Ivo Škarić (jezikoslovac): razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 24: Redak 24:


Ivo Škarić je [[1992.]] pokrenuo [[Govornička škola|Govorničku školu]], tečaj govorništva koji se pod njegovim ravnateljstvom održavao sve do njegove smrti.
Ivo Škarić je [[1992.]] pokrenuo [[Govornička škola|Govorničku školu]], tečaj govorništva koji se pod njegovim ravnateljstvom održavao sve do njegove smrti.

Njegova su predavanja bila praznik. I to praznik za um. U smislu nečeg veličanstvenog i poticajnog o čemu svjedočim kao student pedagogije i njegove fonetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako mi dozvole autori njegove stranice, jer smatram to izuzetno važnim za razvoj suvremene nastave. Onu didaktiku koju su nam na studiju pedagogije teorijski predstavljali kao poželjnu, ono stvaralaštvo koje bi danas EU željela potaći u nastavi i ono drugo na što danas suvremena filozofija ukazuje kada govori o znanju, razvrstavajući ga na objektno, objektivno i smisaono, usmjeravajuće, orijentirajuće i potičuće, to je on ostvarivao i to smo mi proživljavali i doživljavali na njegovim predavanjima-seminarima čekajući da prođe ljeto i da osjetimo tu nevjerojatno ispunjenost i vrijednost vlastitih misli. Nije to bila samo retorika govora ili baš jest u svojoj cjelovitosti obuhvaćanja misli. Bilo nam je to iskustvo poticanja nekog multidimenzionalnog vrtloženja vlastitih misli, svojevrstan i neponovljiv umjetnički doživljaj sa vremenima koje je on kao predavač našim umovima ostavljao, da stvorimo, kreiramo na nastavi, u životu… A raspon i opseg njegova utjecanja teško je obuhvatiti, čak i kada potvrdimo da je išao, zajedno s nama, od promišljanja entropije Svemira preko čuđenja u psihologiji vremena do prepoznavanja složenosti značenja u titrajima ljudskog glasa. A niti to nije bilo puko objektivno ukazivanje na funkcioniranja prirode, nego nas je vodilo do uviđanja mogućnosti i uvjeravanja u prava vlastita postojanja iskazanog i u najmanjim sinusoidama složenih titraja vlastitog glasa, u kibernetici komuniciranja koju nam je osvještavao, u novom gledanju i prava na normu u koja nas je uvjeravao.


== Vanjske poveznice ==
== Vanjske poveznice ==

Inačica od 3. veljače 2009. u 11:07

Ivo Škarić (Postira na Braču, 1933. - Zagreb, 29. siječnja 2009.), hrvatski jezikoslovac, fonetičar.

Istakao se brojnim radovima iz područja fonetske znanosti, retorike i ortoepije. No, Škarić je općenacionalnu pozornost privukao svojim istupima u medijima i novinskim interviewima u kojima se zalaže za radikalnu reformu hrvatskoga pravopisa, kao i jezika općenito. Škarićevi prijedlozi su dočekani različitim reakcijama: dominantna je bila da se radi o prekrupnom iskoraku i rezu u odnosu na sadašnje stanje, dok je znatna manjina mišljenja da će se, ovako ili onako, zbog same naravi pojednostavljenja društvene komunikacije većina predloženih rješidbi u budućnosti ostvariti. Akademik je Škarić, na osnovu eksperimentalnih fonetskih ispitivanja, kao i proučavanja hrvatske jezičnopovijesne baštine, predložio sljedeće promjene u slovopisu, akcentuaciji i pravopisu:

