Walt Whitman

Walt Whitman

Walt Whitman (West Hills, 31. svibnja 1819. - New Jersey, 26. ožujka 1892.), američki pjesnik

U mladosti je živio nemirnim životom mijenjajući mnoga zvanja. Sam tiska svoje glavno djelo, znamenitu knjigu pjesama Vlati trave, koja se poslije pojavila u mnogim izdanjima, na mnogim jezicima. Piše joj predgovor, u kojem iznosi zahtjeve za novom američkom književnošću. Vlati trave zbirka je pjesama u slobodnom stihu, koja na snažan način slavi individualizam Amerike, demokraciju i bratstvo među ljudima, te živo i ushićeno opisuje američki život, osobito New York. Djelo je proglašeno nemoralnim zbog slobodne obrade spolnosti, pa pjesnik biva neshvaćen od suvremenika. Međutim, moderna ga kritika drži jednim od najvažnijih staralaca u povijesti američke književnosti. Kad su čuvenog engleskog logičara i filozofa Alfreda Norta Vatheda (Alfred North Whitehead) upitali da li postoji nešto originalno i specifično američko on je odgovorio samo jednom rječju: "Vitmen". No to se dogodilo trideset godina nakon pjesnikove smrti, a i originalnost nije osobina koja je ikada bila poricana u ovom slučaju. Ono što je poeziji Volta Vitmena (Walt Whitman, 1819-1892) nedostajalo, po mišljenju nekih od kritičara njegove zbirke Vlati trave (Leaves oj Grass, 1855), bile su primjese umjetnosti. Tako, na primjer, jedan londonski časopis te iste godine tvrdi da je "Volt Vitmen isto toliko upoznat s umjetnošću koliko svinja s matematikom."1 Šta je, dakle, sadržavala prva Vitmenova zbirka od dvanaest pjesama, koja na koricama nije čak imala ni ime autora već samo njegovu sliku, da izazove ovakvu ocjenu? Šta je omogućilo da se nešto što je smatrano bizarnim, barbarskim i neukim pretvori, po gotovo opštem mišljenju, u jedan od najviših uzleta američke poezije? Iako je zbirka Vlati trave doživjela od Vitmenove smrti osam izdanja kroz koje je rasla, proširivala se i mijenjala, osnovne osobine poezije, što se tiče forme kao i sadržaja, ostajale su iste i podjednako neobične, posebno za devetnaesto stoljeće. Vitmen, naime, uvodi u poeziju slobodni stih koji ne sadrži ni rimu, ni fiksiran metar ni druga uobičajena versifikacijska sredstva. Ona su zamijenjena kolokvijalnim tomom i stihovima nepravilne dužine, otvorenom formom koja pjesnički ritam dobija iz nešematizovane smjene naglašenih i nenaglašenih slogova, Vitmenov slobodni stih, iako ne originalan, jer se pojavljuje na engleskom jeziku već početkom 17. stoljeća u prevodu Biblije, jeste krajnje ostvarenje romantičarske zamisli organske forme, oblika koji treba da potiče iz samog djela i da izražava njegovu posebnost. Sadržaj ili poruke Vitmenovih najkarakterističnijih pjesama takoñe su u svojoj suštini romantičarske ili, govoreći u američkim okvirima, 1 Critic, London, 1855. Navedeno u Walt Withman, Pinquin Critical Anthology, ed. By Fransis Murphy, Pinquin, 1969, p. 59. trascendentalističke, no ideje romantizma ili transcendentalizma u njegovoj poeziji su dovedene do svojih krajnjih mogućnosti. Junak tipičnog romantičarskog spjeva kao što je, recimo, Bajronov (Byron) Čajld Harold (Childe Harold) ili Šelijev (Shelley) Osloboñeni Prometej (Prometheus Unbound) jeste čovjek koji, iako podsjeća na autora, ipak nosi masku neke druge istorijske ili izmišljene ličnosti i prema tome i ne progovara glasom pjesnika. Vitmen, meñutim, nema obzira prema pjesničkim konvencijama, pa zato i može da prvu strofu svoje najčuvenije "Pjesme o samom sebi" ("Song of Myself") započne ovako: Ja svetkujem samog sebe i pjevam samog sebe, a što ja sebi dopuštam morate i vi sebi dopustiti, da bi se u dvadesetčetvrtoj strofi predstavio u natprirodnoj veličini: Walt Whitman, taj kozmos, sin Manhattana, nemirnjak, mesan, čulan, izjelac, ispilac i porodilac, nisam sentimentalan, ne stojim povrh ljudi i žena ni postrance od njih i nisam više skroman nego neskroman. Ko god ponižava drugog ponižava mene, a što god se učini ili kaže, vraća se konačno k meni. Kao što prethodni stihovi pokazuju, Vitmen na sebe uzima