Franjo Rački: razlika između inačica
Uklanjanje izmjene 2654547 što ju je unio/unijela Bugoslav (Razgovor sa suradnikom:Bugoslav) |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Datoteka:Franjo Racki.JPG|mini|270px|Bareljef Franje Račkog]] |
[[Datoteka:Franjo Racki.JPG|mini|270px|Bareljef Franje Račkog]] |
||
'''Franjo Rački''' ([[Fužine]], [[25. studenog]] [[1828]]. – [[Zagreb]], [[13. veljače]] [[1894]].), [[Hrvatska|hrvatski]] povjesničar, publicist, kulturni djelatnik, [[Narodnjaci|narodnjački]] političar, "otac hrvatske moderne kritičke historiografije".<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 513.</ref> |
'''Franjo Rački''' ([[Fužine]], [[25. studenog]] [[1828]]. – [[Zagreb]], [[13. veljače]] [[1894]].), [[Hrvatska|hrvatski]] povjesničar, publicist, kulturni djelatnik, [[Narodnjaci|narodnjački]] političar, "otac hrvatske moderne kritičke historiografije".<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 513.</ref> |
||
== Životopis == |
|||
== Obrazovanje == |
=== Obrazovanje === |
||
U [[Senj]]u i [[Varaždin]]u stječe gimnazijsko obrazovanje.[[teologija|Teologiju]] je završio u Senju, gdje ga je biskup [[Mirko Ožegović]] [[1852]]. zaredio za svećenika. Promoviran je za doktora teologije [[1855]]. u [[Beč]]u. Ondje je pokazao prve sklonosti za istraživanje povijesti objavljivanjem rada "Sredotočje povjestnice".<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 492.</ref> Nakon završenog obrazovanja u Senju je postavljen za profesora. Marljiv i pun nacionalnoga zanosa organizirao je po [[Kvarnerski otoci|Kvarnerskim otocima]] skupljanje glagoljskih listina, a i sam je volio tražiti i istraživati. Tijekom posjeta [[Krk]]u, prvi je proučavao sadržaj [[Bašćanska ploča|Bašćanske ploče]] koja je tada bila dio podnog kamenja mjestne crkve. Rački je proučavao pismo na ploči za koju je [[Jozef Šafárik]] smatra da je pisana nekom [[kriptografija|kriptografijom]]. Na temelju svojih istraživanja glagoljske ostavštine objavio je radove "Pregled glagoljske crkvene književnosti s osobitim obzirom na sv. pismo i liturgičke knjige" ([[1856]].) i "Viek i djelovanje sv. Cirilla i Methoda slavjamkih apošlolov" ([[1857]].).<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 458.</ref> |
U [[Senj]]u i [[Varaždin]]u stječe gimnazijsko obrazovanje.[[teologija|Teologiju]] je završio u Senju, gdje ga je biskup [[Mirko Ožegović]] [[1852]]. zaredio za svećenika. Promoviran je za doktora teologije [[1855]]. u [[Beč]]u. Ondje je pokazao prve sklonosti za istraživanje povijesti objavljivanjem rada "Sredotočje povjestnice".<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 492.</ref> Nakon završenog obrazovanja u Senju je postavljen za profesora. Marljiv i pun nacionalnoga zanosa organizirao je po [[Kvarnerski otoci|Kvarnerskim otocima]] skupljanje glagoljskih listina, a i sam je volio tražiti i istraživati. Tijekom posjeta [[Krk]]u, prvi je proučavao sadržaj [[Bašćanska ploča|Bašćanske ploče]] koja je tada bila dio podnog kamenja mjestne crkve. Rački je proučavao pismo na ploči za koju je [[Jozef Šafárik]] smatra da je pisana nekom [[kriptografija|kriptografijom]]. Na temelju svojih istraživanja glagoljske ostavštine objavio je radove "Pregled glagoljske crkvene književnosti s osobitim obzirom na sv. pismo i liturgičke knjige" ([[1856]].) i "Viek i djelovanje sv. Cirilla i Methoda slavjamkih apošlolov" ([[1857]].).<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 458.</ref> |
||
==Povjesničar i kulturni djelatnik== |
=== Povjesničar i kulturni djelatnik === |
||
