Koncentracijski logor Jasenovac

Datoteka:Jasenovac32.jpg

Ulaz u Jasenovac

Plan

Sabirni logor Jasenovac bio je najveći sabirni i logor za uništenje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Osnivanje sabirnih logora kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i likvidacija velikog broja Srba, Židova, Roma i Hrvata (protivnika ustaškog režima) bio je rezultat politike rasne i nacionalne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb). Prve zakonske odredbe nove države odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH. Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima. Ubrzo su je slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Za provođenje ovih zakonskih akata osnovani su osim redovnih, izvanredni i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima. Oni su ubrzo proširili svoju aktivnost na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili bili osumnjičeni kao pripadnici komunističkih grupa, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Pojedinačna, skupna i masovna hapšenja i deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani), sa ili bez sudbenih presuda, uvjetovala su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.

Sabirni logor Jasenovac

Datoteka:Jaenovac death camp.jpg

Sistem logora Jasenovac, za vrijeme 2. svjetskog rata

Sabirni logor Jasenovac sačinjavalo je nekoliko logora osnovanih u kratkim vremenskim razmacima, na većoj ili manjoj udaljenosti od samoga mjesta Jasenovac. Pripremni radovi za osnivanje novog logora započeli su najkasnije 24. srpnja 1941. kada je Ravnateljstvo melioracionih i regulatornih radova naručilo drvo "za gradnju drvenih baraka u Jasenovcu". Iako se spominje mjesto Jasenovac, prvi zatočenici dopremani su u Logor I, pokraj sela Krapje, i u Logor II, koji se nalazio u blizini sela Bročice. Ova prva dva logora ubrzo su rasformirana zbog čestih poplava rijeke Veliki Strug koje se onemogućavale rad zatočenika i boravak u logorima, a preživjeli zatočenici preseljeni su u novoosnovani Logor III Ciglana, smješten nedaleko mjesta Jasenovac, uz rijeku Savu, gdje je već postojao industrijski kompleks. Uz ovaj najveći, a po svojoj funkciji centralni, postupno su formirani i drugi dijelovi logora: radna grupa Kožara, osnovana 1942. godine u samom mjestu Jasenovac, logor Stara Gradiška, drugi po veličini logor, smješten unutar objekta bivše kaznionice, te logorske ekonomije Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci. Ovaj jedinstveni kompleks logora, uređen po uzoru na sabirne logore Trećeg Reicha, službenog imena "Ustaška obrana Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac", bio je pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe (UNS-a), odnosno njenog Ureda III Ustaške obrane čija je funkcija bila osnivanje i organizacija, te uprava i osiguranje logora.

Sabirni logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao kroz cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli i po broju žrtava koje su u njemu stradale. Bio je to višenamjenski logor, istovremeno sabirni (u njega su se upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi), radni ("najveća tvornica" u NDH s besplatnom radnom snagom), kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela) i zarobljenički (zarobljeni partizani i četnici), ali prije svega logor smrti. Bio je gubilište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost.

Spomenik

Kraj logora

Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruši i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zločina. Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja, a 22. travnja dio posljednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Od njih 600 proboj je preživjelo 107 zatočenika. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.

U napušteno mjesto Jasenovac i nedaleko njega razoreni logor, 2. odnosno 3. svibnja 1945. godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije Jugoslavenske armije. Bataljonu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločine do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, 11. svibnja 1945. godine. Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac 18. svibnja 1945. Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i učesnici proboja. Mjesec dana kasnije, 18. lipnja, kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.

Broj žrtava

O broju žrtava sabirnog logora Jasenovac, njihovoj vjerskoj i nacionalnoj strukturi, postoje različite procjene i pretpostavke:

• 50.002 žrtava po poimeničnom nepotpunom popisu žrtava
• 60.000 do 70.000 žrtava prema procjeni Franje Tuđmana objavljenoj u knjizi "Bespuća povijesne zbiljnosti"
• 60.000 do 90.000 žrtava prema procjeni Slavka Goldsteina
• 70.000 žrtava prema istraživanjima dr. Bogoljuba Kočovića,
• 83.000 žrtava prema istraživanjima Vladimira Žerjavića
• 85.000 žrtava, brojka koju navodi Centar Simon Wiesenthal
• 100.000 žrtava, brojka koja se navodi u United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu
• 500.000 - 600.000 žrtava prema službenoj izjavi Zemaljskog povjerenstva Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 1945.
• 700.000-1.2 milijuna žrtava, brojka koju je povjesničar Vladimir Dedijer iznio u knjizi "Novi prilozi"

Neumjerena preuveličavanja, kao i korištenje broja žrtava u dnevno-političke svrhe, bila su omogućena činjenicom da stvarni broj žrtava nije nikada službeno verificiran, a poimenični popisi žrtava rata iz 1946., 1950. i 1964. nisu bili cjelovito objavljivani. (Doduše, logoraš Milko Riffer, autor knjige Grad mrtvih, došao je u Jasenovac krajem 1942. i dobio broj 2376.).

Prema newyorškom popisu Jasenovac Researsch Instituta (www.jasenovac.org) u tom je logoru bilo oko 650.000 žrtava. "Prema dostupnim informacijama, iza tog Instituta nalazi se bivši diplomat SFRJ dr. Milan Bulajić, dugogodišnji rukovoditelj Muzeja genocida u Beogradu i predsjednik Srpskog Fonda za istraživanje genocida." "Prema zadnjim informacijama, Jasenovac Research Institute sada vodi Darko Trifunović, mlađahni Srbin protiv kojeg FBI vodi istragu zbog ugrožavanja demokracije i širenja mržnje na rasnoj osnovi!"