božanske obaveze; on je neka vrsta Brame, svestvoritelja i vrhovnog presuditelja u svemiru, ali se taj stav krajnjeg romantičarskog egoizma i arogancije u njegovoj poeziji paradoksalno spaja s tipično američkim osjećanjem demokratije i jednakosti. Jer, za Vitmena, kao što on to ističe u predgovoru prvom izdanju Vlati trave, "Sjedinjene države same po sebi su u biti najveća pjesma". S jedne strane ovo ne začuñuje kod pjesnika koji je "slučajno" objavio svoju prvu zbirku pjesama na američki Dan nezavisnosti, 4. juli, i koji je imao trojicu braće sa imenima Džordž Vašington, (George Washington), Tomas Džeferson (Thomas Jefferson), i Endru Džekson (Andrew Jackson). Ali s druge strane Vitmenov stav kao da potvrñuje riječi Džona Loka (John Locke) da je na početku čitav svijet bio Amerika. Za Vitmena, naime, koliko god se upinjao da predstavi svoju poeziju realističnom, Amerika je bila mitska, zamišljena zemlja, slika njegovog idealnog svijeta a ne onog koji ga je okruživao. Isto tako, ističući demokratiju i potpunu jednakost meñu svim ljudima, Vitmenova poezija se ne obraća samo Amerikancima već svim ljudima, cijelom svijetu. Ideje u Vitmenovoj poeziji potiču, moglo bi se reći neposredno, iz Emersonovih (Emerson) ogleda Priroda (Nature) i "Američki učenjak" ("The America Scholar"). No standardne romantičarsko-trantscendentalističke postavke o prirodi kao izvoru nadahnuća, čovjekovoj božanskoj prirodi i njegovim neograničenim mogućnostima zvuče potpuno drukčije u Vitmenovoj pjesničkoj obradi. Ipak, Emersonu nije bilo teško da osjeti srodnost sa ovom neobičnom poezijom. Kad mu je Vitmen poslao, kao najuglednijem američkom misliocu i književnom arbitru, prvo izdanje Vlati trave, Emerson je uzvratio sljedećim pismom: "Nisam slijep pred vrijednošću čudesnog poklona Vlati trave. Mislim da je to najneobičniji iskaz duha i mudrosti do sada nastao u Americi. ... Tu nalazim neuporedive stvari rečene neuporedivo dobro, kako i treba. Nalazim hrabrost obrade koja nas toliko oduševljava i koju samo može nadahnuti velika snaga zapažanja. Pozdravljam Vas na početku velike karijere..." Iako je Emersonovo oduševljenje ponešto splasnulo nakon što je Vitmen njegovo privatno pismo širokim samoreklamerskim gestom objavio u novinama ne pitajući autora – do te mjere da njegova antologija američke poezije iz 1873. ne sadrži ni jednu Vitmenovu pjesmu – njegov uticaj je nesumnjiv. To je i razlog zbog koga se Vitmenova poezija, prema Emersonovom receptu, najsnažnije oslanja na vlastito viñenje prirode i kao pjesničkog predmeta i kao nadahnuća. Za Vitmena "prava" priroda je, svakako, samo divljina. Baštenski, kultivirani ambijent može se vezati jedino za evropsko iskustvo: Ameriku, ili barem značajan dio američkog iskustva, po mišljenju američkih književnika sredinom 19. stoljeća, moguće je jedino predstaviti kao djevičansku teritoriju na koju još nije kročila ljudska noga. Tako Vitmen, recimo, u desetoj strofi "Pjesme o samom sebi" predstavlja sebe kao arhetipsku američku ličnost: samopouzdanog, samozadovoljnog i krajnje nezavisnog lovca u divljini: Sam, daleko u planinskoj pustoši lovim lov, lutam i čudim se vlastitoj lakoći i veselju, tek kasno popodne tražim sigurno mjesto za noćenje, palim vatru i pečem tek ubijenu divljač, a onda padam u san na hrpi lišća sa mojim psom i puškom uza me. Dok je ova slika uobičajena za američko poimanje čovjekovog odnosa s prirodom i dovodi u sjećanje likove poput Bufalo Bila (Buffalo Bill) ili Dejvi Kroketa (Davy Crocket), Vitmenova slika mora iz dvañesetdruge strofe "Pjesme o samom sebi" kao podatne žene mnogo je neobičnija i sadrži brojne seksualne nagovještaje: Ti more! I tebi se ja predajem, ja pogañam šta ti hoćeš, opažam s obale tvoje iskrivljene prste koji pozivaju, vjerujem da si odlučilo da se ne povučeš dok me ne opipaš, moramo se malo prohodati, i ja se svlačim, povezi me izvan dogleda kopna, spremi me u mekane jastuke, poljuljaj me u valovitu omamu, zapljusni me ljubavnom mokrinom – ja ti mogu dati uzdarje.