Mirko Vidović

Mirko Vidović

Mirko Vidović (Bila (Livno, BiH) kraj Livna, 31. prosinca 1940.), hrvatski književnik iz Bosne i Hercegovine.

Rani život i obrazovanje

Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu Bila kod Livna (1947. - 1951.), a nižu gimnaziju pak pohađao je od 1952. do 1955. u Odžaku i u Bosanskom Šamcu. Tada se prvi put pojavilo i njegovo ime kao suradnika u prvom broju sarajevskih 'Malih novina'. Po završetku Male mature, upisao se je u Gimnaziju 'S.S. Kranjčević' u Livnu. Kao učenik drugog razreda gimnazije sudjelovao je u anonimnom natječaju 'Oslobođenja' za priču iz znanstvene fantastike i dobio prvu nagradu. Od tada je počeo život Mirka Vidovića kao književnog stvaratelja.

Zbog praktičnog opsluživanja svoje vjere, Vidović je imao velikih problema s ondašnjim Omladinskim komitetom SKBiH: zbog javnog izraza žaljenja za smrću pape Pija XII. osuđen je na deset dana zatvora. Nastavničko vijeće ga je htjelo izbaciti iz Gimnazije, no osobnim jamstvom direktora škole, Arslana Zijadića ipak je uspio završiti Gimnaziju u Livnu. Za maturalni sastav dobio je opet prvu nagradu BiH - Antologiju djela pisaca BiH koju je osobno potpisao A.Vuco.

Nakon završetka Gimnazije u Livnu, zbog nemogućnosti da upiše arhitekturu u Zagrebu i zbog materijalnih problema inače, upisao se je na Filozofski fakultet u Zadru. Diplomirao je odličnim u prosincu 1964.

Progon

Nakon završenog Filozofskog fakulteta, oženjen Francuskinjom Lucienne rođ. Ravit, privremeno je zaposlen kao urednik Kulturne kronike u zadarskom 'Narodnom listu', u očekivanju da službeno bude imenovan asistentom u tamošnjem Institutu JAZU kao znanstveni istraživač na području povijesti pismenosti na Jadranskoj obali. U njegovom domu u Zadru počeo je s radom Pokret nezavisnih intelektualaca koji je okupio oko načela mišljenja po savjesti, a ne po ideološkim načelima i taj ustvari jedini takav pokret u ondašnjem komunističkom svijetu, doživio je zabranu, izbacivanje s posla njegovih pripadnika, neki su morali emigrirati, a nekoliko njih je osuđeno i išlo na robiju. No, zbog vođenja ankete o populacijskoj problematici u Zadru, pao je u nemilost i morao je hitno napustiti zemlju sa ženom i djetetom i otići u Francusku, kako bi izbjegao proces zbog navodnog odavanja državnih tajni u korist Vatikana.

Po dolasku u Francusku, upisao je ponovno književnost i ruski jezik na Sveučilištu u Lyonu i opet postigao diplomu (do stupnja magisterija). Nakon toga upisao je i Čistu filozofiju, no nije taj fakultet uspio završiti, jer je s francuskom putovnicom morao hitno ići u posjet teško bolesnoj majci u Livno. Po povratku iz Livna, izdao ga je u Zadru nekadašnji kolega s Fakulteta i bio je uhićen. Suđeno mu je u Zadru 3. rujna 1971. zbog knjige pjesama "Hram nade" i osuđen je na četiri godine strogog zatvora. Kad je dospio u KPD Stara Gradiška, udbaški inspektori su pod međunarodnim pritiskom ponudili Vidoviću da svjedoči protiv dva intelektualca koji su nakon pada Hrvatskog proljeća zatvoreni i da nakon tog svjedočenja bude oslobođen. Vidović je odbio. Njemu samomu su ponovo sudili u Zagrebu i 31. ožujka 1973. je osuđen na još tri i pol godine robije zbog toga sto je prilikom boravka u Francuskoj objavljivao svoje radove u izdanjima Hrvatske revije, pod motivacijom da je bio povezan s "neprijateljskom emigracijom".

Nakon teške tri godine zatočeništva u logoru Stara Gradiška, prebačen je u Srijemsku Mitrovicu, gdje je zadržan još više od dvije godine na izdržavanju kazne. Nakon osobnog zauzeća ondašnjeg predsjednika Francuske, pušten je nakon izdržanih pet godina i dva mjeseca robije na uvjetnu slobodu i administrativno protjeran iz Jugoslavije.

