Harmonija (glazba): razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VolkovBot (razgovor | doprinosi)
m robot Dodaje: bs:Harmonija
m robot Dodaje: id:Harmoni (musik)
Redak 29: Redak 29:
[[he:הרמוניה]]
[[he:הרמוניה]]
[[hu:Harmónia (zene)]]
[[hu:Harmónia (zene)]]
[[id:Harmoni (musik)]]
[[it:Armonia (musica)]]
[[it:Armonia (musica)]]
[[ja:和声]]
[[ja:和声]]

Inačica od 19. srpnja 2008. u 14:57

Invertirani a-mol septakord prikazan na klavijaturi

U glazbi, harmonija je izraz koji označava pravac glazbene teorije koji se bavi proučavanjem akorda, tj. dva ili više tonova koji zvuče istodobno, njihove međuodnose, progresije, kao i njihovo praktično korištenje. Zvuk u glazbi sastoji se od horizontalne i vertikalne komponente. Dok se horizontalni aspekt glazbe sastoji od onoga što se događa u određenom vremenskom razmaku: melodija, kontrapunkt i ritam, vertikalni aspekt predstavlja ukupnost onoga što se događa u jednom trenutku ili iznimno kratkom vremenskom razmaku. Pojednostavljeno, harmonija se bavi vertikalnim međuodnosom tonova.
Prema srednjovjekovnim tekstovima, naziv harmonija prvi je koristio Pitagora, a prvo temeljito istraživanje harmonije proveo je Jean-Philippe Rameau, čija knjiga iz 1722. godine "Traktat o harmoniji" započinje pravu revoluciju u tadašnjoj glazbenoj teoriji.

Povijesni razvoj

Od antike do renesanse

Harmonija je riječ grčkog porijekla i u starih Grka označava sporazum, način spajanja ili uravnoteživanja različitosti ili suprotnosti (od harmos = zglob, rame). U njih se taj pojam samo posredno odnosi na glazbu, jer se kroz odnos suzvučnih tonova sagledava kozmička harmonija sfera, tj. harmonija cijelog kozmosa.

Do prvih otkrića u glazbenoj teoriji harmonije dolaze starogrčki filozofi pitagorejske škole zahvaljujući primjeni matematike omjera prirodnih brojeva. Pitagora je prema predaji primijetio da udarac čekića u nakovanj, ovisno o veličini čekića ili nakovnja, proizvodi zvukove različite visine. Kasnije je eksperimentirajući s kitarom, zabilježio tri intervala: žice omjera duljine 1:2 proizvode svaka tonove s razmakom od jedne oktave; žice napete u omjeru 3:2 daju tonove čiste kvinte, a u omjeru 4:3 kvarte itd. No budući da je starogrčka glazba, po onome što je danas o njoj poznato, bila isključivo monofona, stari Grci riječ harmonija koriste u smislu različitih razmaka tonova u oktavi - današnjim jezikom, različitih ljestvica - što će se u srednjem vijeku nazvati modusima.


Nedovršeni članak Harmonija (glazba) koji govori o glazbenoj teoriji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.