Njegova marljivost i talent nisu ostali neprimjećeni, pa je iz Senja 1857. godine premješten u [[Rim]] u [[Hrvatski zavod Sv. Jeronima]], gdje je ostao pune tri godine. Rački je boravak u Rimu iskoristio za rad po arhivima i knjižnicama. Tražio je dokumente o hrvatskoj povijesti, a također se usavršavao u struci. Polazi tečajeve iz [[paleografija|paleografije]] i ostalih pomoćnih povijesnih znanosti.<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 458-459.</ref> |
Njegova marljivost i talent nisu ostali neprimjećeni, pa je iz Senja 1857. godine premješten u [[Rim]] u [[Hrvatski zavod Sv. Jeronima]], gdje je ostao pune tri godine. Rački je boravak u Rimu iskoristio za rad po arhivima i knjižnicama. Tražio je dokumente o hrvatskoj povijesti, a također se usavršavao u struci. Polazi tečajeve iz [[paleografija|paleografije]] i ostalih pomoćnih povijesnih znanosti.<ref>Antoljak, Stjepan, ''Hrvatska historiografija'', Zagreb 2004, str. 458-459.</ref> |
||
| Redak 14: | Redak 14: | ||
Kao povjesničar, Rački je objavio niz važnih knjiga i radova, npr. ''Bogomili i patareni'', ''Povjesnik Ivan Lučić'', ''Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća'', ''Stari grb bosanski'', ''Povelje bosanskog kralja Tvrtka''. Ipak, njegovo najvažnije djelo je ''[[Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia]]'', zbirka izvora za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest. Iako ga se može smatrati priklonjenom istraživanju "genetičke historije" čije glavno načelo je uočiti kako i zašto je do nečega došlo, Rački je smatrao da povijest ne smije biti samo kronika ratova i političkih događaja. Stoga je ustvrdio da se povjesničar mora okrenuti kulturnim i drugim životnim oblicima.<ref>Gross, Mirjana, ''Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja'', Zagreb 1996, str. 176.</ref> |
Kao povjesničar, Rački je objavio niz važnih knjiga i radova, npr. ''Bogomili i patareni'', ''Povjesnik Ivan Lučić'', ''Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća'', ''Stari grb bosanski'', ''Povelje bosanskog kralja Tvrtka''. Ipak, njegovo najvažnije djelo je ''[[Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia]]'', zbirka izvora za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest. Iako ga se može smatrati priklonjenom istraživanju "genetičke historije" čije glavno načelo je uočiti kako i zašto je do nečega došlo, Rački je smatrao da povijest ne smije biti samo kronika ratova i političkih događaja. Stoga je ustvrdio da se povjesničar mora okrenuti kulturnim i drugim životnim oblicima.<ref>Gross, Mirjana, ''Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja'', Zagreb 1996, str. 176.</ref> |
||
==Političar== |
=== Političar === |
||
Kao predstavnik senjskoga kaptola [[1861]]. postaje zastupnik [[Hrvatski sabor|Hrvatskoga sabora]] koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke. Bio je, uz [[Ante Starčević|Starčevića]], jedino seljačko dijete u Saboru. Rački je pisao mnogo i to o gotovo svim aktualnim temama i problemima svoga doba, koji su bili u svezi s Hrvatskom i njezinim položajem u Monarhiji. Njegov politički angažman se uvelike podudarao s istraživanjima povijesti, npr. daje osnovno povijesno opravdanje za pripadnost [[Rijeka|Rijeke]] Hrvatskoj.<ref>Gross, Mirjana, ''Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja'', Zagreb 1996, str. 176.</ref> U saboru je ostao do [[1875]]. godine. |
