Franjo Rački: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Uklanjanje izmjene 2654543 što ju je unio/unijela Codexdiplomaticus (Razgovor sa suradnikom:Codexdiplomaticus) neobjašnjeno uklanjanje sadržaja, uz preoblik
Redak 1: Redak 1:
[[Datoteka:Franjo Racki.JPG|mini|270px|Bareljef Franje Račkog]]
[[Datoteka:Franjo Racki.JPG|mini|270px|Bareljef Franje Račkog]]
'''Franjo Rački''' ([[Fužine]], [[25. studenog]] [[1828]]. – [[Zagreb]], [[13. veljače]] [[1894]].), [[Hrvatska|hrvatski]] povjesničar, publicist, kulturni djelatnik, [[Narodnjaci|narodnjački]] političar, "otac hrvatske moderne kritičke historiografije".<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 513.</ref>
'''Franjo Rački''' ([[Fužine]], [[25. studenog]] [[1828]]. – [[Zagreb]], [[13. veljače]] [[1894]].), [[Hrvatska|hrvatski]] povjesničar, političar, publicist, kulturni djelatnik, [[Narodnjaci|narodnjački]] političar, "otac hrvatske moderne kritičke historiografije".<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 513.</ref>


== Obrazovanje ==
== Životopis ==
U [[Senj]]u i [[Varaždin]]u stječe gimnazijsko obrazovanje.[[teologija|Teologiju]] je završio u Senju, gdje ga je biskup [[Mirko Ožegović]] [[1852]]. zaredio za svećenika. Promoviran je za doktora teologije [[1855]]. u [[Beč]]u. Ondje je pokazao prve sklonosti za istraživanje povijesti objavljivanjem rada "Sredotočje povjestnice".<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 492.</ref> Nakon završenog obrazovanja u Senju je postavljen za profesora. Marljiv i pun nacionalnoga zanosa organizirao je po [[Kvarnerski otoci|Kvarnerskim otocima]] skupljanje glagoljskih listina, a i sam je volio tražiti i istraživati. Tijekom posjeta [[Krk]]u, prvi je proučavao sadržaj [[Bašćanska ploča|Bašćanske ploče]] koja je tada bila dio podnog kamenja mjestne crkve. Rački je proučavao pismo na ploči za koju je [[Jozef Šafárik]] smatra da je pisana nekom [[kriptografija|kriptografijom]]. Na temelju svojih istraživanja glagoljske ostavštine objavio je radove "Pregled glagoljske crkvene književnosti s osobitim obzirom na sv. pismo i liturgičke knjige" ([[1856]].) i "Viek i djelovanje sv. Cirilla i Methoda slavjamkih apošlolov" ([[1857]].).<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 458.</ref>


U [[Senj]]u i [[Varaždin]]u završava gimnaziju, a [[teologija|teologiju]] u Senju, gdje ga je biskup Ožegović 1852. zaredio za svećenika. U [[Beč]]u god. 1855. promoviran je u doktora teologije. U Senju je postavljen za profesora, i ovdje zapravo započinje njegov povjesničarski rad, kojemu će ostali vjeran do kraja života. Marljiv i pun nacionalnoga zanosa organizirao je po [[Kvarnerski otoci|Kvarnerskim otocima]] skupljanje glagoljskih listina, a i sam je volio tražiti i istraživati, pa često odlazi na [[Krk]], u [[Baška|Bašku]], gdje se čuvala znamenita [[Bašćanska ploča]].
==Povjesničar i kulturni djelatnik==
Njegova marljivost i talent nisu ostali neprimjećeni, pa je iz Senja 1857. godine premješten u [[Rim]] u [[Hrvatski zavod Sv. Jeronima]], gdje je ostao pune tri godine. Rački je boravak u Rimu iskoristio za rad po arhivima i knjižnicama. Tražio je dokumente o hrvatskoj povijesti, a također se usavršavao u struci. Polazi tečajeve iz [[paleografija|paleografije]] i ostalih pomoćnih povijesnih znanosti.<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 458-459.</ref>


