Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom

Hrvatska u personalnoj uniji sa Mađarskom

Tijekom vladavine mađarskih vladara iz dinastije Arpadovića (1102. – 1301.), mnogo stvari se dogodilo na štetu Hrvatske, jer su mađarski vladari najviše vodili računa o svojim interesima, dok im interesi Hrvatske i nisu bili tako važni. Iako je prvi kralj iz dinastije Arpadovićča, Koloman (1102. - 1116.) dodijelio neke povlastice hrvatskim velikašima, naseljavanje njemačkog i mađarskog vlastelinstva vodi ka jednom novom feudalnom ustrojstvu temeljenom na sustavu donacija. Naime, tijekom tog vremena razvitak političkih i drugih prilika u Europi zahtijevao je jaku vosku koja se mogla uzdržavati samo teritorijalno, pa je Koloman sve zemljišne posjede, koji već nisu bili u posjedu slobodnih seljaka ili vlastelina, davao vojnicima u zamjenu za vojnu obvezu. Hrvatsko plemstvo se također feudalizira i nestaju stare strukture hrvatskog plemstva županijskog ustrojstva a javlja se novi oblik sa sudskom, upravnom i gospodarstvenom ovlasti. Mađarski kraljevi su imenovali hrvatskog bana, dijelili su donacije vlastelinima, potvrđivali zakone donesene na hrvatskom i slavonskom saboru i zapovijedali udruženom ugarsko-hrvatskom vojskom. Hrvatski ban je imao obvezu upravljanja administracijom, sudstvom, financijama i predvodio je hrvatsku vojsku u ratovima. Pojedine su se obitelji, zahvaljujući donacijama, toliko osilile i na taj način uvažavale i jak politički utjecaj(krčki i blagajski knezovi, bribirski Šubići, cetinjski Nepolići, omiški Kačići, krbavski Kurjakovići)

Mletačko – mađarski ratovi

Čim je krunisan kraljem, Koloman je nastojao ovladati dalmatinskim gradovima, što je naravno uzrokovalo sukobe za Venecijom, koja je opet nastojala zadržati svoju dominaciju nad Jadranom., a povremeno i sa Bizantom, koji je smatrao područje Jadrana svojom utjecajnom sferom. Ipak, Koloman je, stupivši u savez sa Bizantom, koji je ratovao protiv Normana, 1107. godine podčinio Dalmaciju poslije kratkog otpora kojeg mu je pružio grad Zadar 1105. godine. Iako je dalmatinskim gradovima je ostavljena autonomija, oni su se ubrzo ponovno digli protiv kralja, koji je u Splitu i Zadru ostavio svoje vojne postrojbe, a na čelo biskupija postavio Ugare. 1115. godine Venecija započinje Mletačko-ugarski rat (1115. – 1126.) protiv Mađara i nakon početnih uspjeha i poslije poraza bana Kledina kod Zadra (1116.), uspijeva zauzeti cijelu dalmatinsku obalu i hrvatske gradove Biograd i Šibenik . U sukobu protiv kralja Stjepana II. (1116. – 1131.), Venecija 1117. godine doživljava poraz pod Zadrom i prisiljena je na petogodišnje primirje pri čemu joj ostaje samo Zadar. Ipak, 1125. godine, Mlečani uspijevaju ovladati cijelom Dalmacijom nakon što im je pošlo za rukom osvojiti Trogir i Split a razoriti Biograd. U ponovnom ratu 1133. godine, tijekom vladavine kralja Bele II. (1131. – 1141.), Venecija gubi prevlast nad Dalmacijom a zadržava se samo u Zadru (po nekim spisima i Zadar je od 1134. – 1141. godine bio pod kraljevom vlasti) i na otocima do 1172. godine. Šibenik je dobio autonomiju 1167. godine.

Sukobi sa Bizantom i pad Zadra pod mletačku vlast

Koristeći dinastičke borbe u Mađarskoj, Bizant započinje rat protiv Mađarske polovinom 12. stoljeća. Bizantski car Manojlo I. upada 1164. godine u Srijem i Bačku i prisiljava kralja Stjepana III. (1162.- 1164.) da se zvanično odrekne Hrvatske i Dalmacije u korist svojeg brata hercega Bele koji je bio carev štićenik. Jedan je dio carskih snaga pod zapovjedništvom Ivana Duka 1165. pokorio Bosnu, kao i cijelu Hrvatsku i Dalmaciju do rijeke Bojane zbog nemoćnosti bana Ampudija. Ban Ampudije je 1166. godine ušao sa novim snagama u Hrvatsku i uz pomoć pučanstva koji se digao na ustanak zarobio bizantskog namjesnika Nikifora Halufa i oslobodio Hrvatsku i neke dalmatinske gradove. Bizantski zapovjednik Andronik Kontostefan je u bitci kod Zemuna porazio mađarske snage pod županom Dionizijem 8. srpnja 1167. godine i prinudio kralja Stjepana IV. (1163. – 1172.) da Hrvatsku i Dalmaciju, od Neretve do Krke, kao i Bosnu, Srijem, istočnu Slavoniju i dio Bačke trajno preda Bizantu, koji je postavio svojeg namjesnika u Splitu. Venecija je zadržala Zadar i Trogir s otocima.

