Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću: razlika između inačica

Mletačka vladavina na području hrvatskog dijela istočne obale Jadrana trajala je do 1797., a prvi iskorak Mletaka na istočni Jadran bio je već za dužda Petra Orseola. Vlast Mletačke Republike objedinjavala je hrvatske krajeve od Istre, Dalmacije do Boke kotorske, iako je područje mijenjalo svoje granice. Mletačka moć i interesi znatno su oblikovali razvoj hrvatske obale u povijesnoj perspektivi, u političkom, ekonomskom, demografskom, kulturnom i mnogobrojnim drugim aspektima. U prožimanju utjecaja mletačke državne vlasti, gospodarskog sustava i kulturnih procesa bitno je oblikovan današnji hrvatski nacionalni prostor.^[1]

Vladavina Mletaka na hrvatskoj obali do početka 15. stoljeća

Od samog dolaska Hrvata na obalu istočnog Jadrana trajala je i borba za prevlast na tom području sa tadašnjom pomorskom velesilom Mletačkom Republikom. Knez Branimir je na moru vodio ratove s Mlečanima. Nakon što su bili poraženi 887. godine, Mlečani su sklopili mir i bili primorani plaćati godišnji danak za slobodnu plovidbu uz hrvatsku obalu. Taj su danak plaćali preko 100 godina.^[2] Nakon smrti kralja Stjepana, iskoristivši unutarnje sukobe nastale borbom za vlast između Stjepanovih sinova Svetoslava, Krešimira i Gojslava, ojačana Venecija uskraćuje plaćanje danka hrvatskom kralju i neretljanskom knezu za plovidbu i počinje ponovni sukob s hrvatskim kraljem Svetoslavom Suronjom (997. – 1000.) na moru. Mletački dužd Petar II. Orseolo 1000. godine preotima od Hrvata Dalmaciju od Krka do Dubrovnika. Prvo su mu se predali sjeverni dalmatinski otoci i Zadar, a pošto je ojačao svoje snage i romanskim postrojbama iz dalmatinskih gradova, predaju se i Trogir i Split, dok silom zauzima neretljansku Korčulu, Lastovo i Biograd. Na taj su način Mleci uspostavili vlast nad primorskim gradovima na istočnoj obali Jadranskog mora, a Petar Orseolo se prozvao dux Dalmatiae.^[3]

Od 12. do početka 15. stoljeća dalmatinski gradovi pod upravom su ugarsko-hrvatskih vladara osim u kraćim razdobljima mletačke vladavine.^[4] Poseban trn u oku Venecije je bio grad Zadar koji joj se stalno opirao u njezinim nastojanjima da zagospodari tim gradom. U svojim nastojanjima da zagospodari Zadrom Venecija nije štedjela ni snage ni novaca, pa je tako, kao protuusluga Veneciji za pomorski prijevoz, Križarske vojske na svom putu prema Carigradu zastala pred Zadrom te ga prisilila na pokornost Veneciji. Godine 1202. kršćanski Zadar osvojila je kršćanska Križarska vojska. Zadar je uz stalne pobune građana i povremena oslobađanja ostao pod vlašću Mletačke Republike do 1358. godine.

Jačanje istarskih gradova dovodi do sukoba s Venecijom. Kopar, Izola i Pula ustaju 1145. protiv Venecije, ali su poraženi pa su morali položiti prisegu vjernosti duždu. Četiri godine kasnije Pula se ponovno pobunila protiv Venecije, ali je zajedno sa svojim saveznicima – Rovinjom, Porečom i Umagom – bila prisiljena potpisati mir i da se ponovno zakune na vjernost Veneciji. U novom ratu 1195. morala je Pula porušiti sve gradske zidine. Mirom, poslije rata 1243. Pula se morala obvezati da će primiti Mlečanina za načelnika i da bez dopuštenja Venecije neće obnoviti svoje zidine. Kada je u 13. stoljeću vlast akvilejskog patrijarha oslabila, gradovi su se, smatrajući Mlečane manjom opasnošću, redom predavali Veneciji - Poreč 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sveti Lovreč 1271., Motovun 1278., Kopar 1279., Piran i Rovinj 1283. godine. Djelujući najčešće kao saveznik i zaštitnik primorskih gradova, ali i ratujući s nekima od njih, Venecija je postupno zavladala čitavim obalnim pojasom zapadne Istre i prostorom do Plomina na istočnoj obali poluotoka.^[5]

