuće Isusa Krista[uredi]

Resurrection.JPG

Uskrsnuće Isusa Krista, u kršćanstvu, temeljna je vjerska istina, da je Bog Isusa treći dan uskrisio od mrtvih odnosno da je Isus umro i uskrsnuo (1 Sol 4,14).

U Novom zavjetu Pavao prvi svjedoči, da Raspeti nije ostao u smrti, nego da se nakon svog usksnuća trećeg dana (1 Kor 15,4) u različitim viđenjima ukazao svjedocima uskrsnuća. Evanđelja izvješćuju o ukazanjima uskrslog Isusa, ali i o praznom grobu (Mk 16,1-8). U užem smislu riječi Isusova ukazanja učenicima imaju povijesno, a izvješća o praznom grobu imaju više apologetsko značenje. Među svjedoke Isusova uskrsnuća Novi zavjet ponajprije ubraja apostole (Dj 1,22), među kojima su također skeptik Jakov, rođak Isusov, i nekadašnji Isusov protivnik Pavao (1 Kor 15,7), tako da se vjera u uskrsnuće Isusovo ne može tumačiti kao zamisao Isusovih učenika.

Iz Isusova uskrsnuća kršćani izvode i svoje vlastito uskrsnuće. Uskrsnuće Isusovo sastavni je dio vjeroispovijesti svih kršćanskih konfesija, te je postalo središnjim dijelom svih drevnih simbola vjere (vidi: Nicejsko vjerovanje, Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Liberalne usmjerbe od Prosvjetiteljstva nadalje tumače uskrsnuće Isusovo na racionalan način, pokušavajući temeljnu kršćansku dogmu učiniti "prihvatljivijom" svjetovno orijentiranomu zapadnom društvu.

Pročitaj cijeli članak

Franjevački samostan i crkva na Kaptolu[uredi]

Samostan i crkva sv. Franje na Kaptolu

Franjevački samostan i crkva na Kaptolu u Zagrebu sjedište je Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Prisutnost franjevaca u Zagrebu seže duboko u 13. stoljeće u vrijeme kada su prvi sljedbenici sv. Franje Asiškog odlazili iz Italije po cijelom europskom kontinentu. Djelujući ovdje preko sedam stoljeća, kaptolski su franjevci udarili gradu Zagrebu neizbrisivi duhovni, kulturni i povijesni pečat.

Franjevci su se u Zagrebu nastanili najvjerojatnije prije provale Tatara 1242. godine, pretpostavlja se na području napuštenog benediktinskog samostana. Zagrebački je samostan najprije pripadao ugarskoj Provinciji sv. Marije i bio središte Zagrebačke kustodije u čiji su sastav od kraja 14. do početka 16. stoljeća ulazili samostani u Virovitici, Našicama, Požegi, Kostajnici i samostan na području današnjeg Kloštra Podravskog. U 17. stoljeću zagrebački je samostan postao središnja kuća novoosnovane Ilirske kustodije sv. Ladislava kralja, uskoro i provincije. da bi 1900. godine postao sjedište provincijala Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Pročitaj cijeli članak

Isusovo rođenje u likovnoj umjetnosti[uredi]

Hendrik ter Brugghen - De aanbidding der koningen.jpg

Isusovo rođenje je čest motiv u kršćanskoj umjetnosti od 4. stoljeća. Umjetnički prikaz Isusova rođenja, koje se slavi na Božić, temelji se na biblijskim izvještajima iz Evanđelja po Mateju i Luki te na pisanoj i umjetničkoj tradiciji. Kršćanska umjetnost uključuje jako velik broj prikaza Blažene Djevice Marije i Isusa u obliku djeteta. Pojavljuju se i likovi sv. Josipa, mudrih žena, dvije životinje: magarac i vol, koje svojim dahom griju dijete te anđeli i pastiri.

Ono što se svaki put mijenjalo, kada je nastajala jedna nova slika Isusova rođenja, nije bilo samo tematske prirode. Različito i novo bilo je ono što je umjetnik želio pokazati, postići, ostvariti i izraziti pomoću te teme. Zato se te slike formalno bitno razlikuju, iako je tema ista. Postoje razne umjetničke forme prikaza Isusova rođenja poput: murala, iluminacija, skulpture, minijature, ulja na platnu itd. Veličina varira od minijatura do prikaza u prirodnoj veličini. Često je i motiv iznad oltara u crkvama, kao kombinacija slika i skulptura.

Pročitaj cijeli članak

Sveta Filomena[uredi]

Kip sv. Filomene u Molvama.jpg

Sveta Filomena (lat. Filumena, Filomena; eng. Philomena) katolička je svetica i mučenica.