Ponovno u inozemstvu kao francuski državljanin objavio je uspomene s robije pod naslovom Sakrivena strana mjeseca. Knjiga je doživjela dva izdanja na hrvatskom, te prijevode u cjelini na francuski i talijanski, a djelomično na engleski i španjolski. Pozvan je službeno kao svjedok istine u komunističkim zatvorima i u centralu Amnesty International u Londonu i u središnjicu Međunarodne lige za ljudska prava. Na robiji je napisao i knjigu pjesama Bijeli vitez i uspio ju poslati na slobodu tajnim kanalom. U inozemstvu je ta knjiga objavljena na hrvatskom i francuskom jeziku (u Švicarskoj). U inozemstvu je još objavio i svoje knjige Ribnjak Bethesda, Boomerang i Što je to HNV.

Priznanja

Koncem 1979. na poziv poznatih kolega sa zapadnih sveučilišta kandidirao se na izborima za Sabor Hrvatskog narodnog vijeća i izabran je pri vrhu liste tridesetorice sabornika. Na zasjedanju III. Sabora HNV-a u Londonu, u siječnju 1980. bio je imenovan Predsjednikom Sabora HNV-a. Svojim upornim radom dobio je niz međunarodnih priznanja: Zlatnu medalju grada Los Angelesa, Jubilarnu medalju Kijeva, uvršten je među 'velike suvremene pripovjedače' u glasilu 'Short Story International', koji izdaje Institut za međunarodnu kulturnu razmjenu u New Yorku, ušao je u američki Leksikon suvremenih europskih pisaca itd. Sudjelovao je na u 'Međunarodnom meetingu poezije' u Parizu 1979.

Kao Predsjednik Sabora HNV-a, sudjelovao je u radu Madridske konferencije i, krajem studenog 1980. bio jednim od glavnih utemeljitelja Međunarodnog helsinškog udruženja. Zatim je sudjelovao i u radu Ottawske konferencije u travnju 1985. Bio je priman u velikim državnim institucijama SAD-a, Francuske, Europske zajednice itd. Izabran je za Glavnog konceptora u procesu primjene 'Završnog dokumenta helsinške konferencije' i u tom duhu i dalje vodi poslove pravednog procesa samoodređenja naroda na prostorima bivše Jugoslavije. Godine 1986. pozvan je u članstvo prestižne Međunarodne akademije čije se sjedište nalazi u Italiji. Promaknut je 2002. u čast Viteza Akademije.

Treba se nadodati da je prof. Mirko Vidovic suradjivao takodjer i sa stranim tajnim sluzbama. Vjesto se to izbjegava. Bozo Bagaric, koje je bio zaduzen voditi drugi ured UDBE za BiH, pise u svojem izvjestaju o tajnom sastanku svih operativaca u Sarajevu u mjesecu lipnju 1986 godine. To Bozo Bagaric poimenice spominje Mirka Vidovica, Jozu Mihalja, Jozu Vrbica od Hrvata. Bilo bi lijepo i posteno od prof. Mirka Vidovica da se danas slobodno izjasni s kojim stranim tajnim sluzbama on i spomenuta dvojica Hrvata su suradjivali. Nije nikakova tajna navesti ovdje da sve tajne svjetske sluzbe poslovno preko Interpola suradjuju, te tako, svjesno ili nesvjesno, ova hrvatska trojka je suradjivala sa tajnim sluzbama na ustrb hrvatskih probitaka. Kada kazem "hrvatskih probitaka" odmah pomislim na pogibiju Olofa Palmea u Stokolmu 1986 godine kada se je Hrvate optuzilo da su to gnjusno djelo napravili. Danas se je ipak otkrilo tko je to djelo ucinio i da je to bila jugoslavenska Udba.

Takodjer bi prof. Mirko Vidovic trebao malo reci o onoj pedesetorici (50) Jugoslavena koji su zagovarali jednu demokratsku Jugoslaviju. Na toj listi je bio uz ostale i prof. Mirko Vidovic i dr. Mate Mestropvic, oba u to vrijeme celni ljudi u HNV. Otporas

   Takodjer ovdje se treba nadodati i to da je prof. Mirko Vidovic pusten iz jugoslavenskog zatvora na zagovor tadasnjeg francuskog predsjednika Valerie Giscard'Estain, koji je pod pritiskom njegove supruge Lucienne i brojnih Hrvata diljem slobodnog svijeta koji su slali prosvijede jrancuskom predsjedniku, ukljucivsi i moju malenkost.

