Grofovi Draškovići: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 20: Redak 20:


Tijekom [[17. stoljeće|17. stoljeća]] Draškovići dosižu svoj zenit, osobito za vrijeme Ivana III. (živio 1603-1648.), kada su bili najjači i najbogatiji. [[Ivan III. Drašković]] jedini je Hrvat u povijesti koji je izabran za ugarskog [[Palatin|palatina]], najvišeg dvorskog dužnosnika i kraljevog zamjenika (1646-1648.); bio je na glasu kao sposoban vojskovođa, te nosio titulu ''Viteza „Zlatne ostruge“''. Za njihove zasluge Draškovićima je godine 1631. kralj [[Ferdinand II., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinand II.]] dodijelio naslov [[Grof|grofa]].
Tijekom [[17. stoljeće|17. stoljeća]] Draškovići dosižu svoj zenit, osobito za vrijeme Ivana III. (živio 1603-1648.), kada su bili najjači i najbogatiji. [[Ivan III. Drašković]] jedini je Hrvat u povijesti koji je izabran za ugarskog [[Palatin|palatina]], najvišeg dvorskog dužnosnika i kraljevog zamjenika (1646-1648.); bio je na glasu kao sposoban vojskovođa, te nosio titulu ''Viteza „Zlatne ostruge“''. Za njihove zasluge Draškovićima je godine 1631. kralj [[Ferdinand II., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinand II.]] dodijelio naslov [[Grof|grofa]].
[[Datoteka:Ivan Draskovic.JPG|thumb|right|200px|Portret Ivana V. Draškovića u [[Trakošćan]]u]]


== Vojskovođe protiv navale Osmanlija ==
== Vojskovođe protiv navale Osmanlija ==
[[Datoteka:Ivan Draskovic.JPG|thumb|right|200px|Portret Ivana V. Draškovića u [[Trakošćan]]u]]


U razdoblju najžešćih turskih navala na ''ostatke ostataka nekoć slavnog Kraljevstva Hrvatskog'', kao i nakon toga, Draškovići su intenzivno sudjelovali u obrani, ali i oslobađanju i povratku hrvatskih krajeva matici zemlji, iznjedrivši niz vrsnih vojskovođa.
U razdoblju najžešćih turskih navala na ''ostatke ostataka nekoć slavnog Kraljevstva Hrvatskog'', kao i nakon toga, Draškovići su intenzivno sudjelovali u obrani, ali i oslobađanju i povratku hrvatskih krajeva matici zemlji, iznjedrivši niz vrsnih vojskovođa. Osim već navedenog Ivana III., istaknuo se, primjerice, njegov otac [[Ivan II. Drašković|Ivan II.]], koji je zajedno s tadašnjim banom [[Toma Erdödy|Tomom Bakačem Erdödyjem]], obranio [[Bitka kod Siska|Sisak]] od osmanlijske invazije [[1593]]. godine, da bi kasnije i sam postao hrvatskim banom (1596-1608).
Osim već navedenog Ivana III., istaknuo se, primjerice, njegov otac [[Ivan II. Drašković|Ivan II.]], koji je zajedno s tadašnjim banom [[Toma Erdödy|Tomom Bakačem Erdödyjem]], obranio [[Bitka kod Siska|Sisak]] od osmanlijske invazije [[1593]]. godine, da bi kasnije i sam postao hrvatskim banom (1596-1608).