Njeno štovanje počelo je u 19. stoljeću, nakon što su arheološkim istraživanjima pronašli njen grob, 24. svibnja 1802. u katakombama sv. Priscile u Rimu. Uz njene posmrtne ostatke, bile su tri glinene pločice s epitafom ispisanim crvenim slovima. Pronađena je i razbijena bočica s tamnim prahom nalik na krv. Na drugoj glinenoj pločici bio je urezan palmin list, što je pored bočice s krvi, znak kojim se označava grob mučenika. Na prvoj pločici pisalo je „lumena”, na drugoj „pax te”, a na trećoj „cum fi”. Antički je običaj bio, da se natpis započne od druge ploče. Prema tome, pisalo je „pax tecum filumena” što na latinskom jeziku znači - „mir s tobom Filumena”. Od pronalaska 1802. do 1805., relikvije su čuvane u Rimu, u jednoj dvorani, gdje su bile relikvije i drugih svetaca i mučenika.

O životu sv. Filomene, nije se znalo gotovo ništa. Troje ljudi iz različitih dijelova svijeta (svećenik, časna sestra i umjetnik), koji su štovali sv. Filomenu, neovisno o drugima, dobili su vrlo slična ukazanja o životu i mučeništvu sv. Filomene. Prema tome, Filomena je grčka princeza iz polisa s otoka Krfa. Njeni roditelji, koji su članovi grčke kraljevske kuće, dugo vremena nisu mogli imati djecu. Molili su se poganskim bogovima, da dobiju dijete. Kraljevski liječnik Publije poručio im je, da se mole kršćanskom Bogu i da će im se tako ispuniti želja. Tako se i dogodilo, te su prešli na kršćanstvo. Uskoro im se rodila djevojčica, koju su nazvali Filomena. Odgojili su je u kršćanskom duhu.

Pročitaj cijeli članak

Gospa Fatimska[uredi]

VNO-fatima.png

Gospa Fatimska je naziv, koji su katolici dali Blaženoj Djevici Mariji. Katolička je Crkva službeno priznala ukazanja Blažene Djevice Marije u portugalskom gradu Fatimi, 1917. g.

Prije Marijinih ukazanja, troje malih pastira: Lucija (Lucia de Jesus dos Santos), bl. Franjo (Francisco Marto) i bl. Jacinta (Jacinta Marto), stanovnici sela Aljustres u blizini Fatime, doživjeli su tri ukazanja Anđela Portugala ili Anđela Mira.

Gospa se ukazivala iznad hrasta crnike, visokog oko jedan metar. Bl. Franjo samo je vidio Gospu, ali je nije čuo. Bl. Jacinta vidjela je i čula Gospu, a Lucija je pored toga i razgovarala s Gospom. Ukazanja su se zbivala oko podneva.

Prvo ukazanje se dogodilo 13. svibnja 1917. g. Djeca su opazili dva svijetla, poput bljeska,a zatim Gospu.

Lucija je ovako opisala: "Bila je to jedna Gospođa potpuno odjevena u bijelo, sjajnija od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i blistavije od onog koje isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana zlatnim zrakama sunca. Njezino lice, neopisivo lijepo, nije bilo ni tužno ni veselo već ozbiljno. Ruke skupljene kao na molitvu, bile su nagnute i okrenute prema gore. Na desnoj ruci visjela joj je krunica."

Pročitaj cijeli članak

Uskrs[uredi]

Jesus Resurrection 1778.jpg

Uskrs je najveći blagdan kršćanstva, to je dan uskrsnuća Isusa Krista. Uskrs je pomičan blagdan zasnivan na lunarnom kalendaru sličnom ali ne identičnom hebrejskom kalendaru - u zapadnom kršćanstvu Uskrs uvijek dolazi na nedjelju između 22. ožujka i 25. travnja, a u istočnom kršćanstvu između 4. travnja i 8. svibnja.

Pojam Uskrs je nastao od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz praslavenskog u kojem je glagol *krьsnǫti značio rasti i razvijati se. Prefiksacijom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji hrvatski glagol.

Drugi naziv, Pasha, češći je u drugim povijesnim konotacijama. Hebrejska riječ pasah značila je prolaz (prolaz Židova kroz pustinju nakon 40 godina) preuzeta je u grč. Πάσχα.

U zapadnom kršćanstvu priprema za Uskrs jest korizma. Nakon završetka korizme dolazi Cvjetnica, Veliki tjedan koji uključuje Vazmeno trodnevlje - Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. Nakon Uskrsa slijedi Uskrsni ponedjeljak. Tradicionalna priprema započinje Velikom subotom kad se odlazi na bdijenje. Na misi se pali uskrsna vatra na žutoj ili bijeloj uskrsnoj svijeći. Nekoć je Uskrs bio smatran savršenim trenutkom krštenja stoga se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete. Sutradan se na samu nedjelju pjevaju veselije i svečanije pjesme te slavi samo uskrsnuće.