Kroz čitavu prvu polovicu 14. stoljeća nastavile su se borbe za Dalmaciju, zvane i mletački ratovi. Posebno je uporan u objedinjavanju svoje države bio ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Dolazak Ludovika u Hrvatsku 1345. dignulo je Zadrane na otpor protiv Mlečana, koji su potom opsjeli grad. Vojska koju je Ludovik poslao nije bila dovoljno jaka da oslobodi grad.^[6] U prvom mletačkom ratu Ludovikova vojska je 1. srpnja 1346. teško poražena i Zadar se morao vratiti pod mletačku upravu. Nakon toga Ludovik je 1348. sklopio s Mlečanima mir na osam godina.^[7]^[6] U ljeto 1356. godine uputio svoju vojsku protiv Mlečana, čime započinje drugi mletački rat.^[8] Ludovik I. sa svojom vojskom provaljuje u sjevernu Italiju i nameće Mlečanima rat na njihovom državnom području ugrožavajući i samu Veneciju. Tijekom ljeta 1357. Splićani i Trogirani podižu bune i istjeruju mletačke posade i činovnike, a u prosincu banska vojska ulazi i u Šibenik i kreće prema Zadru. Na dan 17. prosinca zahvaljujući hrabrim Zadranima, koji su noću prebacili preko zidina konope, vojska ulazi u Zadar, istjeruje Mlečane i čitava Dalmacija je oslobođena. Dvogodišnji rat završio je pobjedom ugarsko-hrvatske vojske.^[7] Zadarski mir sklopljen je dana 18. veljače 1358. u sakristiji crkve Sv. Frane u Zadru, čime je Ludovik I. pod svoju vlast vratio cijelu Dalmaciju, a Mletačka Republika odrekla se posjeda cijelog dalmatinskog kopna i svih otoka od Kvarnera do Drača (Durazzo). Mletački dužd odrekao se, također, titule "hrvatskog i dalmatinskog hercega".

Prodaja Dalmacije Mlecima 1409.

Podrobniji članak o temi: Prodaja Dalmacije Mlecima 1409.

Zahvaljujući stalnim unutrašnjim borbama za vlast na hrvatsko-ugarskom prijestolju Venecija je 1409. iskoristila priliku te je od poraženog pretendenta na prijestolje Ladislava Napuljskog otkupila "njegovo pravo na Dalmaciju" za 100.000 dukata. Hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški nije imao snage oduprijeti se Mletačkoj Republici, a i istočnim granicama se već opasno približavala vojska Osmanskog Carstva. Mletački vojnici su u Zadra ušli 31. srpnja 1409., a zauzimanje cijele Dalmacije je potrajalo do 1420. godine.

Sredinom 15. stoljeća, ukinućem vlasti akvilejskog patrijarha, Istra, izuzev Pazinske grofovije i Kvarnerskog primorja, dolazi pod vlast Venecije. U međuvremenu su Pazinsku grofoviju, krajem 14. stoljeća, naslijedili Habsburgovci, pod čiju je vlast došla i istočna obala Istre. Na taj je način Istra bila podijeljena između austrijsko-germanske i mletačko-romanske upravno političke vlasti.^[5]

Međutim Venecija nije dugo uživala u "svojoj" Dalmaciji jer su se turski osvajači zauzećem Bosne sve više približavali njenim posjedima. Usljedila su desetljeća krvavih borbi na kopnu i na moru, a u njima je Venecija izgubila gotovo cijelu Dalmaciju. Samo zahvaljujući čvrstim zidinama Turci nisu nikad ni pokušali opsjedati Zadar, ali je njegova okolina bila popaljena, a stanovništvo protjerano ili poubijano. Nakon Kandijskog rata (1645.-1669.) u kojem je cijela Dalmacija teško stradala usljedio je nakon poraza Turaka pod Bečom novi mletačko-turski sukob (Morejski rat 1684.-1699.). Konačno protjerivanje Turaka je započelo 1714., a završilo je Požarevačkim mirom 1718. godine. Mletačko vladanje nad Dalmacijom je potrajalo sve do 1797. kada je pod naletom francuske vojske nestalo Mletačke Republike, a Dalmacija je potpala pod vlast Austrije.