Početkom pak [[18. stoljeće|18. stoljeća]] (točnije [[1716]]. godine) Ivan V. Drašković (također kasniji ban) oslobodio je od turske okupacije niz naselja, među kojima Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. Nije mu, na žalost uspjelo vratiti i neka druga važna hrvatska područja i utvrde na njima, kao što su na primjer [[Bihać]] i tadašnji Novi Grad, odnosno [[Bosanski Novi]], kako bi cijelu hrvatsku istočnu granicu s ondašnjim Bosanskim [[Ejalet|ejaletom]] (pašalukom) postavio na rijeku [[Una|Unu]], nego je ona trajno ostala takva kakva je i danas, s Bihaćem i [[Cazin|“Cazinskom krajinom“]] zauvijek izgubljenima za Hrvatsku.
Početkom pak [[18. stoljeće|18. stoljeća]] (točnije [[1716]]. godine) Ivan V. Drašković (također kasniji ban) oslobodio je od turske okupacije niz naselja, među kojima Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. Nije mu, na žalost uspjelo vratiti i neka druga važna hrvatska područja i utvrde na njima, kao što su na primjer [[Bihać]] i tadašnji Novi Grad, odnosno [[Bosanski Novi]], kako bi cijelu hrvatsku istočnu granicu s ondašnjim Bosanskim [[Ejalet|ejaletom]] (pašalukom) postavio na rijeku [[Una|Unu]], nego je ona trajno ostala takva kakva je i danas, s Bihaćem i [[Cazin|“Cazinskom krajinom“]] zauvijek izgubljenima za Hrvatsku.
Redak 32: Redak 31:


Kao i svaka viđenija i obrazovana plemićka obitelj, Draškovići su posjedovali bogatu knjižnicu. Ali ne samo to, nego su neki njezini članovi i sami pisali knjige, a mnogi su bili mecene u hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Biskup Juraj II. je, na primjer, financirao tiskanje „Kronike“ Antuna Vramca godine 1578., a grof [[Janko Drašković]], poznati [[Ilirski pokret|Ilirac]], skoro sav je svoj imetak žrtvovao u političke, ali i kulturne svrhe. Smatran najobrazovanijim Hrvatom na kraju [[18. stoljeće|18.]] i na početku [[19. stoljeće|19. stoljeća]], potonji je godine [[1832]]. dao tiskati svoje najpoznatije djelo ''Disertaciju'', svojevrsni politički, gospodarski i kulturni program hrvatskog narodnog preporoda.
Kao i svaka viđenija i obrazovana plemićka obitelj, Draškovići su posjedovali bogatu knjižnicu. Ali ne samo to, nego su neki njezini članovi i sami pisali knjige, a mnogi su bili mecene u hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Biskup Juraj II. je, na primjer, financirao tiskanje „Kronike“ Antuna Vramca godine 1578., a grof [[Janko Drašković]], poznati [[Ilirski pokret|Ilirac]], skoro sav je svoj imetak žrtvovao u političke, ali i kulturne svrhe. Smatran najobrazovanijim Hrvatom na kraju [[18. stoljeće|18.]] i na početku [[19. stoljeće|19. stoljeća]], potonji je godine [[1832]]. dao tiskati svoje najpoznatije djelo ''Disertaciju'', svojevrsni politički, gospodarski i kulturni program hrvatskog narodnog preporoda.

Značajna je povezanost obitelji Drašković s obitelji [[Knezovi Zrinski|Zrinski]], koja je [[1645]]. godine učvršćena brakom [[Nikola Zrinski|Nikole Zrinskog Čakovečkog]] s Marijom Euzebijom, kćeri grofa [[Gašpar II. Drašković|Gašpara II. Draškovića]]. Jedna od posljedica te veze je bila ta da je dio knjiga iz knjižnice Draškovića završio u čuvenoj Nikolinoj [[Bibliotheca Zriniana|Bibliotheci Zriniani]], koja se danas nalazi sačuvana u [[Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu|Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici]] u Zagrebu.
Značajna je povezanost obitelji Drašković s obitelji [[Knezovi Zrinski|Zrinski]], koja je [[1645]]. godine učvršćena brakom [[Nikola Zrinski|Nikole Zrinskog Čakovečkog]] s Marijom Euzebijom, kćeri grofa [[Gašpar II. Drašković|Gašpara II. Draškovića]]. Jedna od posljedica te veze je bila ta da je dio knjiga iz knjižnice Draškovića završio u čuvenoj Nikolinoj [[Bibliotheca Zriniana|Bibliotheci Zriniani]], koja se danas nalazi sačuvana u [[Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu|Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici]] u Zagrebu.
[[Datoteka:Janko Drašković Mirogoj srpanj 2007.jpg|mini|Natpis na grobu Janka Draškovića na zagrebačkom [[Mirogoj]]u.]]
Jedan dio knjiga koje su nekad posjedovali članovi obitelji Drašković, i to poglavito knjige starije od onih koje se nalaze u dvorcu [[Trakošćan]]u, čuva se u [[Hrvatski državni arhiv| Hrvatskom državnom arhivu]] u Zagrebu.
Jedan dio knjiga koje su nekad posjedovali članovi obitelji Drašković, i to poglavito knjige starije od onih koje se nalaze u dvorcu [[Trakošćan]]u, čuva se u [[Hrvatski državni arhiv| Hrvatskom državnom arhivu]] u Zagrebu.


