Đuro Daničić

Đuro Daničić (Novi Sad, 4. travnja 1825. - Zagreb, 17. studenog 1882.), srpski jezikoslovac, prevoditelj, jezični povjesničar i leksikograf.

Đuro Daničić

Sin pravoslavnog svećenika, pravim imenom Đorđe Popović, promijenio je ime u Đuro Daničić po senjskom uskoku, junaku iz narodne pjesme. Kao student filologije u Beču pomaže Vuku Karadžiću u prevođenju Novog Zavjeta, 1847. Te je iste godine objavio poznati polemički spis Rat za srpski jezik i pravopis u kojem pobija jezikoslovne ideje glavnoga Karadžićeva protivnika Miloša Svetića i poredbenom metodom potkrjepljuje opravdanost fonološkoga pravopisa. Intuitivno dobro koncipiranom, no teoretski slabo utemeljenom karadžićevskom modelu jezika dao je stručnu potkrijepu znanstvenim aparatom onodobne filolologije; tu prije svega valja spomenuti sljedeća djela u kojima je dao adekvatan gramatički opis srpskoga jezika: Mala srpska gramatika, 1850, Srpska sintaksa, 1858, Oblici srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1872, Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1874, Osnove srpskoga ili hrvatskoga jezika, 1876, Korijeni u hrvatskom ili srpskom jeziku, 1877. Već je iz naslova vidljivo da se radi o poimanju srpskog i hrvatskog kao jednoga jezika, pa je tu potrebno nekoliko povijesnih pripomena.

Đuro je Daničić počeo svoj znanstveni rad kao pristaša karadžićevske ideologije o jezičnom pansrpstvu (atribuiranje štokavskoga narječja, tj. njegovih izvornih govornika i pisane baštine srpskomu etnosu). Početne je radove ostentativno posvećivao «Srbima katoličke vjeroispovijesti», što mu je izravno zamjerio i mladi Vatroslav Jagić. Godine 1857. Daničić objavljuje tekst Razlike između ezika Srbskog' i Hrvatskog (pisanog starijim slovopisom i pravopisom) u kojem identificira hrvatski s čakavskim narječjem (kao primjere hrvatskoga jezika uzeo je tekstove Lucića, Hektorovića i još neke pretežito čakavske jezične spomenike)- dakle, posve na crti Karadžićeve jezično-nacionalne ideologije. No, Daničić je evoluirao u shvaćanjima, što je razvidno iz sljedećega: situacija se mijenja raspravom Ć i Đ u istoriji slavenskih jezika, 1867 u kojoj je odbacio zastarjele nacionalno-dijalekatske podjele i priznao postojanje starije hrvatske štokavske pismenosti i književnosti (doduše, sama je rasprava više posvećena onom što bismo danas nazvali povijesnom dijalektologijom). Otprilike od sredine šezdesetih Daničić je uvjereni protagonist jugoslavenske ideologije, jezičnoga jedinstva Hrvata i Srba i stanovišta da je u književnom pogledu sve hrvatsko ujedno i srpsko, a sve srpsko i hrvatsko. Svoje radove o jeziku bi naslovljavao «hrvatski ili srpski» kad je objavljivao u Zagrebu, te «srpski ili hrvatski» u Beogradu. Godine 1866. izabran je za glavnoga tajnika HAZU (onda JAZU) u Zagrebu, gdje je imao presudnu ulogu u zasnivanju Akademijinog rječnika, tj. «Hrvatskog ili srpskog rječnika JAZU».

Daničićeva koncepcija jezika se može označiti kao rafinirana karadžićevska. Nije nikad doveo u pitanje štokavski folklorni purizam, niti položaj puka kao primarnog jezičnoga sudca. To je malo neobično, uzme li se u obzir da je Daničić (za razliku od Karadžića) izvrsno poznavao staru srpsku književnost koju je, u više navrata, izdavao u pretiscima: primjeri su Rječnik iz književnih starina srpskih, I.-III., 1863-4, Teodosije: Život sv. Save, 1860, Domentijan: Život sv. Simeuna i sv. Save, 1865, Arhiepiskop Danilo II: Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih, 1866.

Česti su prigovori Daničiću, poglavito s hrvatske strane, da je zanemarivao hrvatsku kajkavsku i čakavsku književnost u početnom radu na Akademijinom rječniku. No, te zamjerke ne mogu izdržati ozbiljnijih ispitivanja: svakoga čovjeka treba prosuđivati u kontekstu vremena, a Đuro Daničić je djelovao u ozračju jugoslavenske ideologije i zamišljenoga hrvatsko-srpskog jezičnog jedinstva koje je forsiralo novoštokavski purizam, bilo gluho kako za tronarječnu dimenziju hrvatskog, tako i za umjetnički vid književnojezične baštine. Ukratko, inzistiralo se na prijesjeku hrvatskoga i srpskoga jezika, a to je novoštokavski folklorni izraz, što je imalo za posljedicu zabacivanje bitnih značajki kako hrvatskoga, tako i srpskoga jezika i jezičnopovijesni nihilizam koji je, zbog višestoljetne književne djelatnosti na vernakularu, djelovao osiromašujuće prije svega po fizionomiju hrvatskoga. No, uzme li se obzir rana Daničićeva smrt, vidljivo je da ta pogrješka u uređivanju ide ponajviše na račun najutjecajnijega hrvatskoga filologa na prijelazu stoljeća, Tome Maretića, koji je i sam odustao od te koncepcije u 20-im godinama 20. stoljeća, uvidjevši njenu ograničenost. Osim gramatičkih, publicističkih i tekstoloških radova, Daničićevo je najvrjednije djelo prijevod «Starog Zavjeta» na srpski jezik. Slično svom hrvatskom suradniku Maretiću, koji je najživlji u svojim prijevodima Homerove «Odiseje» i «Ilijade», i ovaj je filolog nazočan u suvremenoj javnosti više kao prevoditelj nego kao neprijeporno stručni jezikoslov.