Kao predstavnik senjskoga kaptola [[1861]]. postaje zastupnik [[Hrvatski sabor|Hrvatskoga sabora]] koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke. Bio je, uz [[Ante Starčević|Starčevića]], jedino seljačko dijete u Saboru. Rački je pisao mnogo i to o gotovo svim aktualnim temama i problemima svoga doba, koji su bili u svezi s Hrvatskom i njezinim položajem u Monarhiji. Njegov politički angažman se uvelike podudarao s istraživanjima povijesti, npr. daje osnovno povijesno opravdanje za pripadnost [[Rijeka|Rijeke]] Hrvatskoj.<ref>Gross, Mirjana, ''Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja'', Zagreb 1996, str. 176.</ref> U saboru je ostao do [[1875]]. godine. |
||
Inačica od 26. listopada 2010. u 01:43
Franjo Rački (Fužine, 25. studenog 1828. – Zagreb, 13. veljače 1894.), hrvatski povjesničar, publicist, kulturni djelatnik, narodnjački političar, "otac hrvatske moderne kritičke historiografije".[1]
Životopis
Obrazovanje
U Senju i Varaždinu stječe gimnazijsko obrazovanje.Teologiju je završio u Senju, gdje ga je biskup Mirko Ožegović 1852. zaredio za svećenika. Promoviran je za doktora teologije 1855. u Beču. Ondje je pokazao prve sklonosti za istraživanje povijesti objavljivanjem rada "Sredotočje povjestnice".[2] Nakon završenog obrazovanja u Senju je postavljen za profesora. Marljiv i pun nacionalnoga zanosa organizirao je po Kvarnerskim otocima skupljanje glagoljskih listina, a i sam je volio tražiti i istraživati. Tijekom posjeta Krku, prvi je proučavao sadržaj Bašćanske ploče koja je tada bila dio podnog kamenja mjestne crkve. Rački je proučavao pismo na ploči za koju je Jozef Šafárik smatra da je pisana nekom kriptografijom. Na temelju svojih istraživanja glagoljske ostavštine objavio je radove "Pregled glagoljske crkvene književnosti s osobitim obzirom na sv. pismo i liturgičke knjige" (1856.) i "Viek i djelovanje sv. Cirilla i Methoda slavjamkih apošlolov" (1857.).[3]
Povjesničar i kulturni djelatnik
Njegova marljivost i talent nisu ostali neprimjećeni, pa je iz Senja 1857. godine premješten u Rim u Hrvatski zavod Sv. Jeronima, gdje je ostao pune tri godine. Rački je boravak u Rimu iskoristio za rad po arhivima i knjižnicama. Tražio je dokumente o hrvatskoj povijesti, a također se usavršavao u struci. Polazi tečajeve iz paleografije i ostalih pomoćnih povijesnih znanosti.[4]
U rimskim arhivima nalazi mnoštvo dokumenata o bogumilima, koje je Crkva tijekom stoljeća sakupila u borbi protiv te "hereze", pa ga ovo pitanje snažno zaokupilo. Djelo "Bogomili i Patareni" Rački je objavio petnaestak godina kasnije. Knjiga se smatra prijelomnicom u tumačenju Crkve bosanske. Rački je u njoj zasnovao "bogumilsku hipotezu", po kojoj je Crkva bosanska nastala pod utjecajem dualističkih heretičkih učenja iz Bugarske i Makedonije koje su nastale u 9. stoljeću.[5] Takva hipoteza dominirala je većim dijelom 19. i 20. stoljeća, no s vrememenom je uglavnom odbačena u svom izvornom obliku. Danas je najraširenije stanovište da je Crkva bosanska kršćanska vjerska sljedba koja je jedino u ustroju, no ne i u nauku odstupala od Katoličke crkve u krilu koje je i nastala.
Kao kulturni djelatnik, Rački je pokrenuo list Književnik (izlazio od 1864. do 1866.) s ciljem da obradi "jezikoslovlje, povjest i prirodne nauke s obzirom na hrvatske zemlje".[6] Zalužan je za pokretanje utjecajnih kulturno-politička glasila "Obzor" i "Vienac". Izabran je za predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Tijekom akademskog djelovanja, pokrenuo je Akademijine časopise Rad i Starine. Pred kraj života nastojao je pokrenuti prikupljanje građe za Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, no ideju nije uspio realizirati već je taj zadatak na sebe preuzeo Tadija Smičiklas. U svakom slučaju, Rački je odredio djelovanje Akademije u više desetljeća, poglavito na društvenom i humanističkom planu.
