Goti

Zelena površina je područje Götalanda, a ružičastom je označen otok Gotland. Crveno je područje Wielbarkske kulture ranog 3. stoljeća, narančasto je područje Černjakove kulture u ranom 4. stoljeću. Ljubičasto područje je Rimsko Carstvo.

Goti (gotski: , latinično: Gutans) su germansko pleme, koje potiče iz Skandinavije, točnije iz Götalanda. Nakon seobe na jug uspostavili su kraljevstvo na području skitske zemlje (današnja Ukrajina i Bjelorusija). Ulijevali su veliki strah protivnicima svojim običajima žrtvovanja zarobljenika svom bogu rata.

Podjela Gota

Napali su teritorij Rimskog Carstva prvi put 238. godine. Godine 267. započeli su prvu veliku barbarsku invaziju Rimskog Carstva. Čitave provincije su skoro opustošene: Makedonija, Pont, Azija. Godinu dana kasnije 268. godine pretrpili su veliki poraz u bitci kod Niša i odbačeni su preko Dunava. Jedna grupa Gota je uspostavila nezavisno kraljevstvo u Dakiji, koju je car Aurelijan prepustio barbarima. To su Zapadni Goti zvani Vizigoti. Druga grupa Gota (Istočni Goti zvani Ostrogoti) uspostavlja kraljevstvo duž Crnog mora. Tako su u 3. stoljeću podjeljeni na dvije grupe:

• Istočni Goti zvani Ostrogoti
• Zapadni Goti zvani Vizigoti

Ostrogoti su time ostali u starom kraljevstvu, a Vizigoti se preselili na područje Dakije, gdje uspostavljaju kraljevstvo.

Hunski vazali i razdoblje uspona

Postali su hunski vazali u 4. stoljeću. Ta vlast je okončana do 450. godine.

Od 455. do 489. godine Ostrogoti su živjeli u balkanskim provincijama, da bi potom, pod vodstvom Teodorika krenuli u Italiju. Tamo su osnovali svoje kraljevstvo.

Što se Vizigota tiče, Huni su ih protjerali preko Dunava 376. godine i oni su 9. kolovoza 378. godine u bitci kod Hadrijanopola pobjedili Rimljane i ubili cara Valensa. Zatim su Vizigoti živeli u Donjoj Meziji, da bi 395. godine, pod vođstvom Alarika, opljačkali Grčku, zatim prešli u Italiju i 410. godine osvojili Rim. Prešli su potom u Galiju i Španjolsku i oko 418. godine naselili su se između Garone i Loire, sa glavnim gradom Toulouseom. 475. Vizigoti su proglasili nezavisno kraljevstvo. Poslije poraza koji su pretrpjeli od Franaka koje je predvodio Klodovik, 507. godine, Vizigoti su morali napustiti Galiju. Ostala im je Španjolska kojom su vladali dok njihovu državu nisu uništili Arapi 711. godine.

Ostrogoti i Vizigoti su bili ujedinjeni u 6. stoljeću pod vodstvom ostrogotskog kralja Teodorika Velikog, junaka germanske epske poezije, jedne od glavnih ličnosti Europe nakon hunskog rasula.

Kultura i vjera

Goti su kao i ini rani Germani isprva bili mnogobošci, ali nakon dolasna uz Crno more bar dijelom već primaju kršćanstvo od 5. st. u inačici arijanske sekte, gdje je bitnu ulogu u crkvenoj organizaciji i pokrštavanju imao njihov prvi biskup Wulfila. Kasnije s provalama u Rimsko carstvo i nakon zauzeća Italije postupno preuzimaju rimski katolicizam.

Već pri polasku iz svoje baltičke pradomovine, Goti su bili pismeni pa su tada rabili posebno starogermansko pismo, gotske rune. Kasnije s provalama u područje Rimskog carstva postupno preuzimaju latinicu. Najveći starogotski tekst i glavni izvor za njihov jezik je prvi gotski prijevod Biblije koji je već u 5. st. pripremio njihov biskup Wulfila. Neki hrvatski paleografi, a najviše Marko Japundžić i sljedbenici smatraju da su rane gotske rune uz Crno more imale bitan utjecaj na kasnije oblikovanje hrvatske uglate glagoljice.