== Razgranatost plemenite loze Draškovića ==
== Razgranatost plemenite loze Draškovića ==
[[Datoteka:Janko Drašković Mirogoj srpanj 2007.jpg|mini|Natpis na grobu Janka Draškovića na zagrebačkom [[Mirogoj]]u.]]


Tijekom [[17. stoljeće|17.]], [[18. stoljeće|18.]] i [[19. stoljeće|19. stoljeća]] grofovi Draškovići su se razgranali u nekoliko ogranaka i postali vlasnici brojnih veleposjeda, dvoraca, kurija i gradskih palača, ne samo u Hrvatskoj, nego i na području Slovenije, Mađarske, Austrije, Slovačke i Švicarske. Osim što su dali četiri hrvatska bana, oni su uspjeli biti i visoki crkveni dostojanstvenici (biskupi, kardinali), vojni časnici najvišeg ranga (generali, podmaršali), te najviši državni dužnosnici (ugarski palatin, kraljevski kancelari, kraljevski savjetnici, suci i drugo).
Tijekom [[17. stoljeće|17.]], [[18. stoljeće|18.]] i [[19. stoljeće|19. stoljeća]] grofovi Draškovići su se razgranali u nekoliko ogranaka i postali vlasnici brojnih veleposjeda, dvoraca, kurija i gradskih palača, ne samo u Hrvatskoj, nego i na području Slovenije, Mađarske, Austrije, Slovačke i Švicarske. Osim što su dali četiri hrvatska bana, oni su uspjeli biti i visoki crkveni dostojanstvenici (biskupi, kardinali), vojni časnici najvišeg ranga (generali, podmaršali), te najviši državni dužnosnici (ugarski palatin, kraljevski kancelari, kraljevski savjetnici, suci i drugo).

Inačica od 12. kolovoza 2009. u 18:38

Reljefni grb obitelji Drašković s istaknutim grifonima

Grofovi Draškovići su hrvatska velikaška obitelj koja je tijekom niza stoljeća imala značajnu ulogu u političkom, društvenom i kulturnom životu hrvatskog naroda i hrvatske države u svim njenim vidovima postojanja (od personalne unije s Ugarskom preko sastavnog dijela habsburške monarhije do rascijepljene pokrajine u prvoj južnoslavenskoj državi).

Podrijetlo i začetci loze

Do 15. stoljeća nema puno vjerodostojnih podataka o Draškovićima. Najvjerojatnije je da potječu od starohrvatskog plemena Kršelaca, a zna se da su u 15. stoljeću imali posjede oko sela Zažično Donje (današnje Donje Pazarište) u Buškoj župi (Bužani), zapadna Lika, i da su pripadali ondašnjem nižem plemstvu.

U trima ispravama pisanima glagoljicom iz 1490. godine, koje se čuvaju u mađarskom državnom arhivu u Budimpešti, spominje se „35 plemenitih ljudi Draškovića“, među kojima je i Juraj Drašković (živio između 1450. i 1490. godine).

Trakošćan, kultni dvorac Draškovićâ

U jednom dokumentu iz 1520. godine spominje se ime Bartol Drašković Kninjanin, što upućuje na to da je potonji imao posjede oko Knina. Njega se zapravo smatra začetnikom velikaške loze te obitelji. U navedenom dokumentu iz 1520. godine on je spomenut kao kancelar (tajnik) Dore Frankopan. Drugi izvori spominju da je bio odgajatelj bana Ivana Karlovića.

Zbog turske opasnosti Bartol Drašković je napustio stare obiteljske posjede i preselio se u sjevernije krajeve, na područje Pokuplja.

Uspon i širenje moći

Premda je obitelj u vrijeme turske prijetnje osiromašila, Bartol je, uz pomoć rodbinskih veza, uspio svojim sinovima Jurju, Gašparu i Ivanu omogučiti solidno obrazovanje, što je, uz ostalo, doprinjelo jačanju njihove moći i utjecaja. Juraj je bio teolog, kardinal i hrvatski ban od 1567. do 1576. godine. Gašpar je od kralja Maksimilijana 1567. godine dobio barunsku titulu, a dvije godine kasnije i dvorac Trakošćan. Treći Bartolov sin Ivan (I.) poginuo je, prema povijesnim izvorima, prigodom junačke obrane Sigeta 1566. Godine, boreći se uz bok Nikole Zrinskog Sigetskog.

Sljedećih godina i desetljeća članovi obitelji šire svoj utjecaj i stječu nove posjede (na primjer Klenovnik 1572, Medvedgrad 1604, Božjakovinu 1685. itd.), čime se ta plemićka loza učvrstila na sjeverozapadu Hrvatske.

Tijekom 17. stoljeća Draškovići dosižu svoj zenit, osobito za vrijeme Ivana III. (živio 1603-1648.), kada su bili najjači i najbogatiji. Ivan III. Drašković jedini je Hrvat u povijesti koji je izabran za ugarskog palatina, najvišeg dvorskog dužnosnika i kraljevog zamjenika (1646-1648.); bio je na glasu kao sposoban vojskovođa, te nosio titulu Viteza „Zlatne ostruge“. Za njihove zasluge Draškovićima je godine 1631. kralj Ferdinand II. dodijelio naslov grofa.

Vojskovođe protiv navale Osmanlija

Portret Ivana V. Draškovića u Trakošćanu

U razdoblju najžešćih turskih navala na ostatke ostataka nekoć slavnog Kraljevstva Hrvatskog, kao i nakon toga, Draškovići su intenzivno sudjelovali u obrani, ali i oslobađanju i povratku hrvatskih krajeva matici zemlji, iznjedrivši niz vrsnih vojskovođa. Osim već navedenog Ivana III., istaknuo se, primjerice, njegov otac Ivan II., koji je zajedno s tadašnjim banom Tomom Bakačem Erdödyjem, obranio Sisak od osmanlijske invazije 1593. godine, da bi kasnije i sam postao hrvatskim banom (1596-1608).

Početkom pak 18. stoljeća (točnije 1716. godine) Ivan V. Drašković (također kasniji ban) oslobodio je od turske okupacije niz naselja, među kojima Jasenovac, Dubicu i Kostajnicu. Nije mu, na žalost uspjelo vratiti i neka druga važna hrvatska područja i utvrde na njima, kao što su na primjer Bihać i tadašnji Novi Grad, odnosno Bosanski Novi, kako bi cijelu hrvatsku istočnu granicu s ondašnjim Bosanskim ejaletom (pašalukom) postavio na rijeku Unu, nego je ona trajno ostala takva kakva je i danas, s Bihaćem i “Cazinskom krajinom“ zauvijek izgubljenima za Hrvatsku.

Predvodnici kulture i umjetnosti

Kao i svaka viđenija i obrazovana plemićka obitelj, Draškovići su posjedovali bogatu knjižnicu. Ali ne samo to, nego su neki njezini članovi i sami pisali knjige, a mnogi su bili mecene u hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Biskup Juraj II. je, na primjer, financirao tiskanje „Kronike“ Antuna Vramca godine 1578., a grof Janko Drašković, poznati Ilirac, skoro sav je svoj imetak žrtvovao u političke, ali i kulturne svrhe. Smatran najobrazovanijim Hrvatom na kraju 18. i na početku 19. stoljeća, potonji je godine 1832. dao tiskati svoje najpoznatije djelo Disertaciju, svojevrsni politički, gospodarski i kulturni program hrvatskog narodnog preporoda.

