Šerijatsko pravo: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Mjbmrbot (razgovor | doprinosi)
m r2.7.1) (robot Mijenja: de:Scharia
Luckas-bot (razgovor | doprinosi)
m r2.7.1) (robot Dodaje: be:Шарыят
Redak 23: Redak 23:
[[ast:Xaria]]
[[ast:Xaria]]
[[ba:Шәриғәт]]
[[ba:Шәриғәт]]
[[be:Шарыят]]
[[bg:Шариат]]
[[bg:Шариат]]
[[bs:Šerijat]]
[[bs:Šerijat]]

Inačica od 16. ožujka 2011. u 20:33

Države koje primjenjuju šerijatsko pravo

Šerijatsko pravo je sastavni dio islamske vjere i sastoji se iz niza vjerskih muslimanskih propisa, čije izvore treba tražiti u muslimanskoj svetoj knjizi - Kur'anu. Od 6236 izreka Kur'ana njih 500 odnosi se na pravo. Glavni izvori šerijatskog prava su: Kur'an, Sunnet, Idžma ul ummet i Kijas, a sporedni izvori su: Urf adet i Er rei.

Sunnet je tradicija nastala na osnovi Muhammedova života. Svaki njegov postupak, izjava i slično, postao je uzor za postupke sljedbenika. Nauka pod Sunnetom podrazumijeva Muhammedove izreke, njegov način života i prešutno odobrenje tuđih djela pod uslovom da je to učinio nakon što je počeo propovijedati Islam. Svaki pojedini postupak, presedan iz Muhammedova života zove se hadis. Ukupnost hadisa čini sunnu, tj. uputstvo vjernicima kako treba živjeti. Prvobitno su hadisi bili prenošeni samo usmeno, a kasnije se zapisuju. Kritičko sakupljanje i odabir hadisa izvršili su Buhari i Muslim. Tada nastaje posebna naučna grana pod nazivom "Usuli hadis" koja se bavi proučavanjem istinitosti hadisa.

Poslije razdoblja vladavine prva četiri halifa počele su se javljati mnogobrojne razlike u mišljenima o pojedinim dogmatskim i pravnim pitanjima. Upravo ova usuglašena rješenja islamskih naučnika o pojedinim nejasnim pravnim problemima dobila su naziv Idžma ul ummet. Pravo na davanje mišljenja imali su Muhammedovi drugovi, kasnije njegovi učenici i na kraju islamski naučnici.

Idžtihad predstavlja pravo učenih ljudi da mogu tumačiti propise Kur'ana i Suneta. Oni su mogli stvarati i nove propise za uređenje onih pitanja koja nisu bila regulirana u Kur'anu i Sunetu.

Analogija ili Kijas predstavlja rješenja koja su na osnovu analogije izveli islamski pravnici. Analogija nastaje primjenom pravnih pravila ili načela na nove slične slučajeve. Nepredviđeni pravni propisi mogu se podvesti pod propise koji već postoje, pod uslovom da za izvjesni odnos postoje isti zakonski razlozi kao i za onaj propis pod kojim se dotični odnos podvodi. Analogija se može smatrati kao indirektan izvor šerijatskog prava, ona je više neka vrsta tumačenja pomoću kojeg se nepredviđeni slučaj podvodi pod propise koji već postoje. Analogna rješenja izdavali su tzv. imami ili doktori prava. Tu se radi o odlukama na pitanja koja je nametala pravna praksa. Te odluke zvale su se fetve, a izdavali su ih muftije (pravnici).

Urf adet predstavlja narodne pravne običaje. Neki pravnici smatrali su značajnim običaje grada Medine, gdje je Muhammed živio, dok su drugi pridavali isti značaj i običajima drugih gradova.

Er rei je bilo rješenje određenog sudskog slučaja po slobodnom nahođenju, a o tome nema ili "ako se zato ne može izvesti rješenje iz postojećih izvora". Donijeto rješenje na osnovu Er reia nije smjelo biti u suprotnosti sa duhom osnovnih izvora i trebalo je odgovarati potrebama i zahtjevima vremena.