Prema poimeničnom popisu iz 1964. godine, uz upozorenje priređivača da je popis nepotpun, u logoru Jasenovac smrtno je stradalo 50 002, a u Staroj Gradiški 9 587 osoba, ukupno 59 589 popisanih žrtava.

Demografska istraživanja Vladimira Žerjavića i dr. Bogoljuba Kočovića, koji su radili neovisno jedan od drugoga, dala su slične rezultate. Prema Žerjaviću proizlazi da je u Jasenovcu stradalo oko 83 000 osoba (od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma), dok je dr. Kočović došao do procjene da je u Jasenovcu život izgubilo oko 70 000 ljudi. Okvirne procjene ove dvojice stručnih istraživača do sada nisu opovrgnute nikakvim znanstveno utemeljenim argumentima. Posljednja istraživanja Memorijalnog centra Jasenovac, objavljena u "Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac", u kojima su žrtve pobrojane imenima i prezimenima, a mogu se provjeriti i u arhivu Centra, govore o do sada (1. studeni 2008.) 75.159 žrtava raznih nacionalnosti. Prema korištenim izvorima za 57.614 osoba kao mjesto smrti naveden je logor u Jasenovcu, za 12.220 osoba logor u Staroj Gradiški, dok je za 8 osoba, žrtava jasenovačkih logora, mjesto smrti nepoznato.

Doduše, mnogi izvori su falsificirani - ljudi koji su umirali u zbjegu u El Shattu su dodavani na Jasenovački popis, kao i oni koje su pobili partizani, ponekad i na kućnom pragu. Partizani su fotografirali ljude koje bi sami pobili, i navodili da su to "žrtve ustaškog režima". Zbog velikog broja partizanskih falsifikata, pogreške su neizbježne.

Kronike Jasenovca izbjegavaju spominjati otpuštanja i amnestije u Jasenovcu. Primjerice, povodom rođendana Ante Pavelića 14.06.1944 pušteno je na slobodu 170 logoraša. Tijekom 1944. pomilovano je 350 osoba, a 10.04.1945 na Dan NDH pomilovano ih je 400, dva tjedna prije Proboja! Više stotina logoraša ušli su u razmjenu s partizanima: Među takvima se našao i Andrija Hebrang. Jedan događaj baca posve novo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Naime, nakon napada partizana na Crkvenom Boku ustaše su 13.11.1942. odveli seljane u Jasenovac. Došlo je do intervencije MUP-a. Komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu. Zapovjednik logora Ljubo Miloš je uhićen i zatvoren na Savskoj cesti. Oslobođen je tek na intervenciju Maksa Luburića. Tada su mnogi logoraši otpušteni kućama, pa i neki komunisti. Isto tako, zašto se Jasenovac ne spominje i kao logor za izbjeglice i prognanike? Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih i partizanskih progona. Logor je morao imati svoj nekakav život, ili privid života. Logor je imao orkestar i razne priredbe. Navodno je svaka radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove, što može biti dio torture, ali svjedoci kažu da nije bilo tako. U logor su često dolazile nadzorne komisije, a prva internacionalna bila je u veljači 1942. godine. Snimljen je i film o Jasenovcu, ali nikada nije prikazan jugoslavenskoj javnosti. Zanimljivo, službena izvješća Međunarodnog odbora Crvenog križa podudaraju se sa intrigantnim sjećanjem preživjelih logoraša.

Zanimljivost

Za vrijeme Križnoga puta partizani su likvidirali nepoznat broj domobranskih i ustaških vojnika na mjestu logora Jasenovac.

Velik broj žrtava koje se pripisuju Ustaškom logoru su u stvari ubijene tada.^{[nedostaje izvor]}

Povezani članci

• Srbi u NDH: Broj žrtava

Izvori

• http://tvrtkodolic.bloger.hr/post/istina-o-jasenovcu/2829036.aspx
• http://shp.bizhat.com/T.jasenovac.html

Preuzeti su i prilagodeni tekstovi:

• Nataša Mataušić, "O koncentracionom logoru Jasenovac, Informatica Museologica, 31(1-2)" MDC, Zagreb, 2000., str. 108-113.
  
• Nataša Mataušić, "Koncentracioni logor Jasenovac - Izložba o počecima logorskog sustava, kolovoz 1941. - veljača 1942.", katalog izložbe, SPJ, 2002.
  
• Nataša Mataušić, "Jasenovac 1941-1945. - Logor smrti i radni logor", SPJ, 2003.

Vanjske poveznice

• Službene stranice spomen područja Jasenovac
• Izvorno izvješće Zemaljske komisije Hrvatske (1946.) – detaljan opis povijesti logora, pogrešna procjena broja žrtava
• Sažetak istraživanja Vladimira Žerjavića o stvarnom broju žrtava (na engleskom)
• Da li je u Jasenovcu izvršen genocid nad Srbima? - Razgovor Koste Nikolića, naučnog saradnika Instituta za savremenu istoriju iz Beograda, i Josipa Jurčevića, znanstvenog suradnika Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu i profesora suvremene povijesti na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu