Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Obrisano 911 bajtova ,  prije 9 godina
Zato bi se ubuduće u hrvatskoj dialektologiji osobita pozornost morala usmjeriti na proučavanje i zapisivanje slabo poznate ali razmjerno najrasprostranjenije i najmnogoljudnije hrvatske "ikavce" sva tri narječja koja usput recimo obuhvaća i središnje mjesto na hrvatskom dijalektološkom zemljovidu. Dosad se kod štokavskih ikavaca mogu razlučiti tri glavne inačice, koje ujedno odražavaju i povjestni redoslijed razvitka hrvatske ikavice: klasična ikavska šćakavica (staroštokavska ikavica) i novija miješana poluikavska štakavica (novoštokavska ikavica), a uz njih se zapadnije pružaju ikavski kajkavci i razmjerno bolje poznati ikavski čakavci u Dalmaciji i sjeverozapadnoj Istri.
 
== Ikavska šćakavicaIkavica kao lokalni jezik mnogih hrvatskih velikašasrednjovijekovnih Šubićavelikaša ==
U srednjem vijeku je ikavskazapadnoštokavska šćakavicašćakavska ikavica bila službeninajrasprostranjeniji javnigovor, dok je šćakavska jekavica obuhvačala kranji istok hrvatskoga jezičnog područja od čakavsko-jekavskog Lastova, preko zapadnoštokavskih Dubrovnika, Stolca, Vrhbosne, Soli, Usore i do Dunava, a na ostalom području u unutrašnjosti pružala se šćakavska ikavica kao lokalni govor hrvatskih velikaša Šubića i Hrvatinića na prostoru srednjovijekovne Hrvatske koja je obuhvaćala i današnje krajeve zapadne Bosne i Hercegovine. OnaOva i druge modernije ikavske varijante još se i danas još obilno govorirabe na kompaktnom prostorutom ozemlju, a kao izvorni srednjovjeki dialekt jugozapadnesa Bosneprostora stare Hrvatske (OKUKA 1979, PECO 1981, BUDIMIR i LOVRIĆ 1997, 1999),najviše ase najvišegovori na Imotskom, Makarskom, Livanjskom, Duvanjskom i Kupreškom, Ramskom, poljuJajačkom i uViteškom gornjoj Rami (Prozor - Orašac)kraju, pa još izdvojene manje skupine i pojedina sela upo zapadnoj Hercegovini i dalmatinskoj Zagori u okruženju modernijih ikavskih i poluikavskih novoštokavaca. Vrlo sličnom ikavskom šćakavicom govoregovori i danas još izvan Bosne novovjeke izbjeglice pred Turcima: najvišepučanstvo duž sjevernog Velebita i primorja od Jablanca i JurjevaSvetoga Jurja preko Karlobaga do Starigrada te od Krasnog polja preko Krivog Puta do Liča i u srednjim Poljicama na [[Mosor]]u, u južnoj Slavoniji tj. u Posavini kod Broda (Davor, Siće,a Magićima itd.),ga pai manjepo skupineselima izbjeglih Hrvata u Gradišću ite u istočnoj Italiji izu pokrajine MoliseMoliseu, kao i novijimeđu novijim hrvatskihrvatskim iseljeniciiseljenicima u Americi, Australiji itd.
Ovaj govor sa područja srednjovjeke Hrvatske najčešći je na nadgrobnim stećkima širom zapadne polovice današnje Bosne i Hercegovine te južne Dalmacije, kao i u svim službenim tekstovima, zapisima i ugovorima bosanskih vladara hrvatske narodne krvi, najranije od 12. st. u doba bana Kulina i potom za vrijeme dinastije Kotromanića do 15. st. (prijepisi u prilogu). Iz 16. st. potjeću pjesme Džore Držića, napisane u [[Dubrovnik]]u na zapadnoštokavskoj jekavskoj šćakavici koja je pradialekt jekavske čakavice koja se rabi u Janjini na Pelješcu i na Lastovu (HORVAT-MILEKOVIĆ i LOVRIĆ 1997).
Sličan govor je iz srednjovjeke Bosne najčešći na nadgrobnim stećkima, kao i u svim službenim tekstovima, zapisima i ugovorima bosanskih vladara, najranije od 12. st. u doba bana Kulina i potom za vrijeme dinastije Kotromanića do 15. st. (prijepisi u prilogu). Tek nakon provale Turaka od 16. st. zapisi na ikavskoj šćakavici postaju sve rjedji i postupno ih u novom vijeku zamjenjuju sve češći tekstovi na novoštokavskoj jekavici. Do 16. st. i Džore Držića, u [[Dubrovnik]]u i Boki Kotorskoj još prevladava južnohrvatski pradialekt jekavska čakavica, kao dosad na Lastovu (HORVAT-MILEKOVIĆ i LOVRIĆ 1997). U doba Kraljevine Hrvatske iz ranoga srednjeg vijeka još nigdje na Balkanu nema nijednoga jedinog zapisa na nekoj jekavskoj štokavštini jer tada još nije niti postojala. Prvi takvi tekstovi se pojavljuju u 14. st. iztočnije od Drine: jekavsko-štokavski tad govore balkanski Vlahi iz središnjeg Balkana: Sandjak, Raška, Kosovo i na sjeveru Crne Gore. Zato su naši Janjevci na Kosovu mogući ostatak tih prvotnih jekavaca iz srednjega vijeka, a ne samo kasniji doseljenici. Naprotiv zapadno od Drine do 15. st. još nema jekavsko-štokavskih zapisa, što pokazuje da se u srednjem vijeku tako nije govorilo na ozemlju Hrvatske niti BiH. Tek nakon početka turskih provala na Kosovo, poznajemo iz BiH prvi jasan tekst na štokavskoj jekavici u ćirilskom pismu vlaškog vojvode Sandalja Hranića upućenog Dubrovčanima god. 1423, što je bio početak kraja hrvatskom jeziku u Bosni. Stoga je tek ideopolitička izmišljotina vukovaca da su navodni štokavski jekavci "odvajkada" živjeli u BiH. Pismeno je dokumentirana povijestna stvarnost, da su srednjovjeki vlaški jekavci prvo pomoću Turaka iz središnjeg Balkana prešli zapadnije od Drine, a potom su do danas uz pomoć vukovaca i na račun Jugoslavije prisvojili najveći dio BiH i Hrvatske, uz istodobno potiskivanje hrvatskih ikavaca na zapad i u iseljeništvo, te decimiranje čakavaca na jugozapadu.
 
== Arvatsko pismo ili Bosančica kao pismo šćakavice ==
Anonimni suradnik

Navigacijski izbornik