Ferdo Šišić

Ferdo Šišić (Vinkovci, 9. ožujka 1869. - Zagreb, 1. siječnja 1940.), hrvatski povjesničar, nestor hrvatske historiografije 20. stoljeća

Studiji

Nakon završetka gimnazije u Zagrebu 1888., počinje studij na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu, koji nastavlja u Beču, da bi se poslije odslušanoga 6. semestra vratio u Zagreb, gdje sluša predavanja Tadije Smičiklasa i Tomislava Maretića, a u Beču Vatroslava Jagića. Godine 1900. stekao je naslov doktora na Sveučilištu u Zagrebu tezom Zadar i Venecija od 1159. do 1247.,a 1902. habilitirao je, te je imenovan privatnim docentom za hrvatsku povijest od 12. do 14. stoljeća (do 1409.) i premješten na gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. Poslije 1908. postaje sveučilišnim profesorom, a 1910. i članom JAZU/HAZU. Dužnost sveučilišnoga profesora obnašao je do umirovljenja 1939., kada je umirovljen na vlastiti zahtjev.

Političko djelovanje i osobna knjižnica

Politički, Šišić se angažirao na listi Hrvatsko-srpske koalicije od 1908. do 1917. Njegovi biografi katkad spominju Šišićevu političku prevrtljivost, karijerizam i nedostatak snažnijega značaja, te oportunizam. No, Šišić kao političar i politikant nije zanimljiv niti zaslužuje bogznakakav interes. Ono čim je trajno zadužio hrvatsku povjesnicu je preobilno i minuciozno historiografsko djelo koje broji preko 450 jedinica. Među zanimljivim podatcima svakako valja napomenuti da je vremenom skupio pravu osobnu knjižnicu od preko 20.000 naslova (knjige, novinski članci, historiografske zbirke), koji su poslije njegove smrti postali najvrjednijim dijelom zbirke Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu. Kao arhivarski znalac, Šišić je marno skupljao građu po mnogobrojnim zbirkama u Hrvatskoj, ali i Madžarskoj, Austriji, Britaniji, Francuskoj, Italiji, Belgiji, Češkoj i Slovačkoj.

Povjesničarski rad

Predmet Šišićevoga znanstvenoga interesa je bila poglavito hrvatska povijest ranoga i zrelog srednjega vijeka. Njegovo je glavno djelo «Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara», Zagreb 1925., dok je popularnije djelo «Pregled povijesti hrvatskoga naroda», u preradbi Jaroslava Šidaka u širokoj upotrebi skoro pet desetljeća. Nakon Šišićev smrti izdana je «Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102.-1301.)», Zagreb 1944., no, po općem suglasju, ta kompilacija koju auktor nije dovršio, nije na razini njegova magnum opusa. Među ostalim Šišićevim radovima ističe se monografija o Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, kritičko izdanje «Ljetopisa popa Dukljanina», dok ostala sintetska djela, u kojima je dao prijegled hrvatske povijesti i u kasnijim razdobljima (od 15. do 19. stoljeća) nisu vrijednosti kapitalne povijesti o hrvatskom ranom srednjovjekovlju.

Rad Ferde Šišića karakterizira sustavnost, objektivnost i akribija. Nu, ovdje valja reći da je njegovo djelo vrhunac tzv. genetske povijesnice, tj. arhivarskoga pristupa koji strpljivo tka sliku izabranoga razdoblja, ne upuštajući se u spekulacije koje su katkad nužne da bi se ispunile praznine koje sama arhivska građa ne može pokriti. Također, multidisciplinarni pristup u kojem se prepliću demografija, kulturologoja, povijest gospodarstva i umjetnosti, zavladao je u hrvatskoj povjesnici tek u drugoj polovici 20. stoljeća - što stavlja Šišića u položaj klasika čiji je rad temelj neprocjenjive vrijednosti, ali ne i obrazac suvremenih povijesnoznanstvenih studija.

Djela

• "Hrvatski saborski spisi"
• "Ljetopis popa Dukljanina"
• "Korespodencija Rački-Strossmayer"
• "Dokument o postanku Kraljevine SHS"
• "Hrvatska povijest"
• "Pregled povijesti hrvatskog naroda"
• "Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara"
• "O smrti hrvatskoga kralja Zvonimira"

Vanjska poveznica

• Hrvatski povjesničar stoljeća