Miroljub Ante Evetović: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 7. siječnja 2008. u 00:06

Prof. Miroljub Ante Evetović (Bački Aljmaš, 12. lipnja 1862. - Valpovo 24. veljače 1921.) bio je bački hrvatski književnik, pjesnik, svećenik, profesor filozofije, katehet, publicist i javni djelatnik. U svojim pjesmama se otvoreno i javno priznavao Hrvatom, opjevavao je svoj hrvatski rod, sunarodnjake Hrvate i Hrvatsku. (pr. 1908., "hrvatskoga roda ja sam pjesnik")^[1]. 16. kolovoza 1936. mu je otkriven spomenik ispred katedrale Svete Terezije Avilske, u sklopu službenog dijela proslave povodom 250. obljetnice od doseljenja veće skupine Bunjevaca Hrvata u Bačku.

Biografija

Rođen je u siromašnoj bunjevačkoj obitelji u Bačkom Aljmašu. Na krštenju je dobio ime Franjo. U kasnijoj dobi, stupanjem u franjevce, zamijenio je svoje krsno ime redovničkim Ante. Redovničko ime zadržava i nakon prijelaza u svjetovne svećenike. Ime Miroljub Ante Evetović mu je književno ime; službeno ime mu je bilo Franjo Ante Evetović.

Rođen je od oca Dane i majke Imerke. Živio je u brojnoj obitelji sa 13 braće i sestara, od kojih je šestero vrlo rano umrlo. Od preostalih, ističe se stariji brat Ivan Evetović, istaknuti društveni radnik među Hrvatima u Bačkoj. Po majci je bio bliski rod Ivanu Antunoviću, prvim preporoditeljem bačkih Hrvata, čijim se radom oduševljavao u ranoj mladosti, a isti mu je ulio ljubav prema hrvatskoj knjizi i zavičaju. Slavni rođak ga uzima pod svoje skrbništvo, da bi se mogao školovati u Kalači, u isusovačkoj gimnaziji, jer se Franjo pokazivao izvrsnim učenikom. U njegovom građenju znanja književnog hrvatskog jezika pomažu mu vrsni gimnazijski profesori i korištenje knjižnice svog skrbnika Ivana Antunovića. Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo na jedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece - na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako se želio pridružiti redu premostratega, na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce.

Novicijatsku godinu je proveo u Beču, gdje je naučio njemački, i druženjem sa hrvatskim istomišljenicima učvrstio svoje hrvatske stavove. Filozofiju studira u Vukovaru i Dunaföldvaru. Bogosloviju dovršava u Baji 1886.i prima svećenićki red. Radio je kao lektor filozofije u Dunaföldvaru. U Baji radi kao profesor crkvenog prava, povijesti i kasnije kao gvardijan franjevačkog samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u Pečuškoj biskupiji, u Baranji, u mjestu Egerágu. Ondje je od župnika naučio [[francuski jezik. Poslije odlazi u Slavoniju, gdje je kapelan u Valpovu, župnik u Veliškovcima i Harkanovcima. U njegovu domu se rodila misao o osnivanju Kluba književnika i umjetnika u Osijek, što se dogodilo 3. listopada 1909.. Od 1912. je župnik u Valpovu. Trebao je ondje postati i opatom, što je osujećeno. Smatra se da je to zbog slavenofobnih stavova grofa Zichija, ondašnjeg tajnika pečuškog biskupa, kasnije kaločkog nadbiskupa. Bolovao je od raka želudca, što je bilo i razlogom njegove smrti. Pokopan je u Valpovu.

Bio je prvi književnik bačkih Hrvata koji je bio hrvatski književnik i pisao hrvatskim književnim jezikom. Surađivao je s Maticom hrvatskom, časopisom "Nevenom" i "Vijencem". U književnosti se javlja 1884. za bogoslovskih dana. Spisateljskim radom se bavio do same smrti.

Djela

Sretni i nujni časi - zbirka pjesama (Harkanovci, 1908.)
Iz pjesama Ante Miroljuba Evetovića (u Osijeku, 1931.), poslije smrti objavljeno djelo
Spomen izdanje Ante Evetovića Miroljuba" (u Subotici, 1931.),poslije smrti objavljeno djelo

Svojim djelima je ušao u antologiju poezije bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.

Izvori

Geza Kikić: Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.

Reference

↑ "Zvonik", "Ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi", travanj 2001.

Vanjske poveznice

[1] "Zvonik", "Ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi", travanj 2001.