Gotski jezik

Goti	Ovaj članak ili odlomak mogao bi sadržavati originalne ideje ili plodove originalnog istraživačkog rada, što bitno umanjuje njegovu nepristranost. (Rasprava) Vidi: Wikipedija:Bez vlastitog istraživanja

Osim starogermanskih imena i toponima koje su Rimljani zapisali u više-manje romaniziranom obliku iz osvojenih zemalja srednje i sjeverozapadne Europe, gotski je prvi bolje poznati starogermanski jezik s većim tekstovima iz kojih je vidljiv njegov rječnik, gramatika, stil i struktura tog jezika. Glavni izvornik za upoznavanje kasnoantičkoga gotskog jezika je spomenuta Biblija biskupa Wulfile.

U rano predslavensko doba pod susjedskim utjecajem uz Crno more, već su predslavenski Hrvati nakon 4. st. morali preuzeti i asimilirati cijeli niz gotskih riječi koje rabimo i danas ili smo ih koristili donedavna, ali su u 20. st. izbačene i ukinute kao germanizmi. Naime oko 1/5 do 1/4 germanizama koji su u Jugoslaviji pogrešno pripisani utjecaju Austro-Ugarske, ustvari su rani gotski arhaizmi predslavenskih Hrvata. Tih je najmanje u štokavštini, a puno više u kajkavskim i čakavskim govorima gdje su se većinom održali do danas.

Tek malobrojni primjeri tih gotskih arhaizama očuvanih u književnoj štokavštini su: bota (bod: čakav. bot), frisiaz (frizura-češljanje), lekeis (liječnik), lekinassus (ljekovit), nu (ali-no), pops (pop-svećenik), skrizis (križ), smakka (smokva), stiurjan (stvoriti: čakav. storit), swaikra (svekrva), swairban (svrbiti), thaurna (trnje: čak. tarnak), weihitha (vještica), wopjan (vapiti-zapomagati), weinagards (vinograd) i wraks (vrag-đavo).

Znatno ih je više (preko 100) bilo u javnom kultiviranom hrvatskom prije 1918, koji su sad uklonjeni ali su ih još zadržali čakavci i kajkavci (Lovrić i surad. 2005-2007): uz gore spomenute još npr. bandi (strana: ča. banda), daughtar (udavača: ča. dotarica), flodra (podstava: kaj. futar), hropjan (krkljati: kaj.ča. hropiti), ja (da-jeste: kaj.ča. ja), saj (taj: ča. sej), skiuban (očerupati: kaj.ča. skubiti), skura (mračno: kaj.ča. škuro), skuran (smrknuti: ča. škurit), tekan (dirati: kaj. teknuti), thiuda (mnoštvo: ča. čuda), wazgo (upaliti: ča. vazgat) ... itd.

Literatura

• J. Kelemina: Goti na Balkanu. Časopis za zgodovino in narodopisje 27, Maribor 1932.
• L. Hauptmann: Kroaten, Goten und Sarmaten. Germanoslavica 3, Brno 1935.
• K. Šegvić: Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt 9, Berlin 1935.
• J. Kelemina: Libellus Gothorum I - VII, študije o starogermanskih spominih v naši zemlji. Etnolog 12, Ljubljana 1939.
• I. Mužić: Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Iberia, Split 1996. (6. izdanje: Dominović d.o.o, Zagreb 2002.)
• I. Mužić: Hrvatska kronika, Libellus Gothorum 547.- 1089. Split 1997 (4. prošireno izdanje: Matica Hrvatska - Split 2001.)
• A.Ž Lovrić i surad.: Starohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 1 (2005), knj. 2. (2007 - u tisku). Znanstveno društvo za proučavanje porijekla Hrvata, Zagreb.