Kao povjesničar, Rački je objavio niz važnih knjiga i radova, npr. Bogomili i patareni, Povjesnik Ivan Lučić, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća, Stari grb bosanski, Povelje bosanskog kralja Tvrtka. Ipak, njegovo najvažnije djelo je Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia, zbirka izvora za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest. Iako ga se može smatrati priklonjenom istraživanju "genetičke historije" čije glavno načelo je uočiti kako i zašto je do nečega došlo, Rački je smatrao da povijest ne smije biti samo kronika ratova i političkih događaja. Stoga je ustvrdio da se povjesničar mora okrenuti kulturnim i drugim životnim oblicima.[7]
Političar
Kao predstavnik senjskoga kaptola 1861. postaje zastupnik Hrvatskoga sabora koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke. Bio je, uz Starčevića, jedino seljačko dijete u Saboru. Rački je pisao mnogo i to o gotovo svim aktualnim temama i problemima svoga doba, koji su bili u svezi s Hrvatskom i njezinim položajem u Monarhiji. Njegov politički angažman se uvelike podudarao s istraživanjima povijesti, npr. daje osnovno povijesno opravdanje za pripadnost Rijeke Hrvatskoj.[8] U saboru je ostao do 1875. godine.
Obično se biskupa Strossmayera drži ideologom jugoslavenstva, ali sva je prilika da prvenstvo pripada povjesničaru Račkom. Jugoslavenstvo Račkoga i biskupa đakovačkoga, koje stupa na scenu padom apsolutizma "bilo je iskreno i duboko - piše povjesničar Košćak - ali su protiv sebe imali već izgrađenu srpsku ideju, koju je na narodnom planu razradio Vuk Karadžić, a na državnom Ilija Garašanin u poznatom spisu Načertanije (1844.), koje trasira putove za obnovu Dušanova carstva. Nasuprot toj ideji, kod Hrvata su državnu ideju u čistom obliku istakli Ante Starčević i Eugen Kvaternik, koji su stali na čelo Stranke prava. I jugoslavenski orijentirana Narodna stranka morala je tijekom vremena povesti računa o činjenici dvaju nacionalnih i državnih središta".
Neosporna je činjenica da su se i Rački i Strossmayer zalagali ne samo za kulturno nego i političko jedinstvo Južnih Slavena, gledajući u Kneževini Srbiji Pijemont, ali kada su upoznali prave namjere Srba, odnosno njihovu strategiju po kojoj je jugoslavenstvo bilo samo drugo ime za Veliku Srbiju, uslijedilo je razočarenje i povratak hrvatstvu. Rački je prema jugoslavenskoj ideologiji bio dosta emotivan, pa i nekritičan. Često je pisao zanosno, bez znanstvene argumentacije i potvrde u izvorima. Poneke njegove povijesne tvrdnje, kao na primjer da je srpski car Dušan htio Srbiju staviti na čelo udružene Jugoslavije, negativno su utjecale na čitav jedan naraštaj hrvatskih povjesničara. Ovih tvrdnji Rački se poslije odrekao držeći ih "pjesničkim primjesama", ali šteta je već bila učinjena.
Najvažnija djela
- Bogomili i patareni
- Povijest Bugarske (rukopis je otkrila bug. povjesničarka Rumjana Božilova 1997.; preveden na bugarski i objavljen 1999.)
- Povjesnik Ivan Lučić
- Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća
- Stari grb bosanski
- Povelje bosanskog kralja Tvrtka
- Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia
Bilješke
- ↑ Antoljak, Stjepan, Hrvatska historiografija, Zagreb 2004, str. 513.
- ↑ Antoljak, Stjepan, Hrvatska historiografija, Zagreb 2004, str. 492.
- ↑ Antoljak, Stjepan, Hrvatska historiografija, Zagreb 2004, str. 458.
- ↑ Antoljak, Stjepan, Hrvatska historiografija, Zagreb 2004, str. 458-459.
- ↑ Šanjek, Franjo, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb 1993, str. 205-208.
- ↑ Antoljak, Stjepan, Hrvatska historiografija, Zagreb 2004, str. 462.
- ↑ Gross, Mirjana, Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja, Zagreb 1996, str. 176.
- ↑ Gross, Mirjana, Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja, Zagreb 1996, str. 176.
