Povijest Francuske

Ova stranica je posvećena povijesti Francuske.

Francuska prije Francuza

Početak pisane povijesti današnjeg teritorija Francuske nastupa pojavom Gala na njenom teritoriju. Ako bismo uzeli u obzir prvobitno ime ovog naroda, oni bi se danas u povjesnim knjigama zvali Keltima jer ih je grčki povjesničar još 517. godine prije nove ere tako imenovao. S druge strane Rimljani su im dali ime Gali, tako da je samo radi imena ovaj negdašnji veliki narod sada podijeljen na one koji su živjeli u današnjoj Francuskoj i one koji su živjeli na britanskim otocima.

Danas zvuči gotovo nevjerovatno da se taj narod bez ikakve centralne uprave i puteva uspio proširiti preko cijele Europe od Škotske do Turske gdje jedna pokrajina dobiva ime Galatia zbog velikog broja naseljenih Gala.

Prošlo je bilo više od dva i pol stoljeća do trenutka kada su se Rimljani ohrabrili stupiti na teritorij naroda koji im je opljačkao prijestolnicu 390. prije nove ere, ali kada su prvi put tamo stupili više nisu otišli. Konačno osvajanje Francuske početo 121. prije nove ere završava tek Julije Cezar sedamdeset godina kasnije. Tijekom više od pet stoljeća Rimske vlasti Galija je bila romanizirana, ali nikad potpuno vjerna Rimu.

Franačka država

Prva pojava Franačkog naroda se javlja tijekom polovice III. stoljeća kada se Rimsko Carstvo nalazi u dubokoj krizi. Oko 250. godine pljačkaška horda ovog naroda je prodrla u Španjolsku samo da bi se potom vratila u postojbinu koja se danas nalazi u Njemačkoj na istočnoj obali Rajne. Kako se Rimska unutrašnja situacija smirila dolaskom Aurelijana na vlast tako su se i Franci smirili živeći u neposrednoj blizini države od koje su tijekom sljedeća dva stoljeća upijali kulturu i vojnu doktrinu zahvaljujući savezništvu s moćnim carstvom.

Kada su 406. godine druga barbarska plemena koja žive u Njemačkoj počela invaziju na Rimsko Carstvo, Franci su bili jedini takav narod koji se napadu nije pridružio. To prijateljstvo s Rimljanima će potrajat sve do 481. godine kada kralj Klovis I. napada i pobjeđuje nakon pet godina ostatke rimske vojske u Galiji. Tom njegovom pobjedom dolazi do nastanka Franačke države.

Ona se nekoliko desetljeća kasnije širi na jug poslije pobjeda Franaka nad Burgundima i Vizigotima tako da 510. godine zahvaća današnju Francusku, Beneluks i polovicu Njemačke. Samo građanski ratovi koji potom usljeđuju sprečavaju njeno daljnje, neminovno širenje. Kada bratoubilački ratovi završavaju polovicom VIII. stoljeća Franačka država je dovoljno jaka da pobjedi Arapsku kopnenu invaziju iz Španjolske.

Rušenjem kraljevske dinastije Klovisa 751. godine od strane Pipina Malog s kojim počinje kratkotrajna dinastija Karolinga nastupa zlatno doba Franaka koje dovodi do krunidbe Karla Velikog za Svetog Rimskog cara 800. godine. Tadašnja država se prostire od Danske do Barija i od Barcelone do Budimpešte. Ta glomazna država se dijeli 843. godine na Zapadno Franačko Carstvo (buduća Francuska) , Istočno Franačko Carstvo (buduća Njemačka) i Centralno Franačko Carstvo (buduća Italija).

