Aleksa Kokić: razlika između inačica
Uklanjanje izmjene 1718807 što ju je unio/unijela Sanya (Razgovor sa suradnikom:Sanya) |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
⚫ | '''Aleksa Kokić''' ([[Subotica]], [[14. listopada]] [[1913.]] - [[Cetinje]] [[17. srpnja]] [[1940.]]) je bio [[hrvatska književnost|hrvatski]] [[književnik]], [[pjesnik]], [[prozaik]], pisac [[kazalište|kazališnih]] komada, [[esej]]ist, člankopisac. Prevodio je sa češkog, slovačkog, mađarskog i njemačkog jezika. |
||
{{stilska dorada}} |
|||
⚫ | '''Aleksa Kokić''' ([[Subotica]], [[14. listopada]] [[1913.]] - [[Cetinje]] [[17. srpnja]] [[1940.]]) je bio [[hrvatska književnost|hrvatski]] [[književnik]], [[pjesnik]], [[prozaik]], pisac [[kazalište|kazališnih]] komada, [[esej]]ist, člankopisac |
||
Osnovno školovanje je imao u rodnoj Subotici. |
Osnovno školovanje je imao u rodnoj Subotici. |
Inačica od 18. ožujka 2009. u 02:51
Aleksa Kokić (Subotica, 14. listopada 1913. - Cetinje 17. srpnja 1940.) je bio hrvatski književnik, pjesnik, prozaik, pisac kazališnih komada, esejist, člankopisac. Prevodio je sa češkog, slovačkog, mađarskog i njemačkog jezika.
Osnovno školovanje je imao u rodnoj Subotici.
Srednje škole je pohađao u Travniku. Ondje je išao u isusovačku gimnaziju.
Studirao je bogoslovlje u Zagrebu.
Za svećenika ga je zaredio biskup Lajčo Budanović. Iza toga je bio svećenik u rodnoj Subotici u župi sv. Roka.
Potom je opet bio studirao u Zagrebu, ovaj put slavistiku.
Smrt ga je iznenada snašla u njegovoj 27. godini, kada je bio na vojnoj vježbi, na odsluženju vojnog roka.
U njegovom književnom radu, posebice njegovom pjesništvu, nazočna je prožetost ljubavlju prema bačkom krajobrazu ("ravnici i zlatnim klasovima") i stanovnicima iz ravnice, a nazočni su u svemu tome i socijalni motivi, iako su mu te pjesme puno manje poznate. U istima je primjećivao i suosjećao sa društvenim nepravdama i gospodarskim poteškoćama (ponajviše zbog velike gospodarske krize koja je ozbiljno uzdrmala siromašne države) sa kojima su se suočili neki slojevi njegovog hrvatskog naroda, opisavši s ljubavlju i iskrenošću teški život pogođenih tim okolnostima, nerijetko prožeto s kršćanskom tematikom. Zbirka "Srebrno klasje" je u tom pravcu usmjerena. Pjesme koje valja istaknuti iz te zbirke su "Asiški svetac među siromasima", "Balada o prosjaku koji se vratio žitnim poljima", "Da se narodi smire", "Isuse, i sam si radnik bio", "Orači", "Tri susreta s malim beskućnikom", "Tuga našeg šora u ljetno veče", "Dani prije žetve".
Objavljena su mu ova djela:
- Klasovi pjevaju, (1936.)
- Zvona tihe radosti, (1938.)
- Bunjevci i Šokci, (1939.) (surađujući s Markom Čovićem)
- Slikovnica kršćanskog nauka (1939.)
- Srebrno klasje, zbirka pjesama, (1962.)
Svojim djelima je ušao u antologiju poezije i proze bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.
Bio je žestoki pristaša hrvatstva Bunjevaca, kojima je sam pripadao [1]. O tome svjedoče i njegovi stihovi u pjesmi "Hrvati bili smo uvijek - Hrvati odsad biti" na ploči u Subotici postavljenoj povodom 250. obljetnice doseljenja bunjevačkih Hrvata.
Izvori i reference
- Geza Kikić: Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
- Geza Kikić: Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
Vanjske poveznice
- Na stranicama za duhovna zvanja Subotičke biskupije
- Zvonik br. 701 Pjesniku mirisnih njiva
- Zvonik br. 921
- Klasje naših ravni
- Antologija proze bunjevačkih Hrvata
- Antologija poezije bunjevačkih Hrvata
- ↑ Radio-Subotica Donesen nastavni program „Bunjevački govor sa elementima nacionalne kulture", 23. srpnja 2007.