Asanaginica

Prvo pismeno izdanje Asanaginice iz 1774. u djelu Alberta Fortisa Put po Dalmaciji.

Asanaginica (Hasanaginica) hrvatska je usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. u Imotskoj krajini i prepričavala se s koljena na koljeno po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok je nije zapisao 1774. godine talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička). Prvi je put objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji" u Mletcima. Od tog su se trenutka počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim svjetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775.), Walter Scott (1798.), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835.), Adam Mickiewicz (1841.) samo su neka od imena koja su prevodila "Asanaginicu". Za "Asanaginicu" se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala.

Pozadina i stvarni likovi balade

Ova je balada nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762 m). Radnja se zbiva u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Asan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Asan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Asanagica sahranjena. Njen grob leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvaćala vodu.

Povrede koje se spominju u baladi, Asan-aga je zadobio u borbi s kršćanskim odmetnicima (1645.-69.). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) nije ga nijednom posjetila, "od stida" kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu gdje se smatralo da je ženino mjesto u kući s djecom. No, Asan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da da ga ne čeka na dvoru te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je, pošto je došao, tjera s dvora.

To se događa najvjerojatnije između 1645. i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje, ugovara brak sa "imotskim kadijom". To je bio jedan od bogatijih Imoćana te je beg Pintorović htio izvući osobnu korist iz toga braka.

Asanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i da se oprosti od njih. Asan-agina surovost tada se primjećuje kad doziva djecu: "sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda."

Njeno srce nije moglo više izdržati i pada na zemlju te umire od bola i nepravde gledajući u svoju djecu:

Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirota!

Teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve, a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:

• Asan Arapović - Asan-aga
• Asanaginica - Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Asan-agina žena
• beg Pintorović, brat Fatime Arapović

Također postoje ostatci Asan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin grob u blizini.

Književnik iz BiH Alija Isaković iznio je zanimljivu konstataciju, koju ne bi trebalo isključiti, iako je izrečena napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Asanaginica (Fatima Arapović) nemajući kome drugom ispričati svoju bol i patnju za djecom.

Obrade u umjetnosti

Asanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, a premijerno je izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, kompoziciju Asim Horozić, režiju je vodio Sulejman Kupusović, a u naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić.

Vanjske poveznice

• O Asanaginici (engl.)
• Ostatci Asan-agine kule

Ostali projekti

Wikizvor ima izvorni tekst Asan-aginica