Uprava

Dalmatinska je uprava bila u rukama nekolicine mletačkih činovnika, kojima bijaše na čelu providur (talijanski proveditore generale), koji se svake treće godine mijenjao. Za ovu se službu natjecalo mletačko plemstvo, jer je bila časna i unosna. Providur je vladao poput nezavisna vladara imajući dvor u Zadru, sjajnu tjelesnu stražu i odijelo nalik na duždevo. Vlast providura bila je neograničena, a bio je i posljednja instanca za sud, financije, vojsku, čak i za crkvu.

Mletačka Dalmacija bila je podijeljena na okružja (distretto), kojima je na čelu bio knez (conte) imenovan od providura. Knezu uz bok stoje dva činovnika, kancelar (cancelliere) za sudbene poslove i camerlingo za financijske. Malobrojno mletačko činovništvo bilo je slabo plaćeno, pa su bili prisiljeni uzimati od prikupljenog poreza i drugih javnih daća na štetu Mmletačke Republike. Međutim porezi nisu bili preveliki, jer Republika gnije htjela širiti nezadovoljstva u teško stečenoj Dalmaciji. Plaćali su ih jedino seljaci, jer su plemići i građani bili oslobođeni ne samo od svakoga poreza, nego i od svih daća. Svaka gradska općina imala je i zasebni svoj statut, tako da u tom nema jedinstvenosti u Dalmaciji. Isto su se tako razilazili utezi i mjere od mjesta do mjesta. Općinsku upravu dijelili su plemići i građani, koji su se skupljali na skupštine, gdje se raspravljalo o općinskim poslovima. U nekim su se općinama sastajali samo plemići na skupštine, a u nekim imali su i građani svoje zasebne skupštine. Civilne i kaznene poslove vodio je gradski (općinski) knez, a policajske vršili su veliki i mali suci. Seljaci su se sastajali u bratovštinama u skupove, na kojima su raspravljali o svojim potrebama. Inače bio je u svakom selu na čelu za civilne i vojničke poslove vođa zvan harambaša. Za vrijeme mira činili su seljaci neke čete, a zvali su se panduri. Dužnost im je bila paziti na kretanje pograničnih bosanskih Turaka, a kod kuće bdjeti nad sigurnošću. Svako je okružje imalo tada svoga pukovnika, a uza nj kao niže časnike serdare i harambaše. Otočani služili su jedino u mletačkoj mornarici. Talijanski jezik govorio se uglavnom u gradovima, dok se u ostalim područjima koristio hrvatski.

Izvori

Bilješke

↑ Lovorka Čoralić, Venecija – kraljica mora s lagunarnih sprudova, Samobor: Meridijani, 2004, 172 str.
↑ Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske, Zagreb, 1924.
↑ F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, od najstarijih dana do 1. decembra 1918., prva knjiga, do 20. februara 1790., Zagreb, 1920.
↑ B. Mimica: Dalmacija od prapovijesti do 1918. - Komune i simbioza Hrvata i Romana, feljton, Slobodna Dalmacija, 30. travnja 2004.
↑ ^a ^b Istarska županija - Povijesni pregled - opširnije
↑ ^a ^b Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Školska knjiga, Zagreb, 1992.
↑ ^a ^b Kako je i zašto Ladislav prodao Dalmaciju?, Zadarski list, 7. srpnja 2008.
↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Dubrovački list

Povezani članci

Povijest Dalmacije

[1] Lovorka Čoralić, Venecija – kraljica mora s lagunarnih sprudova, Samobor: Meridijani, 2004, 172 str.

[2] Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske, Zagreb, 1924.

[3] F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, od najstarijih dana do 1. decembra 1918., prva knjiga, do 20. februara 1790., Zagreb, 1920.

[Mimica_SD3004-4] B. Mimica: Dalmacija od prapovijesti do 1918. - Komune i simbioza Hrvata i Romana, feljton, Slobodna Dalmacija, 30. travnja 2004.

[Istra-5] Istarska županija - Povijesni pregled - opširnije

[Macan-6] Trpimir Macan, Povijest hrvatskoga naroda, Školska knjiga, Zagreb, 1992.

[Zadarski_list-7] Kako je i zašto Ladislav prodao Dalmaciju?, Zadarski list, 7. srpnja 2008.

[Dubrovački_list-8] Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Dubrovački list

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

@@ Redak 3: / Redak 3: @@
 '''Mletačka vladavina na području hrvatskog dijela istočne obale [[Jadransko more|Jadrana]]''' trajala je do [[1797.]], a prvi iskorak Mletaka na istočni Jadran bio je već za [[dužd]]a [[Petar II. Orseolo|Petra Orseola]]. Vlast [[Mletačka Republika|Mletačke Republike]] objedinjavala je [[hrvatska|hrvatske]] krajeve od [[Istra|Istre]], [[Dalmacija|Dalmacije]] do [[Boka kotorska|Boke kotorske]], iako je područje mijenjalo svoje granice. Mletačka moć i interesi znatno su oblikovali razvoj hrvatske obale u [[povijest|povijesnoj]] perspektivi, u [[politika|političkom]], [[ekonomija|ekonomskom]], [[demografija|demografskom]], [[kultura|kulturnom]] i mnogobrojnim drugim aspektima. U prožimanju utjecaja mletačke državne vlasti, gospodarskog sustava i kulturnih procesa bitno je oblikovan današnji hrvatski nacionalni prostor.<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/8813 Lovorka Čoralić, Venecija – kraljica mora s lagunarnih sprudova, Samobor: Meridijani, 2004, 172 str.]</ref>
-==Vladavina Mletaka na hrvatskoj obali do 1409.==
+==Vladavina Mletaka na hrvatskoj obali do početka 15. stoljeća==
 Od samog dolaska [[Hrvati|Hrvata]] na obalu istočnog Jadrana trajala je i borba za prevlast na tom području sa tadašnjom pomorskom velesilom [[Mletačka Republika|Mletačkom Republikom]]. Knez [[Branimir]] je na moru vodio ratove s Mlečanima. Nakon što su bili poraženi [[887.]] godine, Mlečani su sklopili mir i bili primorani plaćati godišnji danak za slobodnu plovidbu uz hrvatsku obalu. Taj su danak plaćali preko 100 godina.<ref>[[s:Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Branimir|Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske, Zagreb, 1924.]]</ref> Nakon smrti kralja [[Stjepan Držislav|Stjepana]], iskoristivši unutarnje sukobe nastale borbom za vlast između Stjepanovih sinova Svetoslava, Krešimira i Gojslava, ojačana Venecija uskraćuje plaćanje danka hrvatskom kralju i neretljanskom knezu za plovidbu i počinje ponovni sukob s hrvatskim kraljem [[Svetoslav Suronja|Svetoslavom Suronjom]] ([[997]]. – [[1000]].) na moru. Mletački [[dužd]] [[Petar II. Orseolo]] [[1000.]] godine preotima od Hrvata Dalmaciju od [[Krk]]a do [[Dubrovnik]]a. Prvo su mu se predali sjeverni dalmatinski otoci i Zadar, a pošto je ojačao svoje snage i romanskim postrojbama iz dalmatinskih gradova, predaju se i [[Trogir]] i [[Split]], dok silom zauzima neretljansku [[Korčula|Korčulu]], [[Lastovo]] i [[Biograd]]. Na taj su način Mleci uspostavili vlast nad primorskim gradovima na istočnoj obali Jadranskog mora, a Petar Orseolo se prozvao ''dux Dalmatiae''.<ref>[http://crohis.com/knjige/Sisic%20-%20pregled/16.%20Prvi%20Kresimirovici.PDF F. Šišić, ''Pregled povijesti hrvatskoga naroda, od najstarijih dana do 1. decembra 1918., prva knjiga, do 20. februara 1790.'', Zagreb, 1920.]</ref>
