Dvojina: razlika između inačica
m r2.5.2) (robot Dodaje: ca, et Uklanja: bg Mijenja: eo |
m r2.6.4) (robot Mijenja: he:זוגי (בלשנות) |
||
Redak 49: | Redak 49: | ||
[[fi:Kaksikko]] |
[[fi:Kaksikko]] |
||
[[fr:Duel (grammaire)]] |
[[fr:Duel (grammaire)]] |
||
[[he:זוגי]] |
[[he:זוגי (בלשנות)]] |
||
[[hu:Kettős szám]] |
[[hu:Kettős szám]] |
||
[[is:Tvítala]] |
[[is:Tvítala]] |
Inačica od 2. travnja 2011. u 14:55
Dvojina (dual) gramatički je oblik koji označava dva predmeta, pojma, bića, pojave, osobe. Pretpostavlja se da je postojala u indoeuropskom prajeziku[1], a danas potpunu dvojinu čuva samo mali broj jezika, među kojima su standardni slovenski i oba lužičkosrpska jezika.
Dvojina u hrvatskom
U hrvatskom se ostatkom dvojine smatraju oblici imenica i pridjeva uz riječ oba /obje i glavne brojeve koji završavaju na dva/dvije, tri i četiri:
- za imenice muškoga i srednjeg roda ti oblici podudaraju s genitivom jednine
- za imenice ženskog roda podudaraju se s nominativom množine
- za pridjeve u muškom i srednjem rodu dodaje se poseban nastavak -a, a za ženski rod -e.
Nastavak u ženskom rodu pridjeva se podudara s nastavkom za množinu ženskog roda, ali se nastavak muškog i srednjeg roda ne može svesti ni na jedan drugi nastavak.
Naprimjer, u rečenici došla su neka dva visoka čovjeka, glagolski pridjev došla, opisni pridjev visoka, te zamjenički pridjev neka imaju nastavak -a.
Budući da se ovi oblici ne odnose samo na dva bića, precizniji naziv za dvojinu u hrvatskom je "paukal" ili "malina" (malo = 2-4).
Slično pravilo postoji i u ruskom i nekim drugim slavenskim jezicima.
Bilješke
- ↑ Matasović 2008, str. 177
Literatura
Matasović, Ranko. 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Matica Hrvatska. Zagreb. ISBN 978-953-150-840-7