Proporcije: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Slika ParthenonGoldenRatio.png je uklonjena jer ju je na Commonsu obrisao Maxim
CrniBot2 (razgovor | doprinosi)
m Bot: en->hr
Redak 7: Redak 7:
Primjenjujući ljudske mjere (''antropometričke'', prema grčkom ''antropos'' = čovjek) i omjere ili rabeći ih suprotno, može se svjesno i namjerno sagraditi građevina u kojoj ćemo se osjećati dobro i ugodno, ili u kojoj ćemo se osjećati "malenima" ili "izgubljenima". Upravo takav je odnos grčkog hrama ili rimskog ljetnikovca, naspram [[Stari Egipat|egipat]]skom hramu ili, recimo - suvremenom muzeju žrtava [[holokaust]]a u [[Berlin]]u.
Primjenjujući ljudske mjere (''antropometričke'', prema grčkom ''antropos'' = čovjek) i omjere ili rabeći ih suprotno, može se svjesno i namjerno sagraditi građevina u kojoj ćemo se osjećati dobro i ugodno, ili u kojoj ćemo se osjećati "malenima" ili "izgubljenima". Upravo takav je odnos grčkog hrama ili rimskog ljetnikovca, naspram [[Stari Egipat|egipat]]skom hramu ili, recimo - suvremenom muzeju žrtava [[holokaust]]a u [[Berlin]]u.


{{Predložak:Elementi kompozicije}}
{{Elementi kompozicije}}
[[Kategorija:Likovna umjetnost]]
[[Kategorija:Likovna umjetnost]]



Inačica od 17. veljače 2008. u 10:44

Proporcija je odnos između dvije veličine, mjerilo po čemu je nešto veliko, malo ili skladno. Proporcije su skrivena, ali uvijek nazočna sastavnica u kompoziciji svakog likovnog djela i jedan od odlučujućih činitelja njegova sklada (harmonije) ili nesklada. Jedno od najstarijih pravila sklada je proporcija zvana "zlatni rez" koji glasi: manji dio prema većem, odnosi se kao veći dio prema cjelini.

Leonardo da Vinci, Vitruvijev čovjek, crtež perom na papiru. Ovim crtežom Leonardo je pojasnio skladne ljudske proporcije koje je prvi opisao Vitruvije, arhitekt i teoretičar iz starog Rima.

Važnost proporcija u umjetnosti detaljno je opisao još grčki kipar Poliklet (polovica 5. st. pr. Kr.) koji je smatrao da je tajna umjetnosti u skladnom odnosu veličina - proporcijama. Njegov "Grčki kanon" (skup pravila u kojem je točno navedeno kolika treba biti veličina svakog dijela tijela u odnosu na drugi), kao pojam ljepote, utjecao je na stoljeća antičke skulpture.

I prije njega, stari su Grci gradili skladnu arhitekturu jer su za mjerenje koristili mjere preuzete iz veličine dijelova ljudskog tijela po kojima su i nazvane: palac – dlan – pedalj – lakat – ruka – korak. To je dakle bila arhitektura proporcionalna ljudskom tijelu; ostvarenje grčke krilatice: Čovjek je mjerilo svih stvari! Zato, kad pogledamo grčku arhitekturu, u svim tim širinama i dužinama, mi nesvjesno vidimo nešto što nam je "slično" i zato nam se to "sviđa".

Primjenjujući ljudske mjere (antropometričke, prema grčkom antropos = čovjek) i omjere ili rabeći ih suprotno, može se svjesno i namjerno sagraditi građevina u kojoj ćemo se osjećati dobro i ugodno, ili u kojoj ćemo se osjećati "malenima" ili "izgubljenima". Upravo takav je odnos grčkog hrama ili rimskog ljetnikovca, naspram egipatskom hramu ili, recimo - suvremenom muzeju žrtava holokausta u Berlinu.