Komunistička partija Hrvatske: razlika između inačica
| Redak 23: | Redak 23: | ||
* [[Đuro Špoljarić]], ([[1937.]] – [[1939.]])<ref name="Krušelj"/> |
* [[Đuro Špoljarić]], ([[1937.]] – [[1939.]])<ref name="Krušelj"/> |
||
* [[Rade Končar]], ([[1940.]] – [[1941.]]) |
* [[Rade Končar]], ([[1940.]] – [[1941.]]) |
||
* [[ |
* [[Vladimir Popović]], ([[1942.]])<ref>Hrnčević, Josip. ''Svjedočanstva'', Plava biblioteka, 2. dopunjeno izd., Globus, Zagreb, 1986., [http://books.google.hr/books?id=n5wMAAAAIAAJ&q=politi%C4%8Dka+li%C4%8Dnost str. 88.,] ISBN 86-343-0184-2 {{Citat|Nakon hapšenja Andrije Hebranga i pogiblje Rade Končara, Vlado Popović postaje politički sekretar Centralnog komiteta KPH i kao takav vodeća politička ličnost u Hrvatskoj.}}</ref><ref>Ivanković-Vonta, Zvonko. ''Hebrang'', Bibliotheca Scientia Yugoslavica, sv. 3., Scientia yugoslavica, Zagreb, 1988., [http://books.google.hr/books?id=mIcMAAAAIAAJ&q=Vladimir+Popovi%C4%87+sekretar&dq=Vladimir+Popovi%C4%87+sekretar&lr=&cd=9 str. 79., 299.] ISBN 86-81183-03-6</ref> |
||
* [[Andrija Hebrang]], ([[1942.]] – [[1944.]]) |
* [[Andrija Hebrang]], ([[1942.]] – [[1944.]]) |
||
* [[Vladimir Bakarić]], ([[1944.]] – [[1969.]]) |
* [[Vladimir Bakarić]], ([[1944.]] – [[1969.]]) |
||
Inačica od 1. travnja 2010. u 01:26
 |
Predloženo je da se ovaj tekst uklopi u članak Savez komunista Hrvatske. (Rasprava) |
Komunistička partija Hrvatske osnovana je 1937. godine kao dio Komunističke partije Jugoslavije.
Osnivanje
S povratkom Josipa Broza iz emigracije, započinje rad na stvaranju Komunističke partije Hrvatske. 14. travnja 1937., Broz u svom izvještaju o položaju KPJ u zemlji daje prikaz stanja u Hrvatskoj. U njemu on osobito ističe da je zagrebačku partijsku organizaciju koju je našao u vrlo lošem stanju, zbog udaraca dobivenih u brojnim provalama u partijske urede.
Nakon toga on oblikuje grupu koja preuzima rad oko pripreme osnivačkog kongresa u KPH. Osnivački kongres (»krnji kongres«)[1] održan je u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. u Anindolu kraj Samobora. Bilo je nazočno između 16 i 19[2] delegata koji su predstavljali partijske organizacije iz šireg područja Osijeka, Splita, Siska, Sušaka, Varaždina i Zagreba, a referat je podnio Josip Broz te je istakao da se KPJ zauzimala ne samo za radnička prava, nego i za nacionalnu slobodu. Rad Osnivačkog kongresa ograničio se na analizu tadašnje situacije partijskih organa u Hrvatskoj i smjernice budućeg rada na izgradnji KPH. Na kongresu je izabran i Centralni komitet. U njega je ušlo 12 članova: Đuro Špoljarić – tajnik,[3] Pavle Gregorić, Andrija Žaja, Josip Kraš, Božidar Adžija, Anka Butorac, Ivan Dujmić, Marko Orešković, Drago Petrović, Vlado Janić Capo, Vicko Jelaska i Lovro Kurir. U samim počecima službeni je naziv stranke bio Komunistička stranka Hrvatske, no ubrzo je riječ „stranka“ zamijenjena riječju „partija.“
Delegati su bili: Božidar Adžija, Josip Broz, Anka Butorac, Ivan Dujmić, Pavle Gregorić Brzi, Vlado Janić Capo, Vicko Jelaska, Rade Končar, Josip Kraš, Lovro Kurir, Marko Orešković, Drago Petrović, Stevo Rukavina, Rudi Šimić i Andrija Žaja.
