Papinska Država

Papinska država Stati della Chiesa ← 752. – 1870. → Zastava Grb Lokacija Papinske države Glavni grad Rim Jezik/ci latinski i talijanski Religija katolicizam Vlada Monarhija Papa  - 752. Stjepan  - 1846. - 1878. Pio IX. Povijest  - uspostavljena 752.  - Kodifikacija 781.  - 1. raspad 15. veljače 1798.  - 2. raspad 20. rujna 1870.  - Vatikan 11. veljače 1929.

Papinska država (tal.: Stato della Chiesa) ime je povijesne talijanske države koja je postojala od 756. do 1870. Grad Vatikan njezin je minijaturni nasljednik.

Povijest

Rana povijest

Pipin Mali je sredinom 8. stoljeća osvojio veći dio sjeverne Italije i poklonio prostor bivšeg Ravenskog egzarhata rimokatoličkom papi. Ovaj akt poznat je kao Pipinov poklon. Karlo Veliki je 781. kodificirao i odredio teritorije na kojima papa ima suverenitet. Teritorij je obuhvaćao Rim i okolicu, ali i Ravennu, Pentapolis i Vojvodstvo Benvent, Toskanu, Korziku, Lombardiju i još neke gradove. Suradnja papinstva i karolinške dinastije kulminirala je 800., kada je Lav III. ovjenčao Karla Velikog za prvog germanskog Cara Rimljana (Augustus Romanorum). Međutim, u prva tri stoljeća Papinske države, papa nije imao efektivnu kontrolu nad cijelim teritorijem, niti je bilo jasno da li je država neovisna u odnosu na Sveto Rimsko Carstvo.

U 10. stoljeću, car Oton I. sklapa ugovor s papom po kojem je Papinskoj državi potvrđen suverenitet. Ovo je pitanje i dalje ostalo predmet sukoba papinstva i carstva, sve do oko 1300. kada je papina neovisnost postala potpuna.

Od 1305. do 1378., papa je stanovao u Avignonu, u južnoj Francuskoj. Papinska država je tada samo formalno bila pod njihovom kontrolom. Grad Avignon bio je dio Papinske države i ostao njen posjed sve do Francuske revolucije.

Vrhunac moći

Tijekom renesanse, teritorij Papinske države proširio se, najviše za vrijeme papa Aleksandra VI. i Julija II. Pape su postali jedni od najvažnijih talijanskih vladara, pored svoje uloge u Crkvi. U praksi, većinu papinskih posjeda držali su lokalni prinčevi. Tek u 16. stoljeću pape uspostavljaju punu vlast nad državom.

Na vrhuncu teritorijalne ekspanzije, u 18. stoljeću, Papinska država obuhvaća većinu središnje Italije: Lacij, Umbriju, Marcu, Ravennu, Feraru, Bolognu i dijelove Romanje. Također je uključivala enklave u južnoj Italiji i okolinu Avignona u Francuskoj.

Doba revolucija

U periodima 1796. - 1800. i 1808. - 1814., francuska revolucionarna vojska pretvara papinske posjede u Rimsku Republiku, a kasnije u dio Francuske.

Talijanski narodni revolucionari su 1849. proglasili Rimsku Republiku dok je papa Pio IX. pobjegao iz Rima. Francuske trupe Napoleona Bonapartea i Austrija poražavaju revolucionare i vraćaju papu na vlast.

Pad

Godine 1860., država ujedinitelj Italije - Sardinija, pripaja Bolognu, Feraru, Umbriju, Marcu i Benvent. Ovi teritoriji približno su bili dvije trećine Papinske države. Pod papinskom kontrolom ostala je regija Lacij u okolini. Tako je pokrenuto rimsko pitanje, tj. pitanje suvereniteta nad Rimom.

Papinski suverenitet u Rimu čuvao je francuski garnizon. Povukao se srpnja 1870. zbog izbijanja Francusko-pruskog rata. U rujnu, Italija objavljuje rat Papinskoj državi, te 20. rujna osvaja Rim. Papa Pio IX. povukao se iz svoje uobičajene rezidencije u Vatikan, te se proglasio zarobljenikom.

Godine 1929. papa Pio XI. formalno se odriče posjeda Papinske države i potpisuje Lateranski ugovor s Italijom, kojim je formirana država Vatikan. Ona je suveren teritorij Svete Stolice, sama po sebi subjekt međunarodnog prava.