Nada Klaić: razlika između inačica
m Bot: standardizacija |
m Bot: standardizacija |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
{{priča}} |
{{priča}} |
||
[[ |
[[Datoteka:NadaKlaić.jpg|mini|Nada Klaić]] |
||
'''Nada Klaić''', ([[Zagreb]], [[21. srpnja]] [[1920]]. - Zagreb, [[2. kolovoza]] [[1988]].), [[hrvatska]] povjesničarka. |
'''Nada Klaić''', ([[Zagreb]], [[21. srpnja]] [[1920]]. - Zagreb, [[2. kolovoza]] [[1988]].), [[hrvatska]] povjesničarka. |
||
| Redak 7: | Redak 7: | ||
Unuka [[Vjekoslav Klaić|Vjekoslava Klaića]]. Godine [[1943]]. diplomirala povijest na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu u Zagrebu]], na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica. Godine [[1946]]. doktorirala je tezom '' Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića''. Od [[1954]]. bila je privatni docent, a od [[1968]]. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja [[Slaveni|Slavena]] do [[19. stoljeće|XIX. stoljeća]]. Hrvatsku je [[Medijevalistika|medijevalistiku]] obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi ''Historija naroda Jugoslavije II'' ([[1959]].) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti. Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: ''Zadar u srednjem vijeku do 1409.'' (suautor Ivo Petricioli, [[1976]].), ''Zagreb u srednjem vijeku'' ([[1982]].), ''Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku'' ([[1983]].), ''Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi'' ([[1985]].), ''Koprivnica u srednjem vijeku'' ([[1987]].). Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi ''Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću'' ([[1976]].). Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama ''Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune {Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone'',([[1982]].) i ''Medvedgrad i njegovi gospodari'' ([[1987]].). Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnoga razdoblja (''Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara'', 1965., 1966-67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost. Osim anonimne splitske kronike (''Historia Salonitana maior'', [[1967]].), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata (''Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine'', [[1972]].). Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnoga razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi ''Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku'' ([[1971]].), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu ''Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku'' ([[1976]].). Posmrtno su joj objavljene knjige ''Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g.'' ([[1989]].) i ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'' ([[1990]].). |
Unuka [[Vjekoslav Klaić|Vjekoslava Klaića]]. Godine [[1943]]. diplomirala povijest na [[Filozofski fakultet u Zagrebu|Filozofskom fakultetu u Zagrebu]], na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica. Godine [[1946]]. doktorirala je tezom '' Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića''. Od [[1954]]. bila je privatni docent, a od [[1968]]. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja [[Slaveni|Slavena]] do [[19. stoljeće|XIX. stoljeća]]. Hrvatsku je [[Medijevalistika|medijevalistiku]] obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi ''Historija naroda Jugoslavije II'' ([[1959]].) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti. Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: ''Zadar u srednjem vijeku do 1409.'' (suautor Ivo Petricioli, [[1976]].), ''Zagreb u srednjem vijeku'' ([[1982]].), ''Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku'' ([[1983]].), ''Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi'' ([[1985]].), ''Koprivnica u srednjem vijeku'' ([[1987]].). Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi ''Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću'' ([[1976]].). Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama ''Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune {Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone'',([[1982]].) i ''Medvedgrad i njegovi gospodari'' ([[1987]].). Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnoga razdoblja (''Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara'', 1965., 1966-67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost. Osim anonimne splitske kronike (''Historia Salonitana maior'', [[1967]].), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata (''Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine'', [[1972]].). Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnoga razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi ''Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku'' ([[1971]].), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu ''Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku'' ([[1976]].). Posmrtno su joj objavljene knjige ''Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g.'' ([[1989]].) i ''Povijest Hrvata u srednjem vijeku'' ([[1990]].). |
||
[[ |
[[Datoteka:Nada Klaić Mirogoj lipanj 2008.jpg|mini|Grob Nade Klaić na [[Mirogoj]]u.]] |
||