Danima je Rački prosjedio ispred ploče, za koju su neki držali da je pisana nekom [[kriptografija|kriptografijom]], pozorno precrtavao svako slovo i uskoro objavo rad ''Viek i djelovanje sv. Cirilla i Methoda slavjamkih apošlolov''. Već u toj ranoj fazi povjesničarskoga istraživanja otkriva sklonost prema prvim stoljećima hrvatske prošlosti, ali također i ljubav spram slavenstvu.
U rimskim arhivima nalazi mnoštvo dokumenata o [[bogumili]]ma, koje je Crkva tijekom stoljeća sakupila u borbi protiv te "[[hereza|hereze]]", pa ga ovo pitanje snažno zaokupilo. Djelo "[[Bogomili i Patareni]]" Rački je objavio petnaestak godina kasnije. Knjiga se smatra prijelomnicom u tumačenju Crkve bosanske. Rački je u njoj zasnovao "bogumilsku hipotezu", po kojoj je [[Crkva bosanska]] nastala pod utjecajem dualističkih heretičkih učenja iz [[Bugarska|Bugarske]] i [[Makedonija|Makedonije]] koje su nastale u [[9. stoljeće|9. stoljeću]].<ref>Šanjek, Franjo, ''Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb 1993, str. 205-208.</ref> Takva hipoteza dominirala je većim dijelom 19. i 20. stoljeća, no s vrememenom je uglavnom odbačena u svom izvornom obliku. Danas je najraširenije stanovište da je Crkva bosanska kršćanska vjerska sljedba koja je jedino u ustroju, no ne i u nauku odstupala od [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] u krilu koje je i nastala.


Njegova marljivost i talent nisu ostali neprimjećeni, pa je iz Senja god. 1857. premješten u [[Rim]] u [[Hrvatski zavod Sv. Jeronima]], gdjeje ostao pune tri godine, živeći životom punim odricanja. Međutim, Rački je boravak u Rimu iskoristio za rad po arhivima, tražeći dokumente o hrvatskoj povijesti, a također i za usavršavanje u struci; polazi tečajeve iz [[paleografija|paleografije]] i pomoćnih povijesnih znanosti.
Kao kulturni djelatnik, Rački je pokrenuo list ''Književnik'' (izlazio od [[1864]]. do [[1866]].) s ciljem da obradi "jezikoslovlje, povjest i prirodne nauke s obzirom na hrvatske zemlje".<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 462.</ref> Zalužan je za pokretanje utjecajnih kulturno-politička glasila "[[Obzor (novine)|Obzor]]" i "[[Vienac]]". Izabran je za predsjednika [[HAZU|Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti]]. Tijekom akademskog djelovanja, pokrenuo je Akademijine časopise ''Rad'' i ''Starine''. Pred kraj života nastojao je pokrenuti prikupljanje građe za ''[[Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae]]'', no ideju nije uspio realizirati već je taj zadatak na sebe preuzeo [[Tadija Smičiklas]]. U svakom slučaju, Rački je odredio djelovanje Akademije u više desetljeća, poglavito na društvenom i humanističkom planu.


