Marijan Šunjić (biskup): razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
Sombrero (razgovor | doprinosi)
Redak 14: Redak 14:
Fra Marijan Šunjić rođen je u osmanskoj [[Bosna|Bosni]] koncem [[18. stoljeće|18. stoljeća]]. Na [[krštenje|krštenju]] je dobio ime Ivo. Kod roditelja je stekao osnove pismenosti, a nastavio je s daljnjim školovanjem (humaniora) kod franjevaca u [[Guča Gora|Gučoj Gori]] i [[Fojnica|Fojnici]]. [[novicijat|Novicijatsku]] je godinu proveo u Fojnici (1813-1814), a potom nastavio sa studijem filozofije i teologije u [[Zagreb]]u i [[Mohač]]u (1814-1821). Nakon toga je od 1821. do 1824. pohađao studij [[orijentalni jezici|orijentalnih jezika]] – [[arapski jezik|arapskog]], [[turski jezik|turskog]] i [[perzijski jezik|perzijskog]] – u Zagrebu i Beču. Osam mjeseci proveo je kod čuvenog poliglota [[kardinal]]a [[Mezzofanti]]ja u [[Bologna|Bologni]], gdje je produbljivao i proširivao svoje znanje jezikâ. Šunjić je tako postao glasovit po poznavanju brojnih jezika, među kojima i orijentalnih. On je, naime, osim spomenutih, poznavao također [[talijanski jezik|talijanski]], [[njemački jezik|njemački]] i [[francuski jezik|francuski]], zatim klasične jezike [[latinski jezik|latinski]] i [[grčki jezik|grčki]], te više [[slavenski jezici|slavenskih jezika]]. Po svojoj izobrazbi, širini pogleda, po svojoj znanstvenoj i kulturnoj djelatnosti, jedan je od najistaknutijih likova [[Bosna Srebrena|Franjevačke provincije Bosne Srebrene]], ne samo u svome vremenu.
Fra Marijan Šunjić rođen je u osmanskoj [[Bosna|Bosni]] koncem [[18. stoljeće|18. stoljeća]]. Na [[krštenje|krštenju]] je dobio ime Ivo. Kod roditelja je stekao osnove pismenosti, a nastavio je s daljnjim školovanjem (humaniora) kod franjevaca u [[Guča Gora|Gučoj Gori]] i [[Fojnica|Fojnici]]. [[novicijat|Novicijatsku]] je godinu proveo u Fojnici (1813-1814), a potom nastavio sa studijem filozofije i teologije u [[Zagreb]]u i [[Mohač]]u (1814-1821). Nakon toga je od 1821. do 1824. pohađao studij [[orijentalni jezici|orijentalnih jezika]] – [[arapski jezik|arapskog]], [[turski jezik|turskog]] i [[perzijski jezik|perzijskog]] – u Zagrebu i Beču. Osam mjeseci proveo je kod čuvenog poliglota [[kardinal]]a [[Mezzofanti]]ja u [[Bologna|Bologni]], gdje je produbljivao i proširivao svoje znanje jezikâ. Šunjić je tako postao glasovit po poznavanju brojnih jezika, među kojima i orijentalnih. On je, naime, osim spomenutih, poznavao također [[talijanski jezik|talijanski]], [[njemački jezik|njemački]] i [[francuski jezik|francuski]], zatim klasične jezike [[latinski jezik|latinski]] i [[grčki jezik|grčki]], te više [[slavenski jezici|slavenskih jezika]]. Po svojoj izobrazbi, širini pogleda, po svojoj znanstvenoj i kulturnoj djelatnosti, jedan je od najistaknutijih likova [[Bosna Srebrena|Franjevačke provincije Bosne Srebrene]], ne samo u svome vremenu.


Kada se vratio u Bosnu, djelovao je najprije u pastoralnoj službi kao [[kapelan]] u [[Kupres]]u, te [[župnik]] u [[Mokronoge (općina Tomislavgrad)|Mokronogama]] (1831) i u [[Ovčarevo|Orašju]] kraj Travnika (1832). Osim dušobrižničkog rada obavljao je u Bosni Srebrenoj službu tajnika (1832), kustosa Provincije (1835.) i [[provincijal]]a (1847-1851). Posljednjih pet godina svoga života proveo je kao apostolski vikar u Bosni i naslovni biskup panadenski (1855-1860).
Kada se vratio u Bosnu, djelovao je najprije u pastoralnoj službi kao [[kapelan]] u [[Kupres]]u, te [[župnik]] u [[Mokronoge (Tomislavgrad, BiH)|Mokronogama]] (1831) i u [[Ovčarevo|Ovčarevu]] kraj Travnika (1832). Osim dušobrižničkog rada obavljao je u Bosni Srebrenoj službu tajnika (1832), kustosa Provincije (1835.) i [[provincijal]]a (1847-1851). Posljednjih pet godina svoga života proveo je kao apostolski vikar u Bosni i naslovni biskup panadenski (1855-1860).