Do Drugoga svjetskog rata
Prvi značajniji potez KPH bilo je osnivanje Narodne fronte, koja je trebala predstavljati široki narodni pokret. Ubrzo će međutim doći do sukoba unutar vodstva KPH i to poglavito s obzirom na odnos prema Hrvatskoj seljačkoj stranci čiji je utjecaj u narodu sve više jačao. Usto, napravljeno je više ozbiljnijih propusta u reagiranju na važne političke događaje u zemlji, poput neizlaska na izbore za skupštinu 1938. U jesen 1939. započinje stoga reorganizacija KPH, a utjecaj komunista raste u Hrvatskoj, zbog čega onda ban Banovine Hrvatske, uz podršku HSS-a, zabranjuje rad svim organizacijama koje je kontrolirala KPH, a njihova se novinska izdanja strogo nadziru i cenzuriraju. Narodna fronta otada svaki važniji događaj u političkom životu prati organiziranjem demonstracija. U kolovozu 1940. održana je Prva zemaljska konferencija KPH, na kojoj je KPH ocijenjena kao najbrojnija partijska organizacija u Jugoslaviji.
Dok je 1940. KPH još zastupala pacifističku liniju, približavanjem vladajućeg režima Trojnom savezu, KPH zauzima sve jasnije stajalište o potrebi obrane zemlje. Premda nije postojala formalna odluka partije, ipak su bili hrvatski komunisti ti koji su prvi započeli oružani otpor protiv fašizma, kad su 22. lipnja 1941. osnovali Prvi sisački partizanski odred (vidi: Dan antifašističke borbe). Vodeća je bila uloga KPH i Narodne fronte u kasnijem oružanom otporu, kao i prilikom uspostavljanja ZAVNOH-a.
Nakon Drugoga svjetskog rata
Podrobniji članak o temi: Savez komunista HrvatskeNakon oslobođenja zemlje, KPH, kao dio KPJ, preuzima vlast u Hrvatskoj. 1952. KPH mijenja ime u Savez komunista Hrvatske.
Sekretari Centralnog komiteta KPH-SKH
- Đuro Špoljarić, (1937. – 1939.)[3]
- Rade Končar, (1940. – 1941.)
- Vladimir Popović, (1942.)[4][5]
- Andrija Hebrang, (1942. – 1944.)
- Vladimir Bakarić, (1944. – 1969.)
- Savka Dabčević-Kučar, (1969. – 1971.)
- Milka Planinc, (1971. – 1982.)
- Jure Bilić, (1982. – 1983.)
- Josip Vrhovec, (1983. – 1984.)
- Mika Špiljak, (1984. – 1986.)
- Stanko Stojčević, (1986. – 1989.)
- Ivica Račan, (1989. – 1990.)
Nasljedstvo
Pred prve slobodne izbore 1990. mijenja ime u Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena. Koristi kraticu SDP. Kasnije mijenja ime u Socijaldemokratska partija Hrvatske, koje i danas nosi.
2006. u Vukovaru je ponovno osnovana stranka koja nosi naziv Komunistička partija Hrvatske i koja nema nikakve veze s SDP-om.
Vidi još
- Savez komunista Jugoslavije
- Socijaldemokratska partija Hrvatske
- Socijalistička radnička partija Hrvatske
Literatura
- Kladarin, Đuro; Mardešić, Ivo; Mrazović, Karlo; Saili, Dragutin; Šimić, Rudi; Trbojević, Mane (redak.) Osnivački kongres Komunističke partije Hrvatske, Naprijed, Zagreb, 1958.
Izvori
- ↑ (Kladarin et. al, 1958., 46.)
- ↑ Krušelj, Željko. Odgovor na buržoaski nacionalizam // Danas, NIŠPRO Vjesnik, Zagreb, Godina VI, Broj 285, 4. kolovoza 1987., str. 66., (64. – ...), ISSN 0351-8221
»Broj i sastav sudionika Anindolskog kongresa vrlo je teško pouzdano utvrditi. Iz pisma koje je Tito 28. kolovoza 1937. uputio Wilhelmu Piecku, članu sekretarijata Izvršnog komiteta Kominterne, razabiremo da se radilo o »19 delegata iz svih najvažnijih okruga«.«(Krušelj, 1987., 66.) - ↑ a b Krušelj, Željko. Odgovor na buržoaski nacionalizam // Danas : informativno-politički tjednik, NIŠPRO Vjesnik, Zagreb, Godina VI, Broj 285, 4. kolovoza 1987., str. 66. (64. – ...) ISSN 0351-8221
- ↑ Hrnčević, Josip. Svjedočanstva, Plava biblioteka, 2. dopunjeno izd., Globus, Zagreb, 1986., str. 88., ISBN 86-343-0184-2 »Nakon hapšenja Andrije Hebranga i pogiblje Rade Končara, Vlado Popović postaje politički sekretar Centralnog komiteta KPH i kao takav vodeća politička ličnost u Hrvatskoj.«
- ↑ Ivanković-Vonta, Zvonko. Hebrang, Bibliotheca Scientia Yugoslavica, sv. 3., Scientia yugoslavica, Zagreb, 1988., str. 79., 299. ISBN 86-81183-03-6