Bela III. (1172. – 1196.), poslije careve smrti 1180. godine zauzima Srijem, Bosnu, Hrvatsku i Slavoniju. Zadar iste godine odbacuje mletačku vlast i upušta kraljevsku vojsku, koja 1187./1188. godine odbija napada Mlečana na Zadar. Bizant se 1186. godine odriče vlast nad Dalmacijom, a Venecija je, do Četvrtog križarskog rata 1202. godine, samo zadržala sjeverne otoke. 1202. godine Mlečani su uz pomoć križara zauzeli Zadar i Zadrani se 1205. godine obvezuju na biranje Mlečanina za kneza i nadbiskupa i da sudjeluju u borbama na strani Mlečana duž Jadrana . Zadar, uz kratke prekide, ostaje pod mletačkom vlasti sve do 1358. godine.

Vladavina kralja Andrije II. (1205. – 1235.)

Tijekom vladavine kralja Andrije II. bio je ubrzan proces društvenog raslojavanja. Moć feudalaca, klera i križara se uvećala. Srednje i niže vlastelinstvo, opterećeno učestalim ratovima i samovoljom velikaša, 1222. godine prinudilo je kralja da Zlatnom bulom ograniči svoju vlast, prava i donacije velikašima, a plemstvu, koje se započelo organizirati kao stalež, dopusti da na godišnjim zborovima pomoću protesta i otpora mogu utjecati na kraljeve odluke. Za protuuslugu, plemstvo je moralo ratovati o svom trošku unutar zemlje u slučaju neprijateljskog napada, a izvan zemlje o kraljevom trošku. Na ovaj način je oslabljena vlast župana a i postupno raspadanje županija.

Mongolski upad u Mađarsku i preuređenje kraljevine

Tijekom vladavina kralja Bele IV. (1235. – 1270.) Mongoli su pod zapovjedništvom kana Batu provalili u Mađarsku i porazili mađarske snage 1241. godine u bitci na rijeci Šaju. Kralj Bela IV. se prvo povukao u Zagreb, a zatim 1242. godine u Dalmaciju tražeći zaštitu u Splitu, Klisu i Trogiru. Slavonija je bila prepuštena pustošenju Mongola, koji su razorili gradove, pa čak i Zagreb sa katedralom. Vijest o smrti kana Oglaja, natjerala je Mongole da napuste Dalmaciju i preko Bosne, Srbije i Bugarske se vrate u južnu Rusiju. Prilikom napuštanja opustošili su Dubrovnik i Kotor.

Prodor Mongola u Mađarsku i Slavoniju primorali su kralja poslije odlaska Mongola na preuređenje vojnog ustrojstva. Obnovljeni su i utvrđeni mnogi županijski gradovi, a oko mnogih gradića su postavljeni bedemi. Gradići su naseljeni uglavnom Nijemcima kojima se bile date i neke povlastice (Varaždin, Samobor, Petrinja, Križevci, Bihać). Osim toga počeli su se osnivati i slobodni gradovi izvan utjecaja župana. Jedinstvena kraljevina Hrvatska je 1260. godine podijeljena na dva dijela:

• Hrvatsku i Dalmaciju sa hrvatsko-dalmatinskim banom na čelu uz stalni sabor i
• Slavoniju sa slavonskim banom sa zasebnim saborom.

Na čelu hrvatske vojske je bio herceg, kraljev zamjenik, a kada njega nije bilo, vojskom su zapovijedali banovi (1260. – 1476. dva bana, a otada jedan zajednički hrvatsko-dalmatinski-slavonski ban).

Prvi staleški sabor čitave Slavonije održan je 1273. godine u Zagrebu, gdje je plemstvo u suradnji sa banom počelo obnašati zakonodavnu ulogu u državi, dok su županije obnašale sudsku i upravnu vlast.