Osmanske su ga vlasti dvaput zatvarale (1827. i 1834) jer se borio za prava katoličkog puka i Provincije. U vrijeme kada je Provincija bila u [[Barišićeva afera|sukobu s biskupom]] [[Rafo Barišić|Rafom Barišićem]] bio je, s više uglednih franjevaca, 1843. osuđen na izgon u [[Italija|Italiju]], ali ta odluka, zbog promijenjenih okolnosti, nije izvršena. Boreći se za prava Provincije u tom dugotrajnom sukobu s biskupom dva je puta išao u [[Rim]] (1834. i 1840) te u [[Carigrad]] u izaslanstvu s još nekoliko franjevaca (1846). Godine 1851. obratio se molbom [[Austrougarska|austrijskom]] caru [[Franjo Josip I|Franji Josipu]] da poduzme konkretne korake kako bi se teški položaj katolika i franjevaca u Bosni poboljšao.
Osmanske su ga vlasti dvaput zatvarale (1827. i 1834) jer se borio za prava katoličkog puka i Provincije. U vrijeme kada je Provincija bila u [[Barišićeva afera|sukobu s biskupom]] [[Rafo Barišić|Rafom Barišićem]] bio je, s više uglednih franjevaca, 1843. osuđen na izgon u [[Italija|Italiju]], ali ta odluka, zbog promijenjenih okolnosti, nije izvršena. Boreći se za prava Provincije u tom dugotrajnom sukobu s biskupom dva je puta išao u [[Rim]] (1834. i 1840) te u [[Carigrad]] u izaslanstvu s još nekoliko franjevaca (1846). Godine 1851. obratio se molbom [[Austrougarska|austrijskom]] caru [[Franjo Josip I|Franji Josipu]] da poduzme konkretne korake kako bi se teški položaj katolika i franjevaca u Bosni poboljšao.

Inačica od 29. srpnja 2008. u 14:59

Predložak:Biografija Fra Marijan Šunjić (Bučići, kod Travnika, 7. siječnja 1798. – Beč, 28. rujna 1860), franjevac, biskup, apostolski vikar u Bosni, hrvatski književnik, lingvist; znanstveni, kulturni i politički djelatnik.

Šunjićev život

Fra Marijan Šunjić rođen je u osmanskoj Bosni koncem 18. stoljeća. Na krštenju je dobio ime Ivo. Kod roditelja je stekao osnove pismenosti, a nastavio je s daljnjim školovanjem (humaniora) kod franjevaca u Gučoj Gori i Fojnici. Novicijatsku je godinu proveo u Fojnici (1813-1814), a potom nastavio sa studijem filozofije i teologije u Zagrebu i Mohaču (1814-1821). Nakon toga je od 1821. do 1824. pohađao studij orijentalnih jezikaarapskog, turskog i perzijskog – u Zagrebu i Beču. Osam mjeseci proveo je kod čuvenog poliglota kardinala Mezzofantija u Bologni, gdje je produbljivao i proširivao svoje znanje jezikâ. Šunjić je tako postao glasovit po poznavanju brojnih jezika, među kojima i orijentalnih. On je, naime, osim spomenutih, poznavao također talijanski, njemački i francuski, zatim klasične jezike latinski i grčki, te više slavenskih jezika. Po svojoj izobrazbi, širini pogleda, po svojoj znanstvenoj i kulturnoj djelatnosti, jedan je od najistaknutijih likova Franjevačke provincije Bosne Srebrene, ne samo u svome vremenu.

Kada se vratio u Bosnu, djelovao je najprije u pastoralnoj službi kao kapelan u Kupresu, te župnik u Mokronogama (1831) i u Ovčarevu kraj Travnika (1832). Osim dušobrižničkog rada obavljao je u Bosni Srebrenoj službu tajnika (1832), kustosa Provincije (1835.) i provincijala (1847-1851). Posljednjih pet godina svoga života proveo je kao apostolski vikar u Bosni i naslovni biskup panadenski (1855-1860).