[1]

@@ Redak 1: / Redak 1: @@
-Prof. '''Miroljub Ante Evetović''' ([[Bački Aljmaš]], [[12. lipnja]] [[1862]]. - Valpovo [[24. veljače]] [[1921]].) je bio [[Bačka|bački]] [[Hrvati|hrvatski]] [[književnik]], pjesnik, svećenik, profesor filozofije, katehet, [[publicistika|publicist]] i javni djelatnik.
+Prof. '''Miroljub Ante Evetović''' ([[Bački Aljmaš]], [[12. lipnja]] [[1862]]. - [[Valpovo]] [[24. veljače]] [[1921]].) bio je [[Bačka|bački]] [[Hrvati|hrvatski]] [[književnik]], pjesnik, svećenik, profesor filozofije, katehet, publicist i javni djelatnik.
+U svojim pjesmama se otvoreno i javno priznavao Hrvatom, opjevavao je svoj hrvatski rod, sunarodnjake Hrvate i Hrvatsku. (pr. 1908., "''hrvatskoga roda ja sam pjesnik''")<ref>[http://www.zvonik.org.yu/781/ZV23.html "Zvonik"], "Ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi", travanj 2001. </ref>.
+[[16. kolovoza]] [[1936.]] mu je otkriven spomenik ispred katedrale Svete Terezije Avilske, u sklopu službenog dijela proslave povodom 250. obljetnice od doseljenja veće skupine Bunjevaca Hrvata u Bačku.
+== Biografija ==
-Rođen je u siromašnoj [[Bunjevci|bunjevačkoj]] obitelji u Bačkom Aljmašu. Na krštenju je dobio ime Franjo. U kasnijoj dobi, stupanjem u [[franjevci|franjevce]], zamijenio je svoje krsno ime redovničkim Ante. Redovničko ime zadržava i nakon prijelaza u svjetovne svećenike. Ime "Miroljub Ante Evetović" mu je književno ime; službeno ime mu je bilo ''Franjo Ante Evetović''.
+Rođen je u siromašnoj [[Bunjevci|bunjevačkoj]] obitelji u Bačkom Aljmašu. Na krštenju je dobio ime Franjo. U kasnijoj dobi, stupanjem u [[franjevci|franjevce]], zamijenio je svoje krsno ime redovničkim Ante. Redovničko ime zadržava i nakon prijelaza u svjetovne svećenike. Ime ''Miroljub Ante Evetović'' mu je književno ime; službeno ime mu je bilo Franjo Ante Evetović.
-Rođen je od oca Dane i majke Imerke, a živio je u brojnoj obitelji: imao je 13 braće i sestara, od kojih je šestero vrlo rano umrlo. Od preostalih, ističe se stariji brat [[Ivan Evetović]], istaknuti društveni radnik među Hrvatima u Bačkoj.
+Rođen je od oca Dane i majke Imerke. Živio je u brojnoj obitelji sa 13 braće i sestara, od kojih je šestero vrlo rano umrlo. Od preostalih, ističe se stariji brat [[Ivan Evetović]], istaknuti društveni radnik među Hrvatima u Bačkoj.
+Po majci je bio bliski rod [[Ivan Antunović|Ivanu Antunoviću]], prvim preporoditeljem bačkih Hrvata, čijim se radom oduševljavao u ranoj mladosti, a isti mu je ulio ljubav prema hrvatskoj knjizi i zavičaju. Slavni rođak ga uzima pod svoje skrbništvo, da bi se mogao školovati u [[Kalača|Kalači]], u [[isusovci|isusovačkoj]] gimnaziji, jer se Franjo pokazivao izvrsnim učenikom. U njegovom građenju znanja književnog hrvatskog jezika pomažu mu vrsni gimnazijski profesori i korištenje knjižnice svog skrbnika Ivana Antunovića. Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo na jedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece - na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako se želio pridružiti redu premostratega, na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce.
+Novicijatsku godinu je proveo u Beču, gdje je naučio njemački, i druženjem sa hrvatskim istomišljenicima učvrstio svoje hrvatske stavove. Filozofiju studira u [[Vukovar]]u i [[Dunaföldvar]]u. Bogosloviju dovršava u [[Baja|Baji]] [[1886.]]i prima svećenićki red. Radio je kao lektor filozofije u Dunaföldvaru. U Baji radi kao profesor crkvenog prava, povijesti i kasnije kao [[gvardijan]] franjevačkog samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u [[Pečuška biskupija|Pečuškoj biskupiji]], u Baranji, u mjestu [[Egerág]]u. Ondje je od župnika naučio [[francuski jezik. Poslije odlazi u Slavoniju, gdje je kapelan u Valpovu, župnik u [[Veliškovci]]ma i [[Harkanovci]]ma. U njegovu domu se rodila misao o osnivanju Kluba književnika i umjetnika u [[Osijek]], što se dogodilo [[3. listopada]] [[1909.]]. Od 1912. je župnik u Valpovu. Trebao je ondje postati i [[opat]]om, što je osujećeno. Smatra se da je to zbog slavenofobnih stavova grofa Zichija, ondašnjeg tajnika pečuškog biskupa, kasnije [[kaločka nadbiskupija|kaločkog nadbiskupa]]. Bolovao je od raka želudca, što je bilo i razlogom njegove smrti. Pokopan je u Valpovu.
