Goran Tribuson: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m Bot: defaultsort->glavniraspored
m Bot: standardizacija
Redak 1: Redak 1:
[[Slika:HAZU 26 Goran Tribuson 17 lipnja 2008.jpg|thumb|Goran Tribuson]]
[[Slika:HAZU 26 Goran Tribuson 17 lipnja 2008.jpg|mini|Goran Tribuson]]
'''Goran Tribuson''' ([[Bjelovar]], [[6. kolovoza]], [[1948]].), jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih proznih pisaca, [[film]]ski i [[televizija|televizijski]] [[scenarist]].
'''Goran Tribuson''' ([[Bjelovar]], [[6. kolovoza]], [[1948]].), jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih proznih pisaca, [[film]]ski i [[televizija|televizijski]] [[scenarist]].


Inačica od 26. listopada 2008. u 14:17

Goran Tribuson

Goran Tribuson (Bjelovar, 6. kolovoza, 1948.), jedan od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih proznih pisaca, filmski i televizijski scenarist.

Životopis

Diplomirao je i magistrirao (filmolgija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970-ih godina 20. stoljeća u prvom valu tzv. fantastičara (Zavjera kartografa i Praška smrt), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta fantastiku, ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnome, što se očituje u njegovim romanima Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas, Frido Štern (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te Ruskom ruletu. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (Polagana predaja, Povijest pornografije). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja Rani dani (1977.) i Trava i korov (1999.). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani Zavirivanje , Siva zona, Noćna smjena i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one Pavla Pavličića, stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.

Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi, redoviti je profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.

Bibliografija

Zbirke priča

  • 1972. "Zavjera kartografa", zbirka priča
  • 1972. "Zvijezda kabarea", zbirka priča
  • 1975. "Praška smrt", zbirka priča
  • 1978. "Raj za pse", zbirka priča
  • "Klasici na ekranu", zbirka priča
  • "Klub obožavatelja"
  • "Osmi okular", izbor priča
  • "Rani dani", autobiografski zapisi
  • "Spavaća kola", zbirka priča
  • "Trava i korov", autobiografski zapisi

Romani

  • 1980. "Snijeg u Heidelbergu"
  • 1981. "Čuješ li nas, Frido Štern?"
  • 1982. "Ruski rulet"
  • 1984. "Polagana predaja"
  • 1985. "Zavirivanje"
  • 1985. "Legija stranaca"
  • 1986. "Made in USA"
  • 1986. "Uzvratni susret"
  • 1988. "Povijest pornografije"
  • 1989. "Siva zona"
  • 1990. "Potonulo groblje"
  • 1991. "Dublja strana zaljeva"
  • 1993. "Sanatorij"
  • 1996. "Noćna smjena"
  • 2001. "Bijesne lisice"
  • 2004. "Gorka čokolada"
  • 2002. "Ne dao bog većeg zla"
  • 2006. "Kuća u kojoj stanuje vrag"


Filmski scenariji

  • "Crvena prašina"
  • "Ne dao bog većeg zla"
  • "Potonulo groblje"
  • "Srce nije u modi"
  • "Odmori se, zaslužio si"

Izvori

  • Goran Tribuson: "Ne dao bog većeg zla", Zagreb, 2002.
  • HAZU


v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Goran_Tribuson&oldid=1486052"