Berlinski kongres: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 11. srpnja 2010. u 12:21

Berlinski kongres je bio skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Turske, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine u Berlinu.

Ruski stavovi

Kongresu je prethodio San-Stefanski mir (potpisan 3. ožujka 1878. godine), kojim je završen Rusko-turski rat 1877.-1878.). Prema tim pregovorima, što ih je pretežno diktirala Rusije, Turska je imala izgubiti veliki dio svoga dotadašnjeg teritorija na Balkanu, a trebala je biti stvorena velika Bugarska (kao ruski satelit) koja bi uključila najveći dio današnje Makedonije, te dijelove Srbije do Niša, Albanije i grčku Makedoniju osim Halkidike i Soluna. Bosna i Hercegovina, premda pod turskim suverenitetom, dobila bi značajnu autonomiju, dok su dobici za Srbiju bili neznatni, jer je Rusija osjećala kako se Srbija sve više približava Austro-Ugarskoj.

Pozicija ostalih sila

Protiv naglog porasta utjecaja Rusije u tom području najviše su se borile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Njemačka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snažne Rusije, što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Francuska s nelagodom su gledale prema širenju ruskog utjecaja na jug, gdje su ove dvije zemlje imale svoje interese: Francuska u Egiptu, a Britanija u Palestini. Stoga su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajedniči zatražile održavanje ovog kongresa.

Tijek pregovora

Prisiljena međunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti, a i San-Stefanski mirovni ugovor je poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana krenuli iznova. Kako Njemačka praktično nije morala štititi vlastite interese na Balkanu, pri tim je pregovorima Bismarck mogao nastupiti kao "relativno neutralan" (poznata je uostalom Bismarkova izjava da Balkan "nije vrijedan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog panzir-grenadira"). U pregovorima su sudjelovali samo pregovarači velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno ticala.

Ishod pregovora

Ishod pregovora je bio Berlinski mir, potpisan 13. srpnja 1878. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 točaka San-Stefanskog sporazuma. Time su bile priznate Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska. Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će aneksirati Bosnu i Hercegovinu). Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na račun Turske: niški, pirotski, toplički i vranjski, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar.

Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868.

Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos.

Posljedice

O rezultatima Berlinskog kongresa predsjednik američkog udruženja povjesničara Carlton J.H. Hayes je izjavio:

"Prije 1878 imalo smo Istočno pitanje o jednom bolesniku (Turska), a nakon 1878 imamo nekoliko manijaka pošto je Berlinski kongres odveo Balkance u ludilo"

Italija je bila nezadovoljna ishodom Kongresa, a ostala su i mnoga nerješena pitanja između Turske i Grčke, sve dok Turska nije 17. travnja 1897. navijestila rat Grčkoj. Nakon mjesec dana neprijateljstva su prekinuta nastojanjem Rusije.

Moć Turske u Europi i Aziji ovim je mirovnim sporazumom drastično smanjena. Utjecaj Rusije također je smanjen u korist Austro-Ugarske, što je povećalo napetosti između dva carstva. Usto, ovo je novo uređenje Balkana dovelo do novih napetosti na tom području, koje će uroditi Balkanskim ratovima, a potom će djelomično dovesti i do Prvog svjetskog rata, te armenskog genocida u Turskoj.

Sudionici kongresa

Velika Britanija

grof Benjamin Disraeli
lord Robert Salisbury
Lord Russell

Rusija

carević Alexander Gorčakov
grof Peter Šuvalov
barun d'Oubril

Njemačka

Austro-Ugarska

grof Gyula Andrássy
grof Alajos Károlyi
barun Haymerle

Francuska

Italija

grof Lodovico Corti
grof De Launay

Turska

Manje zemlje koje su povremeno sudjelovale u radu kongresa

Grčka

Theodoros Deligiannis

Srbija

Jovan Ristić

Rumunjska i Crna Gora također su imale svoje predstavnike.

@@ Redak 17: / Redak 17: @@
 [[Datoteka:SouthEast_Europe_1878.jpg|mini|350px|desno|Karta jugoistočne Europe nakon Berlinskog kongresa, [[1878]].]]
-Ishod pregovora je bio ''Berlinski mir'', potpisan [[13. srpnja]] [[1878]]. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 točaka San-Stefanskog sporazuma. Time su bile priznate [[Rumunjska]], [[Srbija]] i [[Crna Gora]] kao suverene države, a [[Bugarska]] je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana [[Kneževina Bugarska]]. Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj ([[1908]]. Austro-Ugarska će aneksirati Bosnu i Hercegovinu).
+Ishod pregovora je bio ''Berlinski mir'', potpisan [[13. srpnja]] [[1878]]. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 točaka San-Stefanskog sporazuma. Time su bile priznate [[Kneževina Rumunjska|Rumunjska]], [[Kneževina Srbija|Srbija]] i [[Kneževina Crna Gora|Crna Gora]] kao suverene države, a [[Bugarska]] je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana [[Kneževina Bugarska]]. Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj ([[1908]]. Austro-Ugarska će aneksirati Bosnu i Hercegovinu).
 Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na račun Turske: niški, pirotski, toplički i vranjski, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Crna Gora [[Nikšić]], [[Podgorica|Podgoricu]] i [[Bar (grad)|Bar]].