Promjene

Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Obrisano 108 bajtova ,  prije 11 godina
wiki stil
Prof. '''Miroljub Ante Evetović''' ([[Bački Aljmaš]], [[12. lipnja]] [[1862]]. - [[Valpovo]] [[24. veljače]] [[1921]].) bio je bio [[Bačka|bački]] [[Hrvati|hrvatski]] [[književnik]], pjesnik, svećenik, profesor filozofije, katehet, [[publicistika|publicist]] i javni djelatnik.
U svojim pjesmama se otvoreno i javno priznavao Hrvatom, opjevavao je svoj hrvatski rod, sunarodnjake Hrvate i Hrvatsku. (pr. 1908., "''hrvatskoga roda ja sam pjesnik''")<ref>[http://www.zvonik.org.yu/781/ZV23.html "Zvonik"], "Ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi", travanj 2001. </ref>.
Dana [[16. kolovoza]] [[1936.]] mu je otkriven spomenik ispred katedrale Svete Terezije Avilske, u sklopu službenog dijela proslave povodom 250. obljetnice od doseljenja veće skupine Bunjevaca Hrvata u Bačku.
== Biografija ==
 
Rođen je u siromašnoj [[Bunjevci|bunjevačkoj]] obitelji u Bačkom Aljmašu. Na krštenju je dobio ime Franjo. U kasnijoj dobi, stupanjem u [[franjevci|franjevce]], zamijenio je svoje krsno ime redovničkim Ante. Redovničko ime zadržava i nakon prijelaza u svjetovne svećenike. Ime "''Miroljub Ante Evetović"'' mu je književno ime; službeno ime mu je bilo ''Franjo Ante Evetović''.
 
Rođen je od oca Dane i majke Imerke,. a živioŽivio je u brojnoj obitelji: imao jesa 13 braće i sestara, od kojih je šestero vrlo rano umrlo. Od preostalih, ističe se stariji brat [[Ivan Evetović]], istaknuti društveni radnik među Hrvatima u Bačkoj.
Po majci je bio bliski rod [[Ivan Antunović|Ivanu Antunoviću]], prvim preporoditeljem bačkih Hrvata, čijim se radom oduševljavao u ranoj mladosti, a isti mu je ulio ljubav prema hrvatskoj knjizi i zavičaju. Slavni rođak ga uzima pod svoje skrbništvo, da bi se mogao školovati u [[Kalača|Kalači]], u [[isusovci|isusovačkoj]] gimnaziji, jer se Franjo pokazivao izvrsnim učenikom. U njegovom građenju znanja književnog hrvatskog jezika pomažu mu vrsni gimnazijski profesori i korištenje knjižnice svog skrbnika Ivana Antunovića. Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo na jedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece - na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako se želio pridružiti redu premostratega, na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce.
 
Novicijatsku godinu je proveo u Beču, gdje je naučio njemački, i druženjem sa hrvatskim istomišljenicima učvrstio svoje hrvatske stavove. Filozofiju studira u [[Vukovar]]u i [[Dunaföldvar]]u. Bogosloviju dovršava u [[Baja|Baji]] [[1886.]]i prima svećenićki red. Radio je kao lektor filozofije u Dunaföldvaru. U Baji radi kao profesor crkvenog prava, povijesti i kasnije kao [[gvardijan]] franjevačkog samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u [[Pečuška biskupija|Pečuškoj biskupiji]], u Baranji, u mjestu [[Egerág]]u. Ondje je od župnika naučio [[francuski jezik. Poslije odlazi u Slavoniju, gdje je kapelan u Valpovu, župnik u [[Veliškovci]]ma i [[Harkanovci]]ma. U njegovu domu se rodila misao o osnivanju Kluba književnika i umjetnika u [[Osijek]], što se dogodilo [[3. listopada]] [[1909.]]. Od 1912. je župnik u Valpovu. Trebao je ondje postati i [[opat]]om, što je osujećeno. Smatra se da je to zbog slavenofobnih stavova grofa Zichija, ondašnjeg tajnika pečuškog biskupa, kasnije [[kaločka nadbiskupija|kaločkog nadbiskupa]]. Bolovao je od raka želudca, što je bilo i razlogom njegove smrti. Pokopan je u Valpovu.
Po majci je bio bliski rod [[Ivan Antunović|Ivanu Antunoviću]], prvim preporoditeljem bačkih Hrvata, čijim se radom oduševljavao još u mladoj dobi, a isti mu je i ulio ljubav prema hrvatskoj knjizi i zavičaju.
 
Slavni rođak ga je uzeo pod svoje skrbništvo, da bi se mogao školovati u [[Kalača|Kalači]], u [[isusovci|isusovačkoj]] gimnaziji, među ostalim jer se Franjo pokazivao izvrsnim učenikom.
 
U njegovom građenju znanja književnog hrvatskog su mu pomogli vrsni gimnazijski profesori i korištenje knjižnice svog skrbnika Ivana Antunovića.
 
Njegovo seljačko podrijetlo ga je upućivalo na jedno od najčešćih ondašnjih zanimanja seljačke djece - na odlazak u svećenike ili redovnike. Iako se želio pridružiti redu [[premostratezi|premostratega]], na molbu rođaka Ivana Antunovića, Franjo odlazi u franjevce.
 
Novicijatsku godinu je proveo u Beču, gdje je naučio njemački, i druženjem sa hrvatskim istomišljenicima učvrstio svoje hrvatske stavove. Filozofiju je studirao u [[Vukovar]]u i [[Dunaföldvar]]u. Bogosloviju dovršava u [[Baja|Baji]]. Ondje [[1886.]] prima svećenićki red.
 
Radio je kasnije kao lektor filozofije u Dunaföldvaru, u Baji kao profesor crkvenog prava i povijesti i kasnije kao [[gvardijan]] franjevačkog samostana. Potom prelazi u svjetovne svećenike. Od 1899. je kapelan u [[Pečuška biskupija|Pečuškoj biskupiji]], u Baranji, u mjestu [[Egerág]]u. Ondje je od župnika naučio [[francuski jezik|francuski]].
 
Poslije odlazi u Slavoniju, gdje je kapelan u [[Valpovo|Valpovu]], župnik u [[Veliškovci]]ma i [[Harkanovci]]ma. U njegovu domu u tom selu se rodila misao o osnivanju Kluba književnika i umjetnika u [[Osijek]]u, što se dogodilo [[3. listopada]] [[1909.]].
 
Od 1912. je župnik u Valpovu. Trebao je ondje postati i [[opat]]om, što je osujećeno. Smatra se da je to zbog [[slavenofob]]nih stavova grofa Zichija, ondašnjeg tajnika pečuškog biskupa, kasnije [[kaločka nadbiskupija|kaločkog nadbiskupa]].
 
Bolovao je od raka želudca, što je bilo i razlogom njegove smrti. Pokopan je u Valpovu.
 
Bio je prvi književnik bačkih Hrvata koji je bio hrvatski književnik i pisao [[hrvatski jezik|hrvatskim književnim jezikom]].
 
Surađivao je s [[Matica hrvatska|Maticom hrvatskom]], časopisom "[[Neven (časopis)|Nevenom]]" i "[[Vijenac|Vijencem]]".
 
U književnosti se javlja 1884. za bogoslovskih dana. Spisateljskim radom se bavio do same smrti.
 
== Djela ==
Objavio je zbirke pjesama "''Sretni i nujni časi''" (Harkanovci, 1908.), a poslije njegove smrti objavljene su mu knjige "''Iz pjesama Ante Miroljuba Evetovića''" (u Osijeku, 1931.) i "''Spomen izdanje Ante Evetovića Miroljuba''" (u Subotici, 1931.).
 
U svojim pjesmama se otvoreno i javno priznavao Hrvatom, opjevavao je svoj hrvatski rod, sunarodnjake Hrvate i Hrvatsku. (pr. 1908., "''hrvatskoga roda ja sam pjesnik''")<ref>[http://www.zvonik.org.yu/781/ZV23.html "Zvonik"], "Ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi", travanj 2001. </ref>.
 
Dana [[16. kolovoza]] [[1936.]] mu je otkriven spomenik ispred katedrale Svete Terezije Avilske, u sklopu službenog dijela proslave povodom 250. obljetnice od doseljenja veće skupine Bunjevaca Hrvata u Bačku.
 
*Sretni i nujni časi - zbirka pjesama (Harkanovci, 1908.)
*Iz pjesama Ante Miroljuba Evetovića (u Osijeku, 1931.), poslije smrti objavljeno djelo
*Spomen izdanje Ante Evetovića Miroljuba''" (u Subotici, 1931.),poslije smrti objavljeno djelo
Svojim djelima je ušao u antologiju poezije [[Bunjevci|bunjevačkih]] Hrvata iz [[1971.]], sastavljača Geze Kikića, u izdanju [[Matica hrvatska|Matice hrvatske]].
 
423

uređivanja

Navigacijski izbornik