Đakon

ĐAKON (grč. diákonos: sluga, služitelj), "upravnik opštinskih dobara i staralac sirotinje i bolesnika u najranije hrišćansko doba" (Vujaklija); "u starokršćansko doba pomoćnik biskupa pri dodjeljivanju sakramenata i vršenju karitativne djelatnosti" (ELZ). U ranoj crkvi bilo je sedam đakona i o njihovom izboru govori se u biblijskim "Djelima apostolskim": "I izabraše Stefana, čovjeka napunjena vjere i Duha svetoga, i Filipa, i Prohora, i Nikanora, i Timona, i Parmena, i Nikolu pokrštenjaka iz Antiohije" (6, 5). Opseg njihovog djelovanja ne može se ipak precizno odrediti, jer Novi zavjet to ne opisuje, nego ponašanje i odlike koje se traže za tu službu.

U srednjem vijeku u Katoličkoj crkvi važnost đakonata opada, to je drugi od 3 viša reda; đakon je sada pomoćnik pri svečanoj liturgiji. Drugi Vatikanski koncil daje biskupima mogućnost da obnove instituciju đakonata. U pravoslavnim crkvama đakon je najniži, početni stupanj "svešteničkog čina" (ne može sam obavljati bogosluženje, već samo pomaže svešteniku, pa je "pomoćni sveštenik"). U protestanata đakoni su službenici i ekonomi crkvene opštine, orguljaši, karitativni radnici i sl.

U starim crkvenim spomenicima đakoni su nazvani uhom i okom prezvitera i episkopa, rukama episkopa, anđelima i prorocima njihovim. Djelokrug njihovog rada sastojao se u tome da posmatraju ponašanje vjernika, vide i čuju što se dešava u njihovoj sredini, da se blagovremeno brinu o njihovom ispravljanju loše ponašanje, da ispunjavaju sve naredbe episkopa i objavljuju njihove želje, da se brinu o poslovima eparhije, da štite episkope. Takva uloga učinila ih je moćnim i oni su često zloupotrebljavali svoju vlast, tako da je na Prvom vaseljenskom saboru neophodno bilo strogo odrediti njihove dužnosti i odnos prema višim zvanjima. Sabor im je ukinuo izvršnu ulogu, a svaka je crkva imala najviše sedam đakona.

Postojale su i đakonise. Iz "Velikog pravoslavnog bogoslovskog enciklopedijskog rečnika" saznajemo da su bile poznate još u vrijeme apostola. Za đakonise imenovane su uglavnom djevojke, kasnije se biraju i udovice, ali nakon pažljive provjere. One su dodijeljene sveštenstvu i posvećene posebnim rukopoloženjem, koje je praćeno molitvom. Imale su sljedeće dužnosti: 1) pripremale su žene za krštenje, poučavajući ih postupcima i odgovorima za vrijeme krštenja i ponašanja poslije krštenja; 2) pomagale su sveštenstvu pri samom krštenju žena; 3) izvršavale su naloge episkopa prema ženama, posjećujući bolesne i siromašne; 4) stojeći kraj vrata crkve razmještale su žene koje dolaze i pratile njihovo ponašanje za vrijeme bogosluženja. Od XI. vijeka u Istočnoj crkvi đakonise su ukinute i potisnute dolaskom monahinja. U Ruskoj crkvi đakonise nisu postojale. U posljednje vrijeme čine se pokušaji da se u život Ruske crkve uvedu đakonise. Kao primjer služi Marto-Marijski manastir milosrdnih sestara u Moskvi, koji je osnovala velika kneginja Jelisaveta Fjodorovna. "Biblijski leksikon" (Zagreb, 1988) naziva ih đakonicama. Kod protestanata, đakonise su žene koja se posvećuju vjerskoj propagandi i karitativnom radu. M. M. Radovanović ih naziva đakonisinjama.

Rječnici bilježe mnogo riječi izvedenih iz riječi đakon, npr. đakonat (čin, zvanje i dostojanstvo đakona; stan đakonov); đakonija (đakonova služba), đakonije (odabrano jelo, poslastica), đakonik (udubljenje u zidu ili zasebna prostorija na desnoj strani oltara, gdje se čuvaju sveti sasudi; sasudohranilnica); đakonisati (vršiti đakonsku službu); đakoniti (rukopolagati u đakona); đakonoša (svešteno lice; crkveni poglavar); đakonovanje / đakonovstovanje (vršenje đakonove funkcije); đakon(ov)ica (žena đakonova); đakonstvo (đakonski čin; đakonjenje); đakonče (mlad đakon); đakonjenje (rukopolaganje za đakona); đakonovština / đakonci (sekta raskolnika beglopopovaca) itd.

Đakon je čak postalo i muško ime, od koga su izvedena imena Đakonija (žensko) i Đakonije (muško) te prezimena Đakon, Đakonić, Đakonov i Đakonović. (jn)

---

Izvori

• Opća enciklopedija JLZ (2 C-Fob), Zagreb, 1977.
• Mala enciklopedija Prosveta(1 A-J), Beograd, 1978.
• Veliki pravoslavni bogoslovski enciklopedijski rečnik (tom I), Novi Sad, 2000.
• Radomir Rakić: Biblijski rečnik, Beograd, 1993.
• Milan Vujaklija: Leksikon stranih reči i izraza, Beograd, 1991.
• Jovan Nedić: Oko i uho prezvitera i episkopa,
• Novosti sedam dana, VI, 252, 19 - Zagreb, 14. X. 2004.