Harmonija (glazba): razlika između inačica
m robot Dodaje: bs:Harmonija |
m robot Dodaje: id:Harmoni (musik) |
||
Redak 29: | Redak 29: | ||
[[he:הרמוניה]] |
[[he:הרמוניה]] |
||
[[hu:Harmónia (zene)]] |
[[hu:Harmónia (zene)]] |
||
[[id:Harmoni (musik)]] |
|||
[[it:Armonia (musica)]] |
[[it:Armonia (musica)]] |
||
[[ja:和声]] |
[[ja:和声]] |
Inačica od 19. srpnja 2008. u 14:57
U glazbi, harmonija je izraz koji označava pravac glazbene teorije koji se bavi proučavanjem akorda, tj. dva ili više tonova koji zvuče istodobno, njihove međuodnose, progresije, kao i njihovo praktično korištenje.
Zvuk u glazbi sastoji se od horizontalne i vertikalne komponente. Dok se horizontalni aspekt glazbe sastoji od onoga što se događa u određenom vremenskom razmaku: melodija, kontrapunkt i ritam, vertikalni aspekt predstavlja ukupnost onoga što se događa u jednom trenutku ili iznimno kratkom vremenskom razmaku. Pojednostavljeno, harmonija se bavi vertikalnim međuodnosom tonova.
Prema srednjovjekovnim tekstovima, naziv harmonija prvi je koristio Pitagora, a prvo temeljito istraživanje harmonije proveo je Jean-Philippe Rameau, čija knjiga iz 1722. godine "Traktat o harmoniji" započinje pravu revoluciju u tadašnjoj glazbenoj teoriji.
Povijesni razvoj
Od antike do renesanse
Harmonija je riječ grčkog porijekla i u starih Grka označava sporazum, način spajanja ili uravnoteživanja različitosti ili suprotnosti (od harmos = zglob, rame). U njih se taj pojam samo posredno odnosi na glazbu, jer se kroz odnos suzvučnih tonova sagledava kozmička harmonija sfera, tj. harmonija cijelog kozmosa.
Do prvih otkrića u glazbenoj teoriji harmonije dolaze starogrčki filozofi pitagorejske škole zahvaljujući primjeni matematike omjera prirodnih brojeva. Pitagora je prema predaji primijetio da udarac čekića u nakovanj, ovisno o veličini čekića ili nakovnja, proizvodi zvukove različite visine. Kasnije je eksperimentirajući s kitarom, zabilježio tri intervala: žice omjera duljine 1:2 proizvode svaka tonove s razmakom od jedne oktave; žice napete u omjeru 3:2 daju tonove čiste kvinte, a u omjeru 4:3 kvarte itd. No budući da je starogrčka glazba, po onome što je danas o njoj poznato, bila isključivo monofona, stari Grci riječ harmonija koriste u smislu različitih razmaka tonova u oktavi - današnjim jezikom, različitih ljestvica - što će se u srednjem vijeku nazvati modusima.