Propast dinastije Arpadovića

Nastale velikaške borbe su pogodovale jačanju i bogaćenu velikaša, što je opet vodilo ka osiromašenju pučanstva, i nestajanje slobodnih ljudi, koji su krajem 13. stoljeća sve više postajali ovisnim kmetovima. Veliki feudalci su kraljevim donacijama ali i u međusobnim borbama bili tako ojačali da su preko pola stoljeća gotovo neovisno vladali u Hrvatskoj i Slavoniji. Tako je bribirski knez Pavle I. iz bratstva Šubići, kao primorski ban (oko 1273. godine), iskoristio borbu za prijestol između Arpadovića i Anžuvinaca i 1292./1293. stekao kao državinu (dominium) čitavu Hrvatsku i Dalmaciju, kao i nasljednu vlast bana, a privremeno je podčinio i Hum i Bosnu.

Hrvatska tijekom dinastija Anžuvinaca

Karlo I. (1301. – 1342.)

Ban Pavle je iz Napulja doveo Karla I. Anžuvinca koji je nakon desetljetne borbe sa Arpadovićima uspio postati kraljem u Mađarskoj. Karlo I. je svrsishodno potpomagao otpor protiv Mletaka na otocima Krku, Pagu i Hvaru (1310.), a osobito ustanak u Zadru, kojeg su Mletci 1311./1313. opsjedali, ali kako nije imao jaku mornaricu, Karlo I. ih nije mogao potisnuti iz Dalmacije. Nakon očeve smrti 1313. godine, ban Mladen je predao Zadar Veneciji, a razjedinjeno hrvatsko plemstvo, na čelu sa Kurjakovićima i Nelipićima, koje se otimalo vlasti bribirskih knezova, nije bilo u mogućnosti se oduprijeti Mlečanima.

Kada je u ratu protiv srpskog kralja Uroša II. Milutina (1319. – 1320.), Karlo I. uspio prodorom sa sjevera zauzeti Mačvu, ban Mladen je nezainteresirano djelovao kao podrška sa zapada kroz Bosnu. Ta neaktivnost bana Mladena je razljutila Karla I., da je poslao udružene snage slavonskog bana Ivana Babonića i kneza Frankopana protiv bana Mladena koje su ga porazile u bitci u Poljicima 1322. godine. Ban Mladen je svrgnut sa vlasti i odveden u Mađarsku, što je Venecija iskoristila i proširila vlast nad dalmatinskim gradovima. Tek kada su šibenska i trogirska mornarice, potpomognute venecijanskim galijama, upale u Skradin i Omiš, hrvatsko vlastelinstvo, u obrani svoje neovisnosti, se okupilo oko kneza Nelipića, koji je javno pokazivao otpor Karlu I. i oduzelo kraljevske gradove Knin i Unac, a potom porazilo slavonskog bana Mikca 1326. godine.

U međuvremenu je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1322. – 1353.) uspio vratiti neovisnost Bosni i zauzeti područje između Neretve i Cetine.

Ludovik I. (1342. – 1382.)

Ludovik I. je nastavio politiku podčinjavanja velikih hrvatskih feudalaca koji se gubili svoju moć u međusobnim sukobima. On se također angažirao i u borbi na Jadranskom moru protiv Venecije, koja je predstavljala smetnju kraljevim željama za vlast u Napulju Za banove je postavljao gotovo uvijek plemiće stranog podrijetla. Uspio se obračunati s Nelipićima i Kurjakovićima, kao i sa bribirskih knezovima iz bratstva Šubića i zauzeo je gradove Knin, Klis, Omiš, Skradin, Unac i Ostrovicu. Svoju premoć ojačao je i podčinjenim vazalima, prinudivši ih da mu se priključuju u ratnim pohodima, ali i najamničkim postrojbama koje je usporedno stvarao i na čije je održavanje uveo i novi porez 1351. godine – devetinu. Unatoč njegovim nastojanjima da osvoji dalmatinske gradove, u tome nije uspio, prvenstveno zbog neposjedovanja mornarice.

Dalmatinski gradovi, pod mletačkom vlasti, su se brzo razvijali, osobito zbog svojih trgovačkih brodova. Venecija koja je svoje trgovačke interese imala izvan Jadranskog mora pomagala je a ne sputavala razvitak dalmatinskih pomorskih gradova, pri čemu se osobito istjecao Dubrovnik, ali i Trogir i Korčula u brodogradnji.

Ludovik I. je protiv Venecije vodio tri rata.

