Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Ex13 (razgovor | doprinosi)
dodani još neki izvori
Ex13 (razgovor | doprinosi)
Nema sažetka uređivanja
Redak 4: Redak 4:


Od samog dolaska [[Hrvati|Hrvata]] na obalu istočnog Jadrana trajala je i borba za prevlast na tom području sa tadašnjom pomorskom velesilom [[Mletačka Republika|Mletačkom Republikom]]. Poseban trn u oku Venecije je bio grad Zadar koji joj se stalno opirao u njezinim nastojanjima da zagospodari tim gradom, a koji bi joj bio polazna točka za ostvarenje njenog vječnog sna-vlast nad cijelim Jadranskim morem i njegovo nazivanje Venecijanskim zaljevom (''Golfo di Venezia''). U svojim nastojanjima da zagospodari Zadrom Venecija nije štedjela ni snage ni novaca. Kao najočitiji primjer te želje je potplaćivanje Križarske vojske da na svom putu u Palestinu zastade pred Zadrom te ga prisili na pokornost Veneciji. Godine [[1202.]] kršćanski Zadar je do temelja porušila kršćanska Križarska vojska, ali se grad ponovno digao do svoje stare slave i iznova je prkosio velikoj Veneciji.
Od samog dolaska [[Hrvati|Hrvata]] na obalu istočnog Jadrana trajala je i borba za prevlast na tom području sa tadašnjom pomorskom velesilom [[Mletačka Republika|Mletačkom Republikom]]. Poseban trn u oku Venecije je bio grad Zadar koji joj se stalno opirao u njezinim nastojanjima da zagospodari tim gradom, a koji bi joj bio polazna točka za ostvarenje njenog vječnog sna-vlast nad cijelim Jadranskim morem i njegovo nazivanje Venecijanskim zaljevom (''Golfo di Venezia''). U svojim nastojanjima da zagospodari Zadrom Venecija nije štedjela ni snage ni novaca. Kao najočitiji primjer te želje je potplaćivanje Križarske vojske da na svom putu u Palestinu zastade pred Zadrom te ga prisili na pokornost Veneciji. Godine [[1202.]] kršćanski Zadar je do temelja porušila kršćanska Križarska vojska, ali se grad ponovno digao do svoje stare slave i iznova je prkosio velikoj Veneciji.

Jačanje istarskih gradova dovodi do sukoba s Venecijom. [[Kopar]], [[Izola]] i [[Pula]] ustaju [[1145.]] protiv Venecije, ali su poraženi pa su morali položiti prisegu vjernosti duždu. Četiri godine kasnije Pula se ponovno pobunila protiv Venecije, ali je zajedno sa svojim saveznicima – [[Rovinj]]om, [[Poreč]]om i [[Umag]]om – bila prisiljena potpisati mir i da se ponovno zakune na vjernost Veneciji. U novom ratu [[1195.]] morala je Pula porušiti sve gradske zidine. Mirom, poslije rata [[1243.]] Pula se morala obvezati da će primiti Mlečanina za načelnika i da bez dopuštenja Venecije neće obnoviti svoje zidine. Kada je u 13. st. vlastakvilejskog patrijarha oslabila, gradovi su se, smatrajući Mlečane manjom opasnošću, redom predavali Veneciji - Poreč 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sveti Lovreč 1271., Motovun 1278., Kopar 1279., Piran i Rovinj 1283. godine. Djelujući najčešće kao saveznik i zaštitnik primorskih gradova, ali i ratujući s nekima od njih, Venecija je postupno zavladala čitavim obalnim pojasom zapadne Istre i prostorom do Plomina na istočnoj obali poluotoka.<ref name="Istra">[http://www.istra-istria.hr/index.php?id=401 Istarska županija - Povijesni pregled - opširnije]</ref>