Pročitaj cijeli članak

Papa[uredi]

Papinski grb.

Papa (lat. otac, tata) naziv je za poglavara Katoličke Crkve (također: Sveti Otac), kao i službeni naziv oba aleksadrijskih patrijarha (poglavara Koptske Crkve i Koptske katoličke Crkve).

Vrijeme koje papa provede na čelu Crkve naziva se pontifikatom, a njegovo prijestolje Apostolska Stolica (lat. Cathedra Petri). Od 1871. godine, papinska apostolska palača nalazi se na Trgu Sv. Petra uz Vatikansku baziliku, dok je papinska katedrala Bazilika Sv. Ivana Lateranskog.

Sam se naziv papa izvorno rabio na Istoku i njime su se označavali episkopi, igumani pa čak i obični svećenici. Do 3. stoljeća to je uobičajeni naslov za biskupe, a od 5. stoljeća počasni naziv rimskog biskupa. Prema katoličkoj i tradicijama nekih drugih kršćanskih Crkava, papa je nasljednik apostola Petra, koji je bio prvi rimski biskup i najvjerojatnije 67. godine umro mučeničkom smrću u Rimu.

Pročitaj cijeli članak

Isus[uredi]

Proslavljeni Krist, Ravenna (Italija).

Isus Krist (grč.: Ἰησοῦς Χριστός, lat.: Jesus Christus, heb. i aram.: ישוע , latinično: Ješua), utemeljitelj kršćanstva (Betlehem, oko 4. pr. Kr.- Jeruzalem, 30.).

Prema kršćanskom vjerovanju utjelovljeni Sin Božji, utjelovljena Božja Riječ (utjelovljenje), Mesija, Spasitelj i Otkupitelj svijeta. Ime Isus osobno je ime povijesnog Isusa iz Nazareta, a vjeroispovjedni naslov Krist (grč. Χριστός Hristos, »Pomazanik«, što se prevodi aramejski Mešija, to jest »Mesija«) s vremenom je postao drugom sastavnicom udvojenog imena. Odnos ljudske i božanske naravi u Isusu Kristu proučava kristologija, a spasenjsku stranu njegova djela soteriologija.

Prema Novom zavjetu, Isus se rodio u judejskom gradu Betlehemu u Palestini, za vladavine rimskog cara Augusta i judejskog kralja Heroda. Josip i Marija morali su putovati iz svoga grada Nazareta u Betlehem, radi popisa stanovništva. Djevica Marija rodila ga je u staji, jer u svratištima nije bilo mjesta. Pastiri i tri kralja s istoka, došli su se pokloniti Isusu.

Pročitaj cijeli članak

Božić[uredi]

Lorenzo Lotto 017.jpg

Božić je kršćanski blagdan kojim se proslavlja rođenje Isusa Krista i njegovo utjelovljenje. Većina kršćanskih crkvi slavi ga 25. prosinca. Međutim, istočne crkve slave ga 7. siječnja, jer po Julijanskom kalendaru 25. prosinca pada na taj dan. Božić je u mnogim državama svijeta, tako i u Hrvatskoj, državni blagdan. Božić spada, zajedno s Uskrsom i Duhovima, među tri najveća kršćanska blagdana. Božićno vrijeme traje od Božića pa do blagdana Svetih Triju Kraljeva. Budući da u Novom zavjetu ne stoji kada se točno rodio Isus, prvi kršćani nisu slavili Božić, nego samo Uskrs. Božić se počeo slaviti u Rimu u 4. stoljeću.

Pročitaj cijeli članak

Ekumenska carigradska patrijaršija[uredi]

Byzantine eagle.JPG

Ekumenska carigradska patrijaršija (grčki: Οικουμενικό Πατριαρχείο Κωνσταντινουπόλεως) jedna je od četrnaest ili petnaest autokefalnih pravoslavnih crkava. Kao prvi po časti među pravoslavnim episkopima (primus inter pares), carigradski patrijarh predsjeda osobno ili putem izaslanika svakim saborom pravoslavnih crkvenih poglavara, te ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja, posebice u ekumenskim susretima s drugim kršćanskim crkvama.

Pročitaj cijeli članak

Kršćanstvo[uredi]

Bloch-SermonOnTheMount.jpg

Kršćanstvo (lat. christianismus) je monoteistička svjetska religija, nastala u Palestini u prvom stoljeću naše ere. Obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvaćanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist, a njezini sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija (katolicizam, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Katolička crkva, pravoslavne crkve, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve).

Pročitaj cijeli članak