-Po majci je bio bliski rod [[Ivan Antunović|Ivanu Antunoviću]], prvim preporoditeljem bačkih Hrvata, čijim se radom oduševljavao još u mladoj dobi, a isti mu je i ulio ljubav prema hrvatskoj knjizi i zavičaju.
-Slavni rođak ga je uzeo pod svoje skrbništvo, da bi se mogao školovati u [[Kalača|Kalači]], u [[isusovci|isusovačkoj]] gimnaziji, među ostalim jer se Franjo pokazivao izvrsnim učenikom.
-U njegovom građenju znanja književnog hrvatskog su mu pomogli vrsni gimnazijski profesori i korištenje knjižnice svog skrbnika Ivana Antunovića.
-Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo na jedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece - na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako se želio pridružiti redu [[premostratezi|premostratega]], na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce.
-Novicijatsku godinu je proveo u Beču, gdje je naučio njemački, i druženjem sa hrvatskim istomišljenicima učvrstio svoje hrvatske stavove. Filozofiju je studirao u [[Vukovar]]u i [[Dunaföldvar]]u. Bogosloviju dovršava u [[Baja|Baji]]. Ondje [[1886.]] prima svećenićki red.
-Radio je kasnije kao lektor filozofije u Dunaföldvaru, u Baji kao profesor crkvenog prava i povijesti i kasnije kao [[gvardijan]] franjevačkog samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u [[Pečuška biskupija|Pečuškoj biskupiji]], u Baranji, u mjestu [[Egerág]]u. Ondje je od župnika naučio [[francuski jezik|francuski]].
-Poslije odlazi u Slavoniju, gdje je kapelan u [[Valpovo|Valpovu]], župnik u [[Veliškovci]]ma i [[Harkanovci]]ma. U njegovu domu u tom selu se rodila misao o osnivanju Kluba književnika i umjetnika u [[Osijek]]u, što se dogodilo [[3. listopada]] [[1909.]].
-Od 1912. je župnik u Valpovu. Trebao je ondje postati i [[opat]]om, što je osujećeno. Smatra se da je to zbog [[slavenofob]]nih stavova grofa Zichija, ondašnjeg tajnika pečuškog biskupa, kasnije [[kaločka nadbiskupija|kaločkog nadbiskupa]].
-Bolovao je od raka želudca, što je bilo i razlogom njegove smrti. Pokopan je u Valpovu.
 Bio je prvi književnik bačkih Hrvata koji je bio hrvatski književnik i pisao [[hrvatski jezik|hrvatskim književnim jezikom]].
 Surađivao je s [[Matica hrvatska|Maticom hrvatskom]], časopisom "[[Neven (časopis)|Nevenom]]" i "[[Vijenac|Vijencem]]".
 U književnosti se javlja 1884. za bogoslovskih dana. Spisateljskim radom se bavio do same smrti.
+== Djela ==
-Objavio je zbirke pjesama "''Sretni i nujni časi''" (Harkanovci, 1908.), a poslije njegove smrti objavljene su mu knjige "''Iz pjesama Ante Miroljuba Evetovića''" (u Osijeku, 1931.) i "''Spomen izdanje Ante Evetovića Miroljuba''" (u Subotici, 1931.).
-U svojim pjesmama se otvoreno i javno priznavao Hrvatom, opjevavao je svoj hrvatski rod, sunarodnjake Hrvate i Hrvatsku. (pr. 1908., "''hrvatskoga roda ja sam pjesnik''")<ref>[http://www.zvonik.org.yu/781/ZV23.html "Zvonik"], "Ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi", travanj 2001. </ref>.
-Dana [[16. kolovoza]] [[1936.]] mu je otkriven spomenik ispred katedrale Svete Terezije Avilske, u sklopu službenog dijela proslave povodom 250. obljetnice od doseljenja veće skupine Bunjevaca Hrvata u Bačku.
+*Sretni i nujni časi - zbirka pjesama (Harkanovci, 1908.)
+*Iz pjesama Ante Miroljuba Evetovića (u Osijeku, 1931.), poslije smrti objavljeno djelo
+*Spomen izdanje Ante Evetovića Miroljuba''" (u Subotici, 1931.),poslije smrti objavljeno djelo
 Svojim djelima je ušao u antologiju poezije [[Bunjevci|bunjevačkih]] Hrvata iz [[1971.]], sastavljača Geze Kikića, u izdanju [[Matica hrvatska|Matice hrvatske]].