==Prodaja Dalmacije Mlecima 1409.==
==Prodaja Dalmacije Mlecima 1409.==
{{glavni|Prodaja Dalmacije Mlecima 1409.}}
{{glavni|Prodaja Dalmacije Mlecima 1409.}}
Zahvaljujući stalnim unutrašnjim borbama za vlast na hrvatsko-ugarskom prijestolju Venecija je 1409. iskoristila priliku te je od poraženog pretendenta na prijestolje [[Ladislav Napuljski|Ladislava Napuljskog]] otkupila "njegovo pravo na Dalmaciju" za 100.000 dukata. Hrvatsko-ugarski kralj [[Žigmund Luksemburški]] nije imao snage oduprijeti se Mletačkoj Republici, a i istočnim granicama se već opasno približavala vojska [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]]. Mletački vojnici su u [[Zadar|Zadra]] ušli [[31. srpnja]] [[1409.]], a zauzimanje cijele Dalmacije je potrajalo do [[1420.]] godine. Međutim Venecija nije dugo uživala u "svojoj" Dalmaciji jer su se turski osvajači zauzećem Bosne sve više približavali njenim posjedima. Usljedila su desetljeća krvavih borbi na kopnu i na moru, a u njima je Venecija izgubila gotovo cijelu Dalmaciju. Samo zahvaljujući čvrstim zidinama Turci nisu nikad ni pokušali opsjedati Zadar, ali je njegova okolina bila popaljena, a stanovništvo protjerano ili poubijano. Nakon Kandijskog rata (1645.-1669.) u kojem je cijela Dalmacija teško stradala usljedio je nakon poraza Turaka pod Bečom novi mletačko-turski sukob (Morejski rat 1684.-1699.). Konačno protjerivanje Turaka je započelo 1714., a završilo je Požarevačkim mirom 1718. godine. Mletačko vladanje nad Dalmacijom je potrajalo sve do 1797. kada je pod naletom francuske vojske nestalo Mletačke Republike, a Dalmacija je potpala pod vlast Austrije.
Zahvaljujući stalnim unutrašnjim borbama za vlast na hrvatsko-ugarskom prijestolju Venecija je 1409. iskoristila priliku te je od poraženog pretendenta na prijestolje [[Ladislav Napuljski|Ladislava Napuljskog]] otkupila "njegovo pravo na Dalmaciju" za 100.000 dukata. Hrvatsko-ugarski kralj [[Žigmund Luksemburški]] nije imao snage oduprijeti se Mletačkoj Republici, a i istočnim granicama se već opasno približavala vojska [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]]. Mletački vojnici su u [[Zadar|Zadra]] ušli [[31. srpnja]] [[1409.]], a zauzimanje cijele Dalmacije je potrajalo do [[1420.]] godine.
Sredinom 15. stoljeća, ukinućem vlasti akvilejskog patrijarha, Istra, izuzev Pazinske grofovije i Kvarnerskog primorja, dolazi pod vlast Venecije. U međuvremenu su Pazinsku grofoviju, krajem 14. stoljeća, naslijedili [[Habsburg]]ovci, pod čiju je vlast došla i istočna obala Istre. Na taj je način Istra bila podijeljena između austrijsko-germanske i mletačko-romanske upravno političke vlasti.<ref name="Istra" />
Međutim Venecija nije dugo uživala u "svojoj" Dalmaciji jer su se turski osvajači zauzećem Bosne sve više približavali njenim posjedima. Usljedila su desetljeća krvavih borbi na kopnu i na moru, a u njima je Venecija izgubila gotovo cijelu Dalmaciju. Samo zahvaljujući čvrstim zidinama Turci nisu nikad ni pokušali opsjedati Zadar, ali je njegova okolina bila popaljena, a stanovništvo protjerano ili poubijano. Nakon Kandijskog rata (1645.-1669.) u kojem je cijela Dalmacija teško stradala usljedio je nakon poraza Turaka pod Bečom novi mletačko-turski sukob (Morejski rat 1684.-1699.). Konačno protjerivanje Turaka je započelo 1714., a završilo je Požarevačkim mirom 1718. godine. Mletačko vladanje nad Dalmacijom je potrajalo sve do 1797. kada je pod naletom francuske vojske nestalo Mletačke Republike, a Dalmacija je potpala pod vlast Austrije.