U rimskim arhivima nalazi mnoštvo dokumenata o [[bogumili]]ma, koje je Crkva tijekom stoljeća sakupila u borbi protiv te "[[hereza|hereze]]", pa ga ovo pitanje snažno zaokupilo. Djelo ''[[Bogomili i Patareni]]'' Rački je objavio petnaestak godina kasnije, i po općem sudu povjesničara ta knjiga je prijelomnica u tumačenju Crkve bosanske. Rački je u njem zasnovao "bogumilsku hipotezu", po kojoj je [[Crkva bosanska]] nastala pod utjecajem dualističkih heretičkih učenja iz [[Bugarska|Bugarske]] i [[Makedonija|Makedonije]] koje su nastale u [[9. stoljeće|9. stoljeću]]. Izuzetno provokativna i intrigantna, ta je teorija dominirala većim dijelom 19. i 20. stoljeća, no danas je uglavnom odbačena u svom izvornom obliku, jer je najraširenije stanovište da je Crkva bosanska kršćanska vjerska sljedba koja je jedino u ustroju, no ne i u nauku odstupala od [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] u krilu koje je i nastala.
Kao povjesničar, Rački je objavio niz važnih knjiga i radova, npr. ''Bogomili i patareni'', ''Povjesnik Ivan Lučić'', ''Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća'', ''Stari grb bosanski'', ''Povelje bosanskog kralja Tvrtka''. Ipak, njegovo najvažnije djelo je ''[[Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia]]'', zbirka izvora za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest. Iako ga se može smatrati priklonjenom istraživanju "genetičke historije" čije glavno načelo je uočiti kako i zašto je do nečega došlo, Rački je smatrao da povijest ne smije biti samo kronika ratova i političkih događaja. Stoga je ustvrdio da se povjesničar mora okrenuti kulturnim i drugim životnim oblicima.<ref>Gross, Mirjana, ''Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja'', Zagreb 1996, str. 176.</ref>


Godine 1861., kao zastupnik senjskoga kaptola, postaje zastupnik [[Hrvatski sabor|Hrvatskoga sabora]] koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke. Bio je, uz [[Ante Starčević|Starčevića]], jedino seljačko dijete u Saboru. Rački je pisao mnogo i to o gotovo svim aktualnim temama i problemima svoga doba, koji su bili u svezi s Hrvatskom i njezinim položajem u Monarhiji. Nadahnjivala ga je hrvatska povijest, hrvatsko državno pravo, živo se zalagao za utjelovljenje [[Dalmacija|Dalmacije]] u [[Banska Hrvatska|Bansku Hrvatsku]], pisao je rasprave o hrvatstvu [[Srijem]]a, [[Rijeka|Rijeke]], ali njegova glavna preokupacija bio je odnos Hrvatske prema [[Mađarska|Mađarskoj]]. Mađare, koji su poput njezinog eksponenta Kosshuta znali ponavljati: "A gdje je ta Hrvatska? Ne možemo je naći na karti!", upozoravao je: "Hrvatska bijaše priznata za neovisnu državu od međunarodnoga evropejskoga prava jur u ono doba kada o Ugarskoj ne mogaše ni spomena biti. Hrvatska i kao kraljevina je starija od Ugarske i od nje posvema neovisna. Pored krune sv. Stjepana sjaše u Evropi kruna hrvatska".
==Političar==
Kao predstavnik senjskoga kaptola [[1861]]. postaje zastupnik [[Hrvatski sabor|Hrvatskoga sabora]] koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke. Bio je, uz [[Ante Starčević|Starčevića]], jedino seljačko dijete u Saboru. Rački je pisao mnogo i to o gotovo svim aktualnim temama i problemima svoga doba, koji su bili u svezi s Hrvatskom i njezinim položajem u Monarhiji. Njegov politički angažman se uvelike podudarao s istraživanjima povijesti, npr. daje osnovno povijesno opravdanje za pripadnost [[Rijeka|Rijeke]] Hrvatskoj.<ref>Gross, Mirjana, ''Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja'', Zagreb 1996, str. 176.</ref> U saboru je ostao do [[1875]]. godine.


[[Datoteka:Spomenik HAZU Mirogoj srpanj 2007.jpg|mini|200px|Spomenik [[HAZU|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]] Franji Račkom na zagrebačkom [[Mirogoj]]u.]]
[[Datoteka:Spomenik HAZU Mirogoj srpanj 2007.jpg|mini|200px|Spomenik [[HAZU|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]] Franji Račkom na zagrebačkom [[Mirogoj]]u.]]
Obično se biskupa [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayera]] drži ideologom [[jugoslavenstvo|jugoslavenstva]], ali sva je prilika da prvenstvo pripada povjesničaru Račkom. Jugoslavenstvo Račkoga i biskupa đakovačkoga, koje stupa na scenu padom [[apsolutizam|apsolutizma]] "bilo je iskreno i duboko - piše povjesničar Košćak - ali su protiv sebe imali već izgrađenu [[Velika Srbija|srpsku ideju]], koju je na narodnom planu razradio [[Vuk Karadžić]], a na državnom [[Ilija Garašanin]] u poznatom spisu ''[[Načertanije]]'' (1844.), koje trasira putove za obnovu Dušanova carstva. Nasuprot toj ideji, kod Hrvata su državnu ideju u čistom obliku istakli [[Ante Starčević]] i [[Eugen Kvaternik]], koji su stali na čelo [[Stranka prava|Stranke prava]]. I jugoslavenski orijentirana [[Narodna stranka]] morala je tijekom vremena povesti računa o činjenici dvaju nacionalnih i državnih središta".