Nada Klaić je najutjecajniji hrvatski medijevalist [[20. stoljeće|20. stoljeća]]. Njen izuzetan doprinos je izražen ponajvećma na inoviranju i općoj modernizaciji pristupa hrvatskoj povijesti (a srednjovjekovnoj napose), čime je pomogla oslobođenju od nacional-romantičarskih pripovjedačkih povijesti [[19. stoljeće|19. stoljeća]], kao i utemeljenju suvremenoga multidisciplinarnoga pristupa hrvatskoj povijesti - pristupa koji uključuje arheologiju, paleografiju, gospodarsku povijest, historiju umjetnosti i kulture. Njenom zaslugom definitivno su prevrjednovana starija povijesna vrela, te raspršeni mnogi mitovi koji su odražavali političku funkciju hrvatske historiografije 19. stoljeća. Nažalost, sama je autorica nerijetko upala u besmislene polemike u kojima je zastupala promašene i nebulozne teze (npr., njeno poricanje postojanja prve hrvatske tiskare u Kosinju u [[Lika|Lici]], te spekulacija o doseobi Hrvata iz [[Karantanija|Karantanije]]. Tu je i njena posthuma o srednjovjekovnoj [[Bosna|Bosni]], napisana kao tuk na utuk srpskomu povjesničaru [[Simo Ćirković|Simi Ćirkoviću]]). No, ti promašaji, često uzrokovani karakternim crtama povjesničarke, ne mogu umanjiti činjenicu da je njen prinos modernoj hrvatskoj medievalistici golem, te da je vrijeme potvrdilo većinu njenih postavki. |
Nada Klaić je najutjecajniji hrvatski medijevalist [[20. stoljeće|20. stoljeća]]. Njen izuzetan doprinos je izražen ponajvećma na inoviranju i općoj modernizaciji pristupa hrvatskoj povijesti (a srednjovjekovnoj napose), čime je pomogla oslobođenju od nacional-romantičarskih pripovjedačkih povijesti [[19. stoljeće|19. stoljeća]], kao i utemeljenju suvremenoga multidisciplinarnoga pristupa hrvatskoj povijesti - pristupa koji uključuje arheologiju, paleografiju, gospodarsku povijest, historiju umjetnosti i kulture. Njenom zaslugom definitivno su prevrjednovana starija povijesna vrela, te raspršeni mnogi mitovi koji su odražavali političku funkciju hrvatske historiografije 19. stoljeća. Nažalost, sama je autorica nerijetko upala u besmislene polemike u kojima je zastupala promašene i nebulozne teze (npr., njeno poricanje postojanja prve hrvatske tiskare u Kosinju u [[Lika|Lici]], te spekulacija o doseobi Hrvata iz [[Karantanija|Karantanije]]. Tu je i njena posthuma o srednjovjekovnoj [[Bosna|Bosni]], napisana kao tuk na utuk srpskomu povjesničaru [[Simo Ćirković|Simi Ćirkoviću]]). No, ti promašaji, često uzrokovani karakternim crtama povjesničarke, ne mogu umanjiti činjenicu da je njen prinos modernoj hrvatskoj medievalistici golem, te da je vrijeme potvrdilo većinu njenih postavki. |
||
Inačica od 7. siječnja 2009. u 01:46
 |
Ovaj odlomak ili članak sadrži tekst koji nije pisan enciklopedijskim stilom te ga valja doraditi i možebitno skratiti. (Rasprava) Molimo vas, pomozite unaprijediti članak ponovno ga pišući ili ispravljajući u enciklopedijskom stilu. |
Nada Klaić, (Zagreb, 21. srpnja 1920. - Zagreb, 2. kolovoza 1988.), hrvatska povjesničarka.
Životopis
Unuka Vjekoslava Klaića. Godine 1943. diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je od iste godine bila zaposlena kao asistentica. Godine 1946. doktorirala je tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Od 1954. bila je privatni docent, a od 1968. redovita profesorica na katedri za hrvatsku povijest. Bavila se razdobljem od doseljenja Slavena do XIX. stoljeća. Hrvatsku je medijevalistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi Historija naroda Jugoslavije II (1959.) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti. Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: Zadar u srednjem vijeku do 1409. (suautor Ivo Petricioli, 1976.), Zagreb u srednjem vijeku (1982.), Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku (1983.), Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi (1985.), Koprivnica u srednjem vijeku (1987.). Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću (1976.). Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune {Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone,(1982.) i Medvedgrad i njegovi gospodari (1987.). Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnoga razdoblja (Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara, 1965., 1966-67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost. Osim anonimne splitske kronike (Historia Salonitana maior, 1967.), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata (Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, 1972.). Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnoga razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971.), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976.). Posmrtno su joj objavljene knjige Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. (1989.) i Povijest Hrvata u srednjem vijeku (1990.).
Nada Klaić je najutjecajniji hrvatski medijevalist 20. stoljeća. Njen izuzetan doprinos je izražen ponajvećma na inoviranju i općoj modernizaciji pristupa hrvatskoj povijesti (a srednjovjekovnoj napose), čime je pomogla oslobođenju od nacional-romantičarskih pripovjedačkih povijesti 19. stoljeća, kao i utemeljenju suvremenoga multidisciplinarnoga pristupa hrvatskoj povijesti - pristupa koji uključuje arheologiju, paleografiju, gospodarsku povijest, historiju umjetnosti i kulture. Njenom zaslugom definitivno su prevrjednovana starija povijesna vrela, te raspršeni mnogi mitovi koji su odražavali političku funkciju hrvatske historiografije 19. stoljeća. Nažalost, sama je autorica nerijetko upala u besmislene polemike u kojima je zastupala promašene i nebulozne teze (npr., njeno poricanje postojanja prve hrvatske tiskare u Kosinju u Lici, te spekulacija o doseobi Hrvata iz Karantanije. Tu je i njena posthuma o srednjovjekovnoj Bosni, napisana kao tuk na utuk srpskomu povjesničaru Simi Ćirkoviću). No, ti promašaji, često uzrokovani karakternim crtama povjesničarke, ne mogu umanjiti činjenicu da je njen prinos modernoj hrvatskoj medievalistici golem, te da je vrijeme potvrdilo većinu njenih postavki.
Djela
- "Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku",
- "Medvedgrad i njegovi gospodari",
- "Srednjevjekovna Bosna",
- "Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku",
- "Historia Salonitana Maior Tome Arhiđakona - sadrži i raspravu".