==Uprava==
==Uprava==

Inačica od 22. lipnja 2009. u 10:45

Područje Mletačke Republike 1796. godine

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Mletačka vladavina na području hrvatskog dijela istočne obale Jadrana trajala je od 1409. do 1797., iako je prvi iskorak Mletaka na istočni Jadran bio već za dužda Petra Orseola. Vlast Mletačke Republike objedinjavala je hrvatske krajeve od Istre, Dalmacije do Boke kotorske, iako je područje povremeno mijenjalo svoje granice. Mletačka moć i interesi znatno su oblikovali razvoj hrvatske obale u povijesnoj perspektivi, u političkom, ekonomskom, demografskom, kulturnom i mnogobrojnim drugim aspektima. U prožimanju utjecaja mletačke državne vlasti, gospodarskog sustava i kulturnih procesa bitno je oblikovan današnji hrvatski nacionalni prostor.[1]

Od samog dolaska Hrvata na obalu istočnog Jadrana trajala je i borba za prevlast na tom području sa tadašnjom pomorskom velesilom Mletačkom Republikom. Poseban trn u oku Venecije je bio grad Zadar koji joj se stalno opirao u njezinim nastojanjima da zagospodari tim gradom, a koji bi joj bio polazna točka za ostvarenje njenog vječnog sna-vlast nad cijelim Jadranskim morem i njegovo nazivanje Venecijanskim zaljevom (Golfo di Venezia). U svojim nastojanjima da zagospodari Zadrom Venecija nije štedjela ni snage ni novaca. Kao najočitiji primjer te želje je potplaćivanje Križarske vojske da na svom putu u Palestinu zastade pred Zadrom te ga prisili na pokornost Veneciji. Godine 1202. kršćanski Zadar je do temelja porušila kršćanska Križarska vojska, ali se grad ponovno digao do svoje stare slave i iznova je prkosio velikoj Veneciji.

Jačanje istarskih gradova dovodi do sukoba s Venecijom. Kopar, Izola i Pula ustaju 1145. protiv Venecije, ali su poraženi pa su morali položiti prisegu vjernosti duždu. Četiri godine kasnije Pula se ponovno pobunila protiv Venecije, ali je zajedno sa svojim saveznicima – Rovinjom, Porečom i Umagom – bila prisiljena potpisati mir i da se ponovno zakune na vjernost Veneciji. U novom ratu 1195. morala je Pula porušiti sve gradske zidine. Mirom, poslije rata 1243. Pula se morala obvezati da će primiti Mlečanina za načelnika i da bez dopuštenja Venecije neće obnoviti svoje zidine. Kada je u 13. st. vlastakvilejskog patrijarha oslabila, gradovi su se, smatrajući Mlečane manjom opasnošću, redom predavali Veneciji - Poreč 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sveti Lovreč 1271., Motovun 1278., Kopar 1279., Piran i Rovinj 1283. godine. Djelujući najčešće kao saveznik i zaštitnik primorskih gradova, ali i ratujući s nekima od njih, Venecija je postupno zavladala čitavim obalnim pojasom zapadne Istre i prostorom do Plomina na istočnoj obali poluotoka.[2]

Prodaja Dalmacije Mlecima 1409.

Zahvaljujući stalnim unutrašnjim borbama za vlast na hrvatsko-ugarskom prijestolju Venecija je 1409. iskoristila priliku te je od poraženog pretendenta na prijestolje Ladislava Napuljskog otkupila "njegovo pravo na Dalmaciju" za 100.000 dukata. Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški nije imao snage oduprijeti se Mletačkoj Republici, a i istočnim granicama se već opasno približavala vojska Otomanskog Carstva. Mletački vojnici su u Zadra ušli 31. srpnja 1409., a zauzimanje cijele Dalmacije je potrajalo do 1420. godine.