Neosporna je činjenica da su se i Rački i Strossmayer zalagali ne samo za kulturno nego i političko jedinstvo [[Južni Slaveni|Južnih Slavena]], gledajući u [[Kneževina Srbija|Kneževini Srbiji]] [[Pijemont]], ali kada su upoznali prave namjere Srba, odnosno njihovu strategiju po kojoj je jugoslavenstvo bilo samo drugo ime za [[Velika Srbija|Veliku Srbiju]], uslijedilo je razočarenje i povratak hrvatstvu. Rački je prema jugoslavenskoj ideologiji bio dosta emotivan, pa i nekritičan. Često je pisao zanosno, bez znanstvene argumentacije i potvrde u izvorima. Poneke njegove povijesne tvrdnje, kao na primjer da je srpski [[Stefan Uroš IV. Dušan|car Dušan]] htio Srbiju staviti na čelo udružene Jugoslavije, negativno su utjecale na čitav jedan naraštaj hrvatskih povjesničara. Ovih tvrdnji Rački se poslije odrekao držeći ih "pjesničkim primjesama", ali šteta je već bila učinjena.
== Najvažnija djela ==

Trajnije je vrijednosti povjesničarski i arhivarski rad Račkoga. Pokrenuo je list ''Književnik'', prvi hrvatski znanstveni časopis za povijest i jezik, te izuzetno utjecajna kulturno politička glasila "[[Obzor (novine)|Obzor]]" i "[[Vienac]]". Također, Rački bijaše glavnom djelatnom osobom kod utemeljenja ondašnje Jugoslavenske, kasnije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a dao je velik prinos u proširenju Sveučilišta u Zagrebu. U samoj Akademiji Franjo Rački je osnovao većinu njenih publikacija koje postoje i danas, časopise ''Rad'', ''Starine'' te izuzetno važni ''[[Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae]]'' za koji je rečeno da je takav pravni monument kakva nemaju ni mnogi daleko brojniji narodi, te zasnovao knjižnicu, arhiv i Akademijin Rječnik. Zacrtavši njenu usmjerbu, Rački je odredio djelovanje Akademije u više desetljeća, poglavito na društvenom i humanističkom planu. Iako je posljedak djelovanja Račkoga najvažniji na organizacijskom i kulturnopovijesnom polju, trajne su vrijednosti i njegova izvorna historiografska djela-bilo kao izazov, bilo kao fond znanja koji je u temeljima daljnjega razvitka povijesnih znanosti. To se odnosi na knjige i spise ''Bogomili i patareni'', ''[[Povjesnik Ivan Lučić]]'', ''[[Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća]]'', ''[[Stari grb bosanski]]'', ''[[Povelje bosanskog kralja Tvrtka]]''. Krunu znanstvenoga rada Franje Račkoga čini monumentalna ''[[Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia]]''.

== Djela ==
* ''Bogomili i patareni''
* ''Bogomili i patareni''
* ''Povijest Bugarske'' (rukopis je otkrila bug. povjesničarka [[Rumjana Božilova]] 1997.; preveden na bugarski i objavljen 1999.)
* ''Povijest Bugarske'' (rukopis je otkrila bug. povjesničarka [[Rumjana Božilova]] 1997.; preveden na bugarski i objavljen 1999.)