• Prvi rat je vođen zbog Zadra (1345. – 1346.) koji je zatražio kraljevu zaštitu, kada je Venecija poslala svoje snage protiv buntovnog grada. Iako je bio odbijen prvi napad Mlečana, nakon neuspjelog pokušaja slavonsko-hrvatskog bana Banfija i bosanskog Stjepana II. Kotromanića deblokiranja grada u studenom 1345. godine, u lipnju slijedeće godine kralj Ludovik I. je sa 30 tisuća vojnika bezuspješno pokušavao pomoći i morao se povući, nakon čega se i Zadar zbog nestašice hrane, nakon šestomjesečne opsade morao predati Veneciji.

• Drugi rat (1356.- 1358.) godine, Ludovik I. je započeo rat protiv Venecije u suradnji sa Genovom s ciljem preotimanja Dalmacije. Tada je glavna bojišnica bila na furlanskom području, gdje su kraljeve snage potukle mletačke kod Tervisia i zauzele više utvrđenih gradova. U Dalmaciji, snage pod zapovjedništvom bana Ivana Ćuza, a u čijem sastavu su se nalazile i snage knezova Frankopana, Nelipića, Ugrinića i Hrvatinića, su 1357. godine uspjele razoružati mletačke snage u Splitu, Trogiru i Šibeniku, iste godine su uspjele i osvojiti Zadar, osim tvrđave, a potom i Brač, Hvar a ubrzo i Nin. Zadarskim mirom od 18. veljače 1358. godine Venecija se odrekla prava na čitavu Dalmaciju s otocima i predala je kralju, pod čijom će vlasti ostati sve do 1409. godine. Zauzvrat je kralj vratio Veneciji osvojena područja u Furlaniji i Istri, a Dubrovnik je iste godine došao pod kraljevu vlast. Zbog nedostatka brodova, Venecija je ipak zadržala prevlast na moru.

• Poslije poraza u trećem ratu (1378. – 1381.), Venecija je, Torinskim mirom 1381. godine, priznala stvoreno stanje Zadarskim mirom i obvezala se na plaćanje godišnjih naknada od 7 tisuća dukata. U tom ratu se Ludovik I. udružio sa Genovom, Padovom, Veronom i Goricom protiv Venecije.

Osim sa Mlečanima, kralj Ludovik I. je ratovao i protiv Srbije (1358. – 1359. ). Nakon drugog rata i oslobođenja Dalmacije, srpske snage su pokušale prodor u Mačvansku banovinu, gdje su bile odbijene, a nakon čega su kraljevske snage prodrle sve do planine Rudnik, dok je humski knez Vojnović primorao Dubrovnik na otkup mira.

Ludovik I. je primorao 1357. godine bosanskog kralja Tvrtka da mu ustupi jedan dio Huma i desnu obalu Neretve, što je dovelo do mađarsko-bosanskog rata 1363. godine, u kome su snage kralja Tvrtka porazile mađarske snage.

U naporima za ojačanje kraljevske vlasti Ludovik I. je pokorio cjelokupno visoko hrvatsko plemstvo, osim Frankopana i Blagajskih knezova, koji su bili njegovi vazali. Tijekom cijele njegove vladavine, bansku čast nije ponudio ni jednom hrvatskom velikašu, već isključivo nižim plemićima iz Slavonije mađarskog podrijetla. Krajem 13. stoljeća, Sabor je postao stalnim forumom feudalne političke organizacije, s pravom sudjelovanja svakog plemića, a ponekad i predstavnika slobodnih gradova.

Marija (1382. – 1385.) i Karlo II. Drački (1385. – 1836.)

Nakon Ludvikove smrti, Hrvatska je bila ponovno obuhvaćena feudalnom anarhijom, jer se vlastela pokušavala otrgnuti centralne vlast. Ludovika je naslijedila malodobna kći Marija, koja je vladala pod nadzorom majke, Jelisavete Kotromanić. Nezadovoljni ženskom vladavinom, velikaši iz Mađarske i Hrvatske su 1385. doveli iz Napulja Ludvikovog rođaka, ranijeg hrvatskog hercega, Karla II. Dračkog na vlast, koji je odmah po krunisanju bio ubijen od strane pobornika potisnutih kraljica. Ubojstvo je dovelo do ustanka većine hrvatskog i slavonskog plemstva, svrsishodno potpomognut od strane bosanskog kralja Tvrtka i srpskog kneza Lazara. Zasjedom kod Gorjana 1386. godine ustanici su predvođeni mačvanskim banom Ivanišem Horvatom zarobili kraljice. Tada su mađarski velikaši na prijestol doveli Marijina muža Sigismunda Lukseburškog (1387. – 1437.) čime je i označen svršetak vladavine dinastije Anžuvinaca.