Sredinom 15. stoljeća, ukinućem vlasti akvilejskog patrijarha, Istra, izuzev Pazinske grofovije i Kvarnerskog primorja, dolazi pod vlast Venecije. U međuvremenu su Pazinsku grofoviju, krajem 14. stoljeća, naslijedili Habsburgovci, pod čiju je vlast došla i istočna obala Istre. Na taj je način Istra bila podijeljena između austrijsko-germanske i mletačko-romanske upravno političke vlasti.[2]

Međutim Venecija nije dugo uživala u "svojoj" Dalmaciji jer su se turski osvajači zauzećem Bosne sve više približavali njenim posjedima. Usljedila su desetljeća krvavih borbi na kopnu i na moru, a u njima je Venecija izgubila gotovo cijelu Dalmaciju. Samo zahvaljujući čvrstim zidinama Turci nisu nikad ni pokušali opsjedati Zadar, ali je njegova okolina bila popaljena, a stanovništvo protjerano ili poubijano. Nakon Kandijskog rata (1645.-1669.) u kojem je cijela Dalmacija teško stradala usljedio je nakon poraza Turaka pod Bečom novi mletačko-turski sukob (Morejski rat 1684.-1699.). Konačno protjerivanje Turaka je započelo 1714., a završilo je Požarevačkim mirom 1718. godine. Mletačko vladanje nad Dalmacijom je potrajalo sve do 1797. kada je pod naletom francuske vojske nestalo Mletačke Republike, a Dalmacija je potpala pod vlast Austrije.

Uprava

Dalmatinska je uprava bila u rukama nekolicine mletačkih činovnika, kojima bijaše na čelu providur (talijanski proveditore generale), koji se svake treće godine mijenjao. Za ovu se službu natjecalo mletačko plemstvo, jer je bila časna i unosna. Providur je vladao poput nezavisna vladara imajući dvor u Zadru, sjajnu tjelesnu stražu i odijelo nalik na duždevo. Vlast providura bila je neograničena, a bio je i posljednja instanca za sud, financije, vojsku, čak i za crkvu.

Mletačka Dalmacija bila je podijeljena na okružja (distretto), kojima je na čelu bio knez (conte) imenovan od providura. Knezu uz bok stoje dva činovnika, kancelar (cancelliere) za sudbene poslove i camerlingo za financijske. Malobrojno mletačko činovništvo bilo je slabo plaćeno, pa su bili prisiljeni uzimati od prikupljenog poreza i drugih javnih daća na štetu Mmletačke Republike. Međutim porezi nisu bili preveliki, jer Republika gnije htjela širiti nezadovoljstva u teško stečenoj Dalmaciji. Plaćali su ih jedino seljaci, jer su plemići i građani bili oslobođeni ne samo od svakoga poreza, nego i od svih daća. Svaka gradska općina imala je i zasebni svoj statut, tako da u tom nema jedinstvenosti u Dalmaciji. Isto su se tako razilazili utezi i mjere od mjesta do mjesta. Općinsku upravu dijelili su plemići i građani, koji su se skupljali na skupštine, gdje se raspravljalo o općinskim poslovima. U nekim su se općinama sastajali samo plemići na skupštine, a u nekim imali su i građani svoje zasebne skupštine. Civilne i kaznene poslove vodio je gradski (općinski) knez, a policajske vršili su veliki i mali suci. Seljaci su se sastajali u bratovštinama u skupove, na kojima su raspravljali o svojim potrebama. Inače bio je u svakom selu na čelu za civilne i vojničke poslove vođa zvan harambaša. Za vrijeme mira činili su seljaci neke čete, a zvali su se panduri. Dužnost im je bila paziti na kretanje pograničnih bosanskih Turaka, a kod kuće bdjeti nad sigurnošću. Svako je okružje imalo tada svoga pukovnika, a uza nj kao niže časnike serdare i harambaše. Otočani služili su jedino u mletačkoj mornarici. Talijanski jezik govorio se uglavnom u gradovima, dok se u ostalim područjima koristio hrvatski.

Izvori

Bilješke

Povezani članci