Inačica od 26. listopada 2010. u 00:11

Bareljef Franje Račkog

Franjo Rački (Fužine, 25. studenog 1828. – Zagreb, 13. veljače 1894.), hrvatski povjesničar, političar, publicist, kulturni djelatnik, narodnjački političar, "otac hrvatske moderne kritičke historiografije".[1]

Životopis

U Senju i Varaždinu završava gimnaziju, a teologiju u Senju, gdje ga je biskup Ožegović 1852. zaredio za svećenika. U Beču god. 1855. promoviran je u doktora teologije. U Senju je postavljen za profesora, i ovdje zapravo započinje njegov povjesničarski rad, kojemu će ostali vjeran do kraja života. Marljiv i pun nacionalnoga zanosa organizirao je po Kvarnerskim otocima skupljanje glagoljskih listina, a i sam je volio tražiti i istraživati, pa često odlazi na Krk, u Bašku, gdje se čuvala znamenita Bašćanska ploča.

Danima je Rački prosjedio ispred ploče, za koju su neki držali da je pisana nekom kriptografijom, pozorno precrtavao svako slovo i uskoro objavo rad Viek i djelovanje sv. Cirilla i Methoda slavjamkih apošlolov. Već u toj ranoj fazi povjesničarskoga istraživanja otkriva sklonost prema prvim stoljećima hrvatske prošlosti, ali također i ljubav spram slavenstvu.

Njegova marljivost i talent nisu ostali neprimjećeni, pa je iz Senja god. 1857. premješten u Rim u Hrvatski zavod Sv. Jeronima, gdjeje ostao pune tri godine, živeći životom punim odricanja. Međutim, Rački je boravak u Rimu iskoristio za rad po arhivima, tražeći dokumente o hrvatskoj povijesti, a također i za usavršavanje u struci; polazi tečajeve iz paleografije i pomoćnih povijesnih znanosti.

U rimskim arhivima nalazi mnoštvo dokumenata o bogumilima, koje je Crkva tijekom stoljeća sakupila u borbi protiv te "hereze", pa ga ovo pitanje snažno zaokupilo. Djelo Bogomili i Patareni Rački je objavio petnaestak godina kasnije, i po općem sudu povjesničara ta knjiga je prijelomnica u tumačenju Crkve bosanske. Rački je u njem zasnovao "bogumilsku hipotezu", po kojoj je Crkva bosanska nastala pod utjecajem dualističkih heretičkih učenja iz Bugarske i Makedonije koje su nastale u 9. stoljeću. Izuzetno provokativna i intrigantna, ta je teorija dominirala većim dijelom 19. i 20. stoljeća, no danas je uglavnom odbačena u svom izvornom obliku, jer je najraširenije stanovište da je Crkva bosanska kršćanska vjerska sljedba koja je jedino u ustroju, no ne i u nauku odstupala od Katoličke crkve u krilu koje je i nastala.

Godine 1861., kao zastupnik senjskoga kaptola, postaje zastupnik Hrvatskoga sabora koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke. Bio je, uz Starčevića, jedino seljačko dijete u Saboru. Rački je pisao mnogo i to o gotovo svim aktualnim temama i problemima svoga doba, koji su bili u svezi s Hrvatskom i njezinim položajem u Monarhiji. Nadahnjivala ga je hrvatska povijest, hrvatsko državno pravo, živo se zalagao za utjelovljenje Dalmacije u Bansku Hrvatsku, pisao je rasprave o hrvatstvu Srijema, Rijeke, ali njegova glavna preokupacija bio je odnos Hrvatske prema Mađarskoj. Mađare, koji su poput njezinog eksponenta Kosshuta znali ponavljati: "A gdje je ta Hrvatska? Ne možemo je naći na karti!", upozoravao je: "Hrvatska bijaše priznata za neovisnu državu od međunarodnoga evropejskoga prava jur u ono doba kada o Ugarskoj ne mogaše ni spomena biti. Hrvatska i kao kraljevina je starija od Ugarske i od nje posvema neovisna. Pored krune sv. Stjepana sjaše u Evropi kruna hrvatska".