   Po izlasku prof. M. Vidovica iz zatvora 1975 godine, ja sam osobno u hrvatskoj crkvi u San Francisku pokrenuo akciju za sakupljanje novcane pomoci njemu i njegovoj obitelji sa petereo tada nejake djece. Iz te akcije se je stvorila ideja da se prof. Mirka Vidovica pozove u Ameriku i Canadu da obidje hrvatske zajednice, sto je on obje rucke prihvatio. Tada je bilo popularno pozivati europske Hrvate da odrzavaju govore Hrvatima sjeveroamerickog kontinenta. Prof. Vidovic je izvrsio svoju rodoljubnu "misiju" najprije u korist samoga sebe a tek zatim u korist hrvatsko/drzavotvorne ideje. Hrvati su ga odusevljeno svugdje docekali gdje god je dolazio; osim jednog malog - nazovimo ga - incidenta u San Franciscu u studenome 1977 godine, kada je dosao odrzati predavanje Hrvatima San Francisca. Tu na tom predavanju je bilo njegovih mjestana iz Livna koji su ga poznavali i koji su ga htijeli nesto pitati o njegovim vezama sa njegovim iz Zadra prijateljima jugoslavenske orijentacije, poimenice Mihajila Mihailova. To je pitanje postavljeno u liftu kada se je izlazilo iz dvorane, a razgovor se je zestinom vodio vani na parkiralistu.

   Prof. Mirko Vidovic je odsjeo kod moje malenkosti i u kici je vidio moju suprugu koja je bila noseca. Dao mi je naslutiti da bi on htio biti novorodjecetu kum ako bude musko, ako bude zensko da onda bude njegova supruga. Kako se kod na u selu gdje sam rodjen kumstvo ne odbija, odmah sam rekao: Kako si mi dragi moj kume! Tako smo se prof. Mirko Vidovic i ja kumili.

   Srpnja 1978 u San Francisco dolazi prof. Mirko Vidovic sa svojom suprugom Lucienne. Na kumsto je bio pozvan gosp Ivo Vucicevic, urednik hrvatskog radio sata u S.F. i Jozo Vrbic. Ova dvojica nisu dosla na kumstvo, sto je njihova stvar. Sutra ponedjeljak, dan poslije krstenja, ja sam rano otisao na posao a u kuci ostali kumovi sa mojom brojnom obitelji. Uvecer kada sam dosao s posla, kumova nema. Pitam zenu gdje su kumovi, nasto mi supruga rece da je jutros dosao po njih Ivo Vucicevic i odvezao ih iz kuce da se sa nama nisu ni pozdravili.

   Kada je bio proces desetorici Hrvata u New York-u 1982 godine, tek tada se je pocelo pomalo nazrijevati tko je s kim suradjivao. tu je bilo deset (10) odvjetnika koji su istrazivali stvari sa svojim detektivima u detalje. Tada se je otkrilo da je frof. Mirko Vidovic dostavljao stranim sluzbama neke pojedinosti o Hrvatima stranim sluzbama. U kuci Janka Susca u Sacramentu, California, 21 ozujka je otvoreno rekao: "Vidjet cete sta ce se nekim Hrvatima desiti za dva-tri mjeseca. svjedoci postoje.

   Sada kada se procita tajni izvjestaj Boze Bagarica koji je bio zaduzen za drugi odjel Udbe u BiH gdje otvoreno kaze da su Jozo Mihalj, Mirko Vidovic i Jozo Vrbic radili za strane sluzbe, sve postaje jasnije tko je sa kim suradjivao na ustrb hrvatskih interesa, Mi Hrvati i clanovi HNV smo htijeli postopoto progurati prof. Mirka Vidovica da bude celni covjek hrvatskog iseljenistva. On je to iskoristio u svoju osobnu korist, iako su ga Hrvati vodali i provodili od institucije do institucije engleskog govornog jezika, jer on nije govorio engleski. 

   Sve sam ovo naveo iz povijesnih motiva a ne nekih osobnih. Ako je netko nekoga prevario, onda je to prof. Mirko Vidovic prevario mnoge clanove HNV i mnoge Hrvate koji su mu pomogli dok je krstario na racun RIZNICE HNV. Otporas.

Djela

Njegova Bibliografija se sastoji od 1280 objavljenih naslova, od toga 110 na stranim jezicima i na raznim stranama svijeta. U Domovini je objavio i dvije zbirke pripovijedaka iz srednjovjekovne Bosne - Drijenove svirale, 1993. te Sta je, je - sta nije, nije - zbirka anegdota iz vremena kolektivizacije livanjskih sela nakon Drugog svjetskog rata.

U Rukopisu ima 42 knjige s raznih podrucja, a od toga 10 kazalisnih drama i 12 svezaka iz Filozofije virtualnosti i stvarnosti (epistemoloska analiza naseg vremena na svim segmentima lepeze znanja i znanosti.

• Pjesme (s V. Pavićem i S. Vučićevićem), 1964.,
• Hram nade, 1970.,
• Ribnjak Bethesda, 1971.,
• Sakrivena strana mjeseca, 1977.,
• Bijeli vitez, 1980.,
• Što je Hrvatsko narodno vijeće, 1984.,
• Hrvatski iranski korijeni, 1991.,
• Ban Kulin i krstjanska Bosna 2001.,
• Gatha Spitama Zarathustre 2003.,
• Panonija 2004.,
• Pad i uspon Ilirije 2005.