-Poseban trn u oku Venecije je bio grad Zadar koji joj se stalno opirao u njezinim nastojanjima da zagospodari tim gradom, a koji bi joj bio polazna točka za ostvarenje njenog vječnog sna-vlast nad cijelim Jadranskim morem i njegovo nazivanje Venecijanskim zaljevom (''Golfo di Venezia''). U svojim nastojanjima da zagospodari Zadrom Venecija nije štedjela ni snage ni novaca. Kao najočitiji primjer te želje je potplaćivanje Križarske vojske da na svom putu u Palestinu zastade pred Zadrom te ga prisili na pokornost Veneciji. Godine [[1202.]] kršćanski Zadar je do temelja porušila kršćanska Križarska vojska, ali se grad ponovno digao do svoje stare slave i iznova je prkosio velikoj Veneciji.
+Od [[12. stoljeće|12.]] do početka [[15. stoljeće|15. stoljeća]] dalmatinski gradovi pod upravom su ugarsko-hrvatskih vladara osim u kraćim razdobljima mletačke vladavine.<ref name="Mimica SD3004">[http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20040330/feljton01.asp B. Mimica: ''Dalmacija od prapovijesti do 1918. - Komune i simbioza Hrvata i Romana'', feljton, Slobodna Dalmacija, 30. travnja 2004.]</ref> Poseban trn u oku Venecije je bio grad [[Zadar]] koji joj se stalno opirao u njezinim nastojanjima da zagospodari tim gradom. U svojim nastojanjima da zagospodari Zadrom Venecija nije štedjela ni snage ni novaca, pa je tako, kao protuusluga Veneciji za pomorski prijevoz, Križarske vojske na svom putu prema Carigradu zastala pred Zadrom te ga prisilila na pokornost Veneciji. Godine [[1202.]] kršćanski Zadar [[Križarska opsada Zadra|osvojila je kršćanska Križarska vojska]]. Zadar je uz stalne pobune građana i povremena oslobađanja ostao pod vlašću Mletačke Republike do [[1358.]] godine.
-Jačanje istarskih gradova dovodi do sukoba s Venecijom. [[Kopar]], [[Izola]] i [[Pula]] ustaju [[1145.]] protiv Venecije, ali su poraženi pa su morali položiti prisegu vjernosti duždu. Četiri godine kasnije Pula se ponovno pobunila protiv Venecije, ali je zajedno sa svojim saveznicima – [[Rovinj]]om, [[Poreč]]om i [[Umag]]om – bila prisiljena potpisati mir i da se ponovno zakune na vjernost Veneciji. U novom ratu [[1195.]] morala je Pula porušiti sve gradske zidine. Mirom, poslije rata [[1243.]] Pula se morala obvezati da će primiti Mlečanina za načelnika i da bez dopuštenja Venecije neće obnoviti svoje zidine. Kada je u 13. st. vlastakvilejskog patrijarha oslabila, gradovi su se, smatrajući Mlečane manjom opasnošću, redom predavali Veneciji - Poreč 1267., Umag 1269., Novigrad 1270., Sveti Lovreč 1271., Motovun 1278., Kopar 1279., Piran i Rovinj 1283. godine. Djelujući najčešće kao saveznik i zaštitnik primorskih gradova, ali i ratujući s nekima od njih, Venecija je postupno zavladala čitavim obalnim pojasom zapadne Istre i prostorom do Plomina na istočnoj obali poluotoka.<ref name="Istra">[http://www.istra-istria.hr/index.php?id=401 Istarska županija - Povijesni pregled - opširnije]</ref>
