Nihilizam

Friedrich Nietzsche, 1882.

Nihilizam (lat. nihil – ništa) je nazor koji poriče vrijednost teorijskih zasada, društvenih normi i ideala. Cilj nihilizma je uništenje starog čovjeka i stvaranje novog, oslobođenog autoriteta i kulturnih značenja. Predrasuda o nihilizmu je da je on vjerovanje u Ništa.

Termin nihilizam prvi puta upotrebljava Turgenjev u romanu Očevi i djeca (1862.) karakterizirajući njime životni stav i poglede svog junaka Bazarova. Nasuprot idolatrijskim shvaćanjima okoline, Bazarov se cinički odnosi prema svakom autoritetu radikalno ispovijedajući jedino naturalističku filozofiju i znanost, no njegovu je posvemašnom kriticizmu stran i svaki konstruktivni društveni napor. Takvo nastrojenje obilježava i ondašnji politički pokret koji se manifestirao anarhizmom, a razvio se osobito među studentskom omladinom. Njihov radikalni individualizam, i pored naglašene materijalističko-kritičke osnove, treba razlikovati od socijalne doktrine Černiševskog, Dobroljubova, Pisareva i njihova kruga. Širenjem ruske književnosti termin je preuzet na Zapadu, ali bez izrazitije političke konotacije, prvenstveno kao oznaka za svojevrsni ateizam kojeg su prototipovi junaci Dostojevskog, Ivan Karamazov i Kirilov. Takav nihilizam najbolje očituje stav: ako nema boga, sve je dopušteno, tj. tada je najviša vrijednost individualna sloboda, a njena je kruna egzistencijalni izbor samoubojstva.

U filozofiji, pojam nihilizam javlja se uglavnom u dva značenja: kao logičko-spoznajni nihilizam, koji odriče svaku objektivnu vrijednost filozofsko-znanstvene spoznaje te stoji u bližoj vezi s radikalnim skepticizmom i kao moralno-politički nihilizam, prema kojemu se društvene i političke vrijednosti ne mogu utemeljiti ni na kakvim racionalnim argumentima. Takav se nihilizam javlja kod Seksta Empirika, Gorgije, Maxa Stirnera, Paula Mongréa, Friedricha Nietzschea, Alberta Camusa i drugih, a Martin Heidegger njime karakterizira opće stanje europskog duha novog znanstveno-tehničkog doba.