  • da se, budući da dobar dio Hrvata slabo razlikuje č i ć, a da praktički ne spada u fonetski inventar hrvatskoga jezika, hrvatska abeceda reducira na č i đ (tj. da otpadnu ć i ), no da se uvede posebni znak za slogotvorni (u riječima kao kr̩v, gr̩m, pr̩st, ...)
  • da se u većini slučajeva odbaci jednačenje po zvučnosti, tj. da se piše odpisati, podkoljenica, predpostavka, nadkriliti, izčupati, napredka,...
  • da se jat ne piše ni po šulekovskom (diete/djeteta), ni po kačić-karadžićevskom modelu (dijete/djeteta), nego kao –je- u svim slučajevima (djete/djeteta, ljepo, bjelo, cjelo, ...)
  • da se umjesto 4, propišu 3 naglaska, jer Škarić smatra da je pokusima pokazao da govornici hrvatskoga ne razlikuju dugosilazni i dugouzlazni naglasak.
  • da se fonem j ne bilježi u riječima stranoga podrijetla (kemia, dializa, socializam, historia/historiski, ...)

Parcijalni primjer (bez obilježbe slogovnoga r) bi bio sljedeći tekst. Po važećem pravopisu, tekst iz Krležinoga romana Na rubu pameti bi ovako izgledao:

"Osvijestio sam se na klinici gdje sam poslije toga odležao dvije nedjelje u punoj neizvjesnosti ....i tako je riziko sljepoće bio priličan."

Po Škarićevu prijedlogu:

"Osvjestio sam se na klinici gdje sam poslje toga odležao dvije nedjelje u punoj neizvjesnosti.....i tako je riziko sljepoče bio priličan."

Prigovori Škarićevim prijedlozima su višestruki, no, stave li se na stranu navika i poštovanje dosadašnje tradicije, izgleda da su najuvjerljiviji oni koji mu zamjeraju premali broj pokusa i statističkih uzoraka na kojima je temeljio svoja istraživanja. Također, jezičnopovijesni aspekt njegovih teza je dovođen u pitanje- iako je Škarićeva tvrdnja o jednoznačnom pisanju jata (najčešće kao –je-) i odbacivanju jednačenja po zvučnosti u većem broju slučajeva (podpis, podhvat, ...) u starijoj hrvatskoj književnosti znanstveno potkrijepljena uz određen broj izuzetaka (ispuniti, beskraj, slatko, ...).

Ivo Škarić je 1992. pokrenuo Govorničku školu, tečaj govorništva koji se pod njegovim ravnateljstvom održavao sve do njegove smrti.

Njegova su predavanja bila praznik. I to praznik za um. U smislu nečeg veličanstvenog i poticajnog o čemu svjedočim kao student pedagogije i njegove fonetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako mi dozvole autori njegove stranice, jer smatram to izuzetno važnim za razvoj suvremene nastave. Onu didaktiku koju su nam na studiju pedagogije teorijski predstavljali kao poželjnu, ono stvaralaštvo koje bi danas EU željela potaći u nastavi i ono drugo na što danas suvremena filozofija ukazuje kada govori o znanju, razvrstavajući ga na objektno, objektivno i smisaono, usmjeravajuće, orijentirajuće i potičuće, to je on ostvarivao i to smo mi proživljavali i doživljavali na njegovim predavanjima-seminarima čekajući da prođe ljeto i da osjetimo tu nevjerojatno ispunjenost i vrijednost vlastitih misli. Nije to bila samo retorika govora ili baš jest u svojoj cjelovitosti obuhvaćanja misli. Bilo nam je to iskustvo poticanja nekog multidimenzionalnog vrtloženja vlastitih misli, svojevrstan i neponovljiv umjetnički doživljaj sa vremenima koje je on kao predavač našim umovima ostavljao, da stvorimo, kreiramo na nastavi, u životu… A raspon i opseg njegova utjecanja teško je obuhvatiti, čak i kada potvrdimo da je išao, zajedno s nama, od promišljanja entropije Svemira preko čuđenja u psihologiji vremena do prepoznavanja složenosti značenja u titrajima ljudskog glasa. A niti to nije bilo puko objektivno ukazivanje na funkcioniranja prirode, nego nas je vodilo do uviđanja mogućnosti i uvjeravanja u prava vlastita postojanja iskazanog i u najmanjim sinusoidama složenih titraja vlastitog glasa, u kibernetici komuniciranja koju nam je osvještavao, u novom gledanju i prava na normu u koja nas je uvjeravao.

Vanjske poveznice