Francuska do revolucije

Danas je opće prihvaćeno kako je Karlo II. prvi francuski kralj pošto on postaje prvi vladar na čijem dvoru se govori francuski jezik. Njegovom smrću 877. godine za Francuske počinje crno razdoblje tijekom kojega je ona žrtva kratkoročnih pljačkaških pohoda Mađara i puno dugoročnijih Vikinga. U tom razdoblju nemira potomci Karla Velikog su srušeni s vlasti od dinastije Capetovića koja dobiva ime po Hugu Capetu. Cijena koju plaća Francuska za tu krunidbu postaje potpuna feudalna decentralizacija tako da kralj Hugo Capet vlada samo gradovima Orleans i Pariz.

Koristeći takvu situaciju engleski kralj je polovicom XII. stoljeća postao, koristeći razne grofovske i vojvodske titule, vladar gotov pola Francuske samo da bi sve bilo izgubljeno od Rikarda Lavljeg Srca i njegovog brata Ivana bez Zemlje. Francuska vojska tog doba pod rukovodstvom kralja Filipa Augusta u višedesetljetnom ratu uspjeva osloboditi većinu zemlje prije sklapanja mirovnog sporazuma se iskrcava u Engleskoj i osvaja London.

Nova kriza u odnosima ova dva moćna kraljevstva nastupa kada 1328. godine francuski kralj Karlo IV. umire bez djece. Tada se engleski kralj Edvard III. odlučuje na osporavanje nasljedstva krune Filipu IV. pošto je novi francuski kralj samo bratić starog dok je on njegov unuk. Ovaj novi rat koji tada počinje danas je svima poznat pod imenom stogodišnji rat. Tijekom njega kralj Engleske Henrik VI. će 1422. godine postati kralj Francuske, ali na kraju će Englezi izgubit sve svoje posjede s druge strane La Manchea.

Unutrašnji državni mir koji tada nastaje trajati će do početka vjerskih nemira polovicom XVI. stoljeća. Bez obzira na mjere poduzete od Henrika IV. za smirivanje vjerskih strasti oni će vremenom ponovno izbijati do odluke Luja XIV. o zabrani hugenotske vjere. Tim represivnim potezom država napokon dobija svoj potpuni unutrašnji mir osiguran uništenjem svih plemićkih utvrda unutar Francuske. Hugenoti pogođeni tim mjerama se odlučuju na naseljavanje kolonija ili prelazak na katoličku vjeru. Od onih koji su izabrali prvu opciju danas nam preostaje Quebec kao jedino francusko govorno područje na sjevernoameričkom kontinentu.

Revolucija i XIX stoljeće

Povod revoluciji bili su pokušaji rješavanja ekonomske krize Luja XVI. U veljači 1787. ministar financija Loménie de Brienne sazvao je Skupštinu plemića (skup plemića, svećenstva, buržoazije i kraljevih službenika) s ciljem zaobilaženja parlamenta. Od Skupštine je zatraženo odobravanje novog poreza na nekretnine, koji bi po prvi put bili dužni plaćati i plemići i svećenstvo. Skupština nije odobrila porez, nego je zatražila od Luja XVI sazivanje sabora svih staleža.

Novi vojni porazi, nestašica hrane i skupoća doveli su do još jednog prevrata. Jakobinci su zbacili žirondince i preuzeli vlast, bolje su uspjeli organizirati obranu i natjerati neprijatelje na povlačenje, ali su istodobno u zemlju uveli teror (strahovladu). Zastrašivali su svoje protivnike i bez milosti ih slali na giljotinu (napravu za izvršenje smrtne kazne odsjecanjem glave). Tijekom 14 mjeseci vlasti pogubili su gotovo 40.000 ljudi, među njima i kraljicu Mariju Antoanetu i Luja XVI. Zbog strahovlade koju su uveli, izgubili su potporu naroda i zbačeni su s vlasti. Robespierre i njegovi najbliži suradnici giljotirani su bez suđenja, tako je i on doživio istu sudbinu kao i tisuće njegovih prijašnjih protivnika.

Poveznice

• Popis franačkih kraljeva
• Popis francuskih vladara

Portal Francuske – Pristup člancima s tematikom o Francuskoj.