Spomenik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Franji Račkom na zagrebačkom Mirogoju.

Obično se biskupa Strossmayera drži ideologom jugoslavenstva, ali sva je prilika da prvenstvo pripada povjesničaru Račkom. Jugoslavenstvo Račkoga i biskupa đakovačkoga, koje stupa na scenu padom apsolutizma "bilo je iskreno i duboko - piše povjesničar Košćak - ali su protiv sebe imali već izgrađenu srpsku ideju, koju je na narodnom planu razradio Vuk Karadžić, a na državnom Ilija Garašanin u poznatom spisu Načertanije (1844.), koje trasira putove za obnovu Dušanova carstva. Nasuprot toj ideji, kod Hrvata su državnu ideju u čistom obliku istakli Ante Starčević i Eugen Kvaternik, koji su stali na čelo Stranke prava. I jugoslavenski orijentirana Narodna stranka morala je tijekom vremena povesti računa o činjenici dvaju nacionalnih i državnih središta".

Neosporna je činjenica da su se i Rački i Strossmayer zalagali ne samo za kulturno nego i političko jedinstvo Južnih Slavena, gledajući u Kneževini Srbiji Pijemont, ali kada su upoznali prave namjere Srba, odnosno njihovu strategiju po kojoj je jugoslavenstvo bilo samo drugo ime za Veliku Srbiju, uslijedilo je razočarenje i povratak hrvatstvu. Rački je prema jugoslavenskoj ideologiji bio dosta emotivan, pa i nekritičan. Često je pisao zanosno, bez znanstvene argumentacije i potvrde u izvorima. Poneke njegove povijesne tvrdnje, kao na primjer da je srpski car Dušan htio Srbiju staviti na čelo udružene Jugoslavije, negativno su utjecale na čitav jedan naraštaj hrvatskih povjesničara. Ovih tvrdnji Rački se poslije odrekao držeći ih "pjesničkim primjesama", ali šteta je već bila učinjena.

Trajnije je vrijednosti povjesničarski i arhivarski rad Račkoga. Pokrenuo je list Književnik, prvi hrvatski znanstveni časopis za povijest i jezik, te izuzetno utjecajna kulturno politička glasila "Obzor" i "Vienac". Također, Rački bijaše glavnom djelatnom osobom kod utemeljenja ondašnje Jugoslavenske, kasnije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a dao je velik prinos u proširenju Sveučilišta u Zagrebu. U samoj Akademiji Franjo Rački je osnovao većinu njenih publikacija koje postoje i danas, časopise Rad, Starine te izuzetno važni Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae za koji je rečeno da je takav pravni monument kakva nemaju ni mnogi daleko brojniji narodi, te zasnovao knjižnicu, arhiv i Akademijin Rječnik. Zacrtavši njenu usmjerbu, Rački je odredio djelovanje Akademije u više desetljeća, poglavito na društvenom i humanističkom planu. Iako je posljedak djelovanja Račkoga najvažniji na organizacijskom i kulturnopovijesnom polju, trajne su vrijednosti i njegova izvorna historiografska djela-bilo kao izazov, bilo kao fond znanja koji je u temeljima daljnjega razvitka povijesnih znanosti. To se odnosi na knjige i spise Bogomili i patareni, Povjesnik Ivan Lučić, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća, Stari grb bosanski, Povelje bosanskog kralja Tvrtka. Krunu znanstvenoga rada Franje Račkoga čini monumentalna Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia.

Djela

  • Bogomili i patareni
  • Povijest Bugarske (rukopis je otkrila bug. povjesničarka Rumjana Božilova 1997.; preveden na bugarski i objavljen 1999.)
  • Povjesnik Ivan Lučić
  • Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća
  • Stari grb bosanski
  • Povelje bosanskog kralja Tvrtka
  • Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia

Bilješke

  1. Antoljak, Stjepan, Hrvatska historiografija, Zagreb 2004, str. 513.

Vanjske poveznice

Logotip Wikizvora
Logotip Wikizvora
WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Franjo Rački