+Jačanje istarskih gradova dovodi do sukoba s Venecijom. [[Kopar]], [[Izola]] i [[Pula]] ustaju [[1145.]] protiv Venecije, ali su poraženi pa su morali položiti prisegu vjernosti duždu. Četiri godine kasnije Pula se ponovno pobunila protiv Venecije, ali je zajedno sa svojim saveznicima – [[Rovinj]]om, [[Poreč]]om i [[Umag]]om – bila prisiljena potpisati mir i da se ponovno zakune na vjernost Veneciji. U novom ratu [[1195.]] morala je Pula porušiti sve gradske zidine. Mirom, poslije rata [[1243.]] Pula se morala obvezati da će primiti Mlečanina za načelnika i da bez dopuštenja Venecije neće obnoviti svoje zidine. Kada je u 13. stoljeću vlast [[Akvileja|akvilejskog]] patrijarha oslabila, gradovi su se, smatrajući Mlečane manjom opasnošću, redom predavali Veneciji - [[Poreč]] 1267., [[Umag]] 1269., [[Novigrad]] 1270., [[Sveti Lovreč]] 1271., [[Motovun]] 1278., [[Kopar]] 1279., [[Piran]] i [[Rovinj]] 1283. godine. Djelujući najčešće kao saveznik i zaštitnik primorskih gradova, ali i ratujući s nekima od njih, Venecija je postupno zavladala čitavim obalnim pojasom zapadne Istre i prostorom do Plomina na istočnoj obali poluotoka.<ref name="Istra">[http://www.istra-istria.hr/index.php?id=401 Istarska županija - Povijesni pregled - opširnije]</ref>
+Kroz čitavu prvu polovicu [[14. stoljeće|14. stoljeća]] nastavile su se borbe za Dalmaciju, zvane i ''mletački ratovi''. Posebno je uporan u objedinjavanju svoje države bio ugarsko-hrvatski kralj [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovik I.]] Dolazak Ludovika u Hrvatsku [[1345.]] dignulo je Zadrane na otpor protiv Mlečana, koji su potom opsjeli grad. Vojska koju je Ludovik poslao nije bila dovoljno jaka da oslobodi grad.<ref name="Macan">Trpimir Macan, ''Povijest hrvatskoga naroda'', Školska knjiga, Zagreb, 1992.</ref> U prvom mletačkom ratu Ludovikova vojska je [[1. srpnja]] [[1346.]] teško poražena i [[Zadar]] se morao vratiti pod mletačku upravu. Nakon toga Ludovik je [[1348.]] sklopio s Mlečanima mir na osam godina.<ref name="Zadarski list">[http://www.zadarskilist.hr/clanci/07072008/kako-je-i-zasto-ladislav-prodao-dalmaciju ''Kako je i zašto Ladislav prodao Dalmaciju?'', Zadarski list, 7. srpnja 2008.]</ref><ref name="Macan" /> U ljeto [[1356.]] godine uputio svoju vojsku protiv Mlečana, čime započinje drugi mletački rat.<ref name="Dubrovački list" /> Ludovik I. sa svojom vojskom provaljuje u sjevernu [[Italija|Italiju]] i nameće Mlečanima rat na njihovom [[državno područje|državnom području]] ugrožavajući i samu [[Venecija|Veneciju]]. Tijekom ljeta 1357. [[Split|Splićani]] i [[Trogir]]ani podižu bune i istjeruju mletačke posade i činovnike, a u prosincu banska vojska ulazi i u [[Šibenik]] i kreće prema Zadru. Na dan 17. prosinca zahvaljujući hrabrim Zadranima, koji su noću prebacili preko zidina konope, vojska ulazi u Zadar, istjeruje Mlečane i čitava Dalmacija je oslobođena. Dvogodišnji rat završio je pobjedom ugarsko-hrvatske vojske.<ref name="Zadarski list" /> [[Zadarski mir]] sklopljen je dana [[18. veljače]] [[1358.]] u sakristiji crkve [[Samostan sv. Franje Asiškog u Zadru|Sv. Frane]] u [[Zadar|Zadru]], čime je Ludovik I. pod svoju vlast vratio cijelu [[Dalmacija|Dalmaciju]], a [[Mletačka Republika]] odrekla se posjeda cijelog dalmatinskog kopna i svih otoka od [[Kvarner|Kvarnera]] do [[Drač]]a (Durazzo). Mletački [[dužd]] odrekao se, također, titule "hrvatskog i dalmatinskog hercega".
 ==Prodaja Dalmacije Mlecima 1409.==