Enklitika: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 21: Redak 21:
=== Primjeri ===
=== Primjeri ===


U pogrešnoj je porabi očito da se enklitika nema na što nasloniti jer [[riječ]]i ''prekrasno'' i ''sunce'' već tvore [[semantika|semantičko]]-intonacijsku cjelinu.
U pogrešnoj je uporabi očito da se enklitika nema na što nasloniti jer [[riječ]]i ''prekrasno'' i ''sunce'' već tvore [[semantika|semantičko]]-intonacijsku cjelinu.
* <strike>Prekrasno sunce '''je''' sjalo nad mojim prozorom.</strike>
* <strike>Prekrasno sunce '''je''' sjalo nad mojim prozorom.</strike>
* Prekrasno '''je''' sunce sjalo nad mojim prozorom.
* Prekrasno '''je''' sunce sjalo nad mojim prozorom.

Inačica od 28. travnja 2010. u 23:25

Enklitike ili zanaglasnice ili naslonjenice riječi su koje nemaju svoga naglaska te se naslanjaju na riječ prije sebe tvoreći tako naglasnu cjelinu.

Enklitike u hrvatskom

Enklitike hrvatskog standardnog jezika jesu:

  • nenaglašeni oblici prezenta glagola biti - sam, si, je, smo, ste, su
  • nenaglašeni oblici prezenta glagola htjeti - ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će
  • nenaglašeni oblici aorista glagola bitibih, bi, bi, bismo, biste, bi
  • oblici povratne zamjenice - si, se
  • nenaglašene lične zamjenice - me, te, vas, mi, nas, ih, im...
  • vezničko-upitna čestica li

Raspodjela enklitika

Wackernagelovo pravilo

Jacob Wackernagel bio je njemački indoeuropeist i proučavatelj sanskrta. U lingvistici je, osim po staroindijskoj gramatici, poznat po zakonu iz 1892. da nenaglašene riječi teže drugome mjestu u indoeuropskim rečenicama, odnosno nakon prve toničke cjeline. Ono se njemu u čast naziva Wackernagelovo pravilo.

U brojnim se jezicima to pravilo izgubilo, ali je u slavenskoj porodici ono većinom očuvano te se može dosljedno provoditi i u hrvatskom jeziku. Dakle, enklitike koje nemaju vlastiti naglasak tvore naglasnu cjelinu s prethodnom riječju.

Primjeri

U pogrešnoj je uporabi očito da se enklitika nema na što nasloniti jer riječi prekrasno i sunce već tvore semantičko-intonacijsku cjelinu.

  • Prekrasno sunce je sjalo nad mojim prozorom.
  • Prekrasno je sunce sjalo nad mojim prozorom.
  • Prekrasno sunce sjalo je nad mojim prozorom.

Raspodjela enklitika uglavnom je slobodna, ali postoji jedno strogo ograničenje u standardnom jeziku – ona ne može stajati na početku rečenice – nema se na što nasloniti budući da je prva. Danas je takav položaj dopušten samo dvjema enklitikama u dvama slučajevima – je i bi u u upitnim rečenicama kad nakon njih slijedi čestica li. Tada one postaju naglašene riječi (s kratkosilaznim naglaskom):

  • Je li došao?
  • Bi li htio?

Osim u standardu, takva je uporaba uobičajena u dijalektima. One se tada često naslanjaju na sljedeću riječ i postaju proklitikama:

  • Si videl?

Norma

Prema normama hrvatskog standardnog jezika enklitike ne smiju doći:

  • nakon nerazdvojivih sintagmi
  • nakon zagrada
  • nakon zareza
  • nakon crtica

U svim tim slučajevima u rečenici dolazi do prirodne stanke te se enklitika nema na što nasloniti.

Imena

Pojedina imena, nazivi i sintagme prema određenim normama hrvatskog jezika ne bi se trebala mijenjati, odnosno, ne bi se trebala enklitikom cijepati ta semantičko-sintaktička cjelina. No, s lingvističke strane, takve konstrukcije nemaju nikakvu manu, slijedi se pravilo koje se stoljećima prirodno provodilo, a u govoru dopušta nijansiranje i stanku. Odnosno, rečenica postaje protočnija.

Wikicitati »Potrebno je prije svega osjećati rečenicu i njezin ritam te je pravilno graditi, a sve ostalo dolazi iza toga. (Ljudevit Jonke, O hrvatskom jeziku
  • Ivo Ivić je pisao knjige.
  • Ivo Ivić pisao je knjige.
  • Ivo je Ivić pisao knjige.
  • Filozofski fakultet je donio odluku.
  • Filozofski fakultet donio je odluku.
  • Filozofski je fakultet donio odluku.

Cjeline

Ista pravila vrijede i za semantičke, logičke, naglasne ili ritmičke cjeline:

  • Matej, Marko, Ivan i Luka su napisali Evanđelja.
  • Matej su, Marko, Ivan i Luka napisali Evanđelja.
  • Matej, Marko, Ivan i Luka napisali su Evanđelja.

Enklitika teži položaju ne samo nakon prve riječi nego nakon prve naglasne cjeline u koju će ući:

  • O tom događaju je pisala policija.
  • O je tom događaju pisala policija.
  • O tom je događaju pisala policija.
  • O tom događaju pisala je policija.

Ne može se postaviti enklitika nakon riječi koja je i sama nenaglašena, u ovom slučaju proklitika.

Zamjena enklitika

Postoji još jedna inačica mijenjanja redoslijeda enklitika u riječima. Naime, nenaglašeni se oblici prezenta mogu zamijeniti njihovim naglašenim oblicima. Primjerice: sam > jesam, si > jesi, je > jest itd. U tom slučaju pretvaraju se enklitike u sinonimne naglašene riječi. No, često takav način zamjene donosi i naglašavanje činjenice:

  • Veseli Marko je dobar slikar.
  • Veseli je Marko dobar slikar.
  • Veseli Marko dobar je slikar.
  • Veseli Marko jest dobar slikar.

U jednostavnim rečenicama provođenje pravila donosi i naglašavanje, stoga se ono i ne mora provoditi:

  • Iva Ivić je učenica.
  • Iva je Ivić učenica.
  • Iva Ivić učenica je.
  • Članstvo u Matici hrvatskoj dobrovoljno je.

Interpunkcija

Interpunkcijski znakovi poput zareza, crtica ili zagrada također označuju stanku u rečenici te nakon njih ne može slijediti enklitika:

  • Ivo Ivić (1920. - 1990.) je bio pisac.
  • Ivo Ivić (1920. - 1990.) bio je pisac.
  • Ivo je Ivić (1920. - 1990.) bio pisac.
  • Pametni Pero, onaj o kojem ste mnogo čuli, je upisao fakultet.
  • Pametni je Pero, onaj o kojem ste mnogo čuli, upisao fakultet.
  • Pametni Pero, onaj o kojem ste mnogo čuli, upisao je fakultet.
  • Marko - bar se tako priča - je došao u grad.
  • Marko je - bar se tako priča - došao u grad.
  • Marko - bar se tako priča - došao je u grad.