Hijerarhija Katoličke Crkve: razlika između inačica
| Redak 54: | Redak 54: | ||
Ponegdje, iako rjeđe, crkvene pokrajine se mogu povezati u ''crkvene regije''. Crkvene regije imaju biskupske skupštine. |
Ponegdje, iako rjeđe, crkvene pokrajine se mogu povezati u ''crkvene regije''. Crkvene regije imaju biskupske skupštine. |
||
Na području jednog naroda ili države osnivaju se [[biskupska konferencija|biskupske konferencije]]. Skupština biskupske konferencije, koju čine uglavnom svi biskupi sa njenog područja, održava se barem jednom godišnje. |
Na području jednog naroda ili države osnivaju se [[biskupska konferencija|biskupske konferencije]]. Skupština biskupske konferencije, koju čine uglavnom svi biskupi sa njenog područja, održava se barem jednom godišnje. Mogu donositi odluke samo u nekim područjima, kao što je liturgija, a njihove odluke obvezuju samo ako za njih glasa dvije trećine članova i potvrdi ih Apostolska stolica. Ipak, biskupske konferencije u praksi imaju veće ovlasti od biskupskih skupštine crkvene regije i pokrajinskih sabora. |
||
== Vidi još == |
== Vidi još == |
||
Inačica od 23. siječnja 2010. u 19:42
.JPG)
U Katoličkoj Crkvi među vjernicima s obzirom na dostojanstvo vrijedi istinska jednakost, ali njihove su službe različite. Unutar Crkve vjernici se dijele po službama koje su nerijetko hijerarhijski ustrojene.
Osnovna podjela vjernika je na dva staleža, klerike i laike. Klerici su posvećeni službenici Crkve, dok su ostali laici. S obzirom na stupanj svetog reda, klerici se dijele na đakone, prezbitere (svećenike) i biskupe. Posebne službe i vlasti upravljanja u Crkvi uglavnom se dijele klericima, a neke se mogu podijeliti i laicima. Pored opće crkvene hijerarhije, vjernici iz oba staleža se mogu priključiti mnogim ustanovama i društvima (npr. redovničkim ustanovama) u kojima postoji zasebna hijerarhija. Takve ustanove moraju biti odobrene od nadležne crkvene vlasti.
Na vrhu crkvene hijerarhije stoji rimski biskup, papa, koji ima svu vlast u Crkvi. Upravo je po tome prepoznatljiva Katolička Crkva. Osim njega, za određene osobe i na određenim područjima vlast imaju ordinariji, a za pojedine slučajeve i niži crkveni službenici.
Biskupi
Podrobniji članak o temi: biskupBiskupi su klerici koji su primili puninu svetog reda. Izvorno, njima pripada da budu ordinariji na određenom području zvanom mjesna Crkva ili biskupija. Takvi biskupi se nazivaju dijecezanski. No danas biskupi mogu dobiti i druge službe u Crkvi, kao što je pomoćni biskup, nuncij ili službenik Rimske kurije. Ipak, i ti biskupi u naslovu imaju neku biskupiju kojom ne upravljanju, i zato se nazivaju naslovni biskupi. To su uglavnom povijesne biskupije koje više ne postoje i zovu se naslovne biskupije.
Vrhovna Crkvena vlast
Vrhovnu vlast u Crkvi čine papa i biskupski zbor.
Papa
Podrobniji članak o temi: papaPapa je biskup rimske mjesne Crkve. Po tom položaju on je vrhovni poglavar Katoličke Crkve i u njoj ima apsolutnu vlast. Isključivo njemu pripada osnivanje drugih biskupija, postavljanje biskupa i još mnogo ovlasti.
Da bi bila osigurana potpuna sloboda papi, papa je suveren na malom teritoriju u gradu Rimu, Vatikanu. Papi pri upravljanju Crkvom pomažu mnogi uredi Rimske kurije smješteni u Vatikanu ili drugdje u Rimu. Papa i njegovi uredi u kanonskom se pravu nazivaju Apostolska Stolica.
Papu biraju kardinali svete rimske Crkve mlađi od 80 godina na konklavi nakon smrti ili odreknuća prethodnoga pape. Kardinali su biskupi koji imaju drugu redovitu službu u Crkvi, a bira ih papa. Budući da od davnina rimskog biskupa bira rimska biskupija, kardinali, iako mogu biti iz bilo koje zemlje svijeta, po kardinalskom su naslovu pripadnici te biskupije. Kardinalska titula je uglavnom počasna, i osim izbora pape nosi malo drugih prava.