Osmanske su ga vlasti dvaput zatvarale (1827. i 1834) jer se borio za prava katoličkog puka i Provincije. U vrijeme kada je Provincija bila u sukobu s biskupom Rafom Barišićem bio je, s više uglednih franjevaca, 1843. osuđen na izgon u Italiju, ali ta odluka, zbog promijenjenih okolnosti, nije izvršena. Boreći se za prava Provincije u tom dugotrajnom sukobu s biskupom dva je puta išao u Rim (1834. i 1840) te u Carigrad u izaslanstvu s još nekoliko franjevaca (1846). Godine 1851. obratio se molbom austrijskom caru Franji Josipu da poduzme konkretne korake kako bi se teški položaj katolika i franjevaca u Bosni poboljšao.

Zalagao se za podizanje novih crkava i samostana i za otvaranje pučkih škola. Svojim okružnicama, koje su čitane u crkvama pred pukom, radio je na iskorjenjivanju uvriježenih mana u životu katolika. Prvi je u Bosni zagovarao osnivanje apstinentskih društava. Bio je "srce i duša svakome plemenitom gibanju i nastojanju", kako je to za njega rekao pisac i kulturni radnik Tugomir Alaupović. Papa Pio IX., u listopadu 1854, imenovao ga je naslovnim biskupom panadenskim i apostolskim vikarom u Bosni. Tu je službu obnašao sve do smrti.

Karakteristično je za Šunjića da je bio dobar fratar, gorljiv svećenik i uzoran biskup. Bio je to čovjek visoke naobrazbe, dobar poznavatelj klasičnih, europskih i istočnih jezika. U razgovoru s papom, biskupima, svećenicima, carem, sultanom, vezirom, begovima i rajom uvijek je otmjen i dostojanstven, blag i ugodan, jednostavan i ponizan. Za njega veli Strossmayer da je bio "najveći i najslavniji muž, koga je Bosna u novije doba imala".

Fra Marijan je umro u Beču 28. rujna 1860. Pokopan je u samostanskoj crkvi u Gučoj Gori. Njegova pisana ostavština izgorjela je zajedno s gučogorskim samostanom 1945. za čiju je gradnju veoma zaslužan. Koliko je bio cijenjen, poštivan i obljubljen pokazalo se i na njegovu sprovodu. Cijela Bosna ga je žalila i za njim plakala. Na spomen ploči je napisano da je "kruna i ponos braće redovnika, cijelog roda neuvela dika".

Književni i znanstveni rad

Šunjić je poznat i po svome spisateljskom radu. Pisao je pjesme u duhu hrvatskog narodnog preporoda, bavio se teorijskim pitanjima jezika, a također je radio na poboljšanju školskih prilika radi širenja prosvjete u puku. Interesirao se za narodno stvaralaštvo, zbog čega je marljivo radio na zapisivanju usmenog pučkog pjesništva. Neke od tih pjesama objavljene su u Bosanskom prijatelju, a najveći dio poslije smrti u izdanju Zbora "Jukić" (Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1915; drugo izdanje 1925, te u "Napretku", 1934). U Rodoslovnoj slovjenkinji vili (objavljena u Bosanskom prijatelju, IV.) u 12 pjesama piše jugoslavensku povijest 19. stoljeća o Hrvatima, a u Prigovoru dviuh vilah Slavjanke i Njemkinje proriče budućnost slavenstva na ruševinama nijemstva. U neobjavljenoj pjesmi Gospodinu Gaju i ostalim vernim prijateljim naroda slavjanskoga pretresa onodobnu slavensku politiku u svjetlu politike ilirskog pokreta. S fra Martinom Nedićem opjevao je Pokret godine 1848. i 1849. Napisao je i gramatiku turskog jezika. Šunjićeva je rukopisna ostavština izgorjela u gučogorskom samostanu 1945. godine.

Svoje najvažnije djelo, pokušaj rješavanja univerzalnog fonetskog pisma, napisao je na latinskom jeziku i objavio ga pod naslovom: De ratione depingendi rite quaslibet voces articulares seu de vera orthographia cum necessariis elementis alphabeti universalis (Viennae, 1853). Na latinskom je napisao i životopis biskupa fra Augustina Miletića: De vita illustris viri Augustini Milletichii episcopi olim dauliensis, et vicarii apostolici in Bosnia (Rim, 1835). Jednu svoju pjesmu spjevao je na latinskom u počast austrijskoga cara: Augusto Austriae imperatori, regique apostolico Francisco primo, et nobili Panoniae genti a provincia Bosnae Argentinae grati testificato exhibita xenii adinstar recurre anno Domini MDCCCXXXIV (Budim, 1833).

Literatura