Značajna je povezanost obitelji Drašković s obitelji Zrinski, koja je 1645. godine učvršćena brakom Nikole Zrinskog Čakovečkog s Marijom Euzebijom, kćeri grofa Gašpara II. Draškovića. Jedna od posljedica te veze je bila ta da je dio knjiga iz knjižnice Draškovića završio u čuvenoj Nikolinoj Bibliotheci Zriniani, koja se danas nalazi sačuvana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Jedan dio knjiga koje su nekad posjedovali članovi obitelji Drašković, i to poglavito knjige starije od onih koje se nalaze u dvorcu Trakošćanu, čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

Razgranatost plemenite loze Draškovića

Natpis na grobu Janka Draškovića na zagrebačkom Mirogoju.

Tijekom 17., 18. i 19. stoljeća grofovi Draškovići su se razgranali u nekoliko ogranaka i postali vlasnici brojnih veleposjeda, dvoraca, kurija i gradskih palača, ne samo u Hrvatskoj, nego i na području Slovenije, Mađarske, Austrije, Slovačke i Švicarske. Osim što su dali četiri hrvatska bana, oni su uspjeli biti i visoki crkveni dostojanstvenici (biskupi, kardinali), vojni časnici najvišeg ranga (generali, podmaršali), te najviši državni dužnosnici (ugarski palatin, kraljevski kancelari, kraljevski savjetnici, suci i drugo).

Neki pripadnici obitelji vratili su pak se nakon oslobođenja od turske okupacije i opasnosti u svoju postojbinu Liku, točnije u okolicu Kosinja, a bilo je ogranaka i u okolici Ogulina i Tounja.

Među poznatije i važnije članove plemenite loze Draškovića spadaju:

  • Juraj I., (oko 1450-1490.)
  • Bartol „Kninjanin“, (*?, †1538.)
  • Juraj II., Bartolov (najstariji) sin (*1525, †1587.), kardinal i hrvatski ban (1567-1576.)
  • Gašpar I., Bartolov (drugi) sin (*1530, †1591.), dobio naslov baruna 1567.
  • Ivan I., Bartolov (treći) sin (*?, †1566(?), poginuo u bitki kod Sigeta
  • Ivan II., Gašparov sin (*1550, †1613.), hrvatski ban (1596-1608.)
  • Ivan III., sin Ivana II. (*1595 ili 1603, †1648.), dobio naslov grofa 1631, hrvatski ban (1640-1646.), ugarski palatin (1646-1648.)
  • Ivan V., unuk Ivana III. (*1660, †1733.), hrvatski ban (1732-1733.)
  • Josip Kazimir, sin Ivana V. (*1716, †1765.), stekao čin podmaršala Habsburške vojske
  • Janko, unuk Josipa Kazimira (*1770, †1856.), Ilirac
  • Ivan X., (*1916, †1993.), posljednji vlasnik Trakošćana

Nakon Drugog svjetskog rata Draškovići su izgubili svoja, tada nacionalizirana, imanja u domovini i živjeli u inozemstvu. Uspostavom samostalne Republike Hrvatske stvorili su se uvjeti za njihov povratak, pa je to iskoristio predstavnik posljednjeg preostalog ogranka ovog starog hrvatskog roda dr. Karl grof Drašković (rođen 1923. godine), koji je živio u Austriji, otkupivši 1998. svoj nekadašnji posjed u Velikom Bukovcu kod Ludbrega. Sa sinom Nikolausom (rođenim 1968.) on se tamo kroz tvrtku Agroludbreg d.d. bavi poljoprivrednim poduzetništvom. Tako se barem na jednom mjestu u Hrvatskoj nastavila mnogostoljetna tradicija opstojanja velikaške obitelji Drašković.


Vanjske poveznice