Biskupski zbor
Zbor svih biskupa također predstavlja vrhovnu vlast u Crkvi, ali samo ako djeluje s papom na čelu. Biskupi vlast nad općom Crkvom svečano vrše na ekumenskom saboru. Redovito, biskupi savjetuju papu preko biskupske sinode.
Partikularne Crkve
Vrste partikularnih Crkava
Partikularne Crkve prije svega su biskupije na čelu sa dijecezanskim biskupom. No, sa biskupijama su u pravu uglavnom izjednačene druge partikularne Crkve:
- područna prelatura, kao područje koje iz nekog razloga nije proglašeno biskupijom, na čelu sa prelatom;
- područna opatija, kao područje dano na brigu tamošnjoj opatiji, na čelu sa opatom;
- apostolski vikarijat, kao područje u misijskim zemljama koje još nema dovoljno vjernika da bude biskupija, na čelu sa apostolskim vikarom koji je uglavnom naslovni biskup,
- apostolska prefektura, kao područje u misijskim zemljama koje još nije spremno da bude apostolski vikarijat, na čelu sa apostolskim prefektom koji je uglavnom svećenik te
- za stalno osnovana apostolska administratura, kao područje koje iz ozbiljnih razloga nije proglašeno biskupijom, na čelu sa apostolskim administratorom.
Čelnici gornjih partikularnih Crkava njima upravljaju kao ordinariji i izjednačeni su sa dijecezanskim biskupima, te sve od sada rečeno za biskupije i dijecezanske biskupe vrijedi i za njih. Razlika je uglavnom teorijska: biskupi biskupijom upravljaju u svoje ime kao nositelji biskupske službe, dok ostali upravljaju u ime pape. Ipak, u svima njima papa ima prvenstvo redovite vlasti prije svih ordinarija.
Kao analogne biskupijama mogu se smatrati i jedinice koje nisu prostorom definirane nego su posebne skupine vjernika:
- osobna prelatura na čelu sa osobnim prelatom, trenutno je jedina takva Opus Dei;
- vojni ordinarijat, u koji spadaju svi vjernici u vojnoj službi u nekoj zemlji, na čelu sa vojnim ordinarijem;
- osobni ordinarijat za bivše anglikance koji se prešli u Katoličku Crkvu, osnovan 4. studenog 2009.
Posebno značajne biskupije mogu dobiti dodatne počasne nazive nadbiskupija i patrijarhat na čijem su čelu nadbiskup, odnosno patrijarh. Naziv nadbiskupa može dobiti i pojedini biskup osobno ako i ne upravlja nadbiskupijom. Ovi počasni nazivi ne nose nikakvu veću vlast, osim ako su povezani sa službom metropolita (vidi dalje).
Crkvene pokrajine, crkvene regije i biskupske konferencije
Biskupije se u pravilu povezuju u crkvene pokrajine. Na čelu crkvene pokrajine je metropolit koji je gotovo uvijek nadbiskup točno određene nadbiskupije u crkvenoj pokrajini. Jedino sjedište metropolita koje nije nadbiskupija je Rimska biskupija, te je papa jedini metropolit koji nije nadbiskup. Nadbiskupije su većinom sjedišta motropolita, no to ne mora biti tako (npr. Zadarska nadbiskupija, koja uz to nije niti u jednoj crkvenoj pokrajini). Biskupije crkvene pokrajine koje nisu metropolitanske se zazivaju sufraganske, a njihovi biskupi sufragani. Metropoliti u sufraganskim biskupijama nemaju redovitu vlast, ali imaju neke nadzorne ovlasti. Neke od tih ovlasti ima i sufragan najstariji po promaknuću u metropolitanskoj biskupiji. Metropolit ima ovlast sazvati pokrajinski sabor na kojem sudjeluju svi biskupi crikvene pokrajine. Simbol metropolitove časti je palij.
Ponegdje, iako rjeđe, crkvene pokrajine se mogu povezati u crkvene regije. Crkvene regije imaju biskupske skupštine.
Na području jednog naroda ili države osnivaju se biskupske konferencije. Skupština biskupske konferencije, koju čine uglavnom svi biskupi sa njenog područja, održava se barem jednom godišnje. Mogu donositi odluke samo u nekim područjima, kao što je liturgija, a njihove odluke obvezuju samo ako za njih glasa dvije trećine članova i potvrdi ih Apostolska stolica. Ipak, biskupske konferencije u praksi imaju veće ovlasti od biskupskih skupštine crkvene regije i pokrajinskih sabora.
