Sabo Bobaljević Mišetić: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Uklanjanje izmjene 2519840 što ju je unio/unijela 93.136.117.234 (Razgovor sa suradnikom:93.136.117.234) Tako piše u izvorima. |
||
Redak 5: | Redak 5: | ||
Mišetić je bio [[posjed]]nik [[zemljišne knjige|zemljišta]], a neko vrijeme i kaštelan stonske utvrde Pozvizd. |
Mišetić je bio [[posjed]]nik [[zemljišne knjige|zemljišta]], a neko vrijeme i kaštelan stonske utvrde Pozvizd. |
||
Iz poslanica koje je slao mnogim hrvatskim i talijanskim pjesnicima zna se |
Iz poslanica koje je slao mnogim hrvatskim i talijanskim pjesnicima, zna se kako je poznavao [[Mavro Vetranović|Mavra Vetranovića]], [[Marin Držić|Marina Držića]], [[Maroje Mažibradić|Maroja Mažibradića]], [[Dinko Ranjina|Dinka Ranjine]], [[Miho Monaldi|Miha Monaldija]], [[Mikša Pelegrinović|Mikše Pelegrinovića]]. |
||
== Književnost == |
== Književnost == |
Inačica od 23. srpnja 2010. u 20:36
Sabo Bobaljević Mišetić (Dubrovnik, 1529. ili 1530. – Dubrovnik, 1585.), hrvatski renesansni pjesnik, manirist
Bio je potomak stare dubrovačke obitelji. Zvan je Glušac, jer je izgubio sluh. Vrlo buran život vodio je između državne službe, zatvora i progonstva. Imao je široku književnu izobrazbu, družio se s piscima svojeg vremena i osnovao je tzv. Akademiju složnijeh. Pisao je na talijanskome i hrvatskome jeziku. Talijanski mu je kanconijer tiskan u Veneciji 1589., dok je hrvatski dio opusa sačuvan tek fragmentarno. Liriku mu obilježavaju uobičajene petrarkistički oblici i teme, kao i motivi iz vlastitoga životnog iskustva.
Mišetić je bio posjednik zemljišta, a neko vrijeme i kaštelan stonske utvrde Pozvizd.
Iz poslanica koje je slao mnogim hrvatskim i talijanskim pjesnicima, zna se kako je poznavao Mavra Vetranovića, Marina Držića, Maroja Mažibradića, Dinka Ranjine, Miha Monaldija, Mikše Pelegrinovića.
Književnost
- Zbirka pjesama na talijanskomu jeziku (Rime amorose e pastorali e satire), koja je objavljena 1589. u Veneciji.
Literatura
- Opća i nacionalna enciklopedija, Zagreb, 2005. - 2007.
|