Starorimska religija

Starorimska religija se sastojala od religijskih vjerovanja i obrede koje su Rimljani smatrali izvornima i temeljnima za vlastiti identitet kao zasebnog naroda, ali isto tako i mnogih raznih obred koje su bili preuzeli od drugih naroda pod svojom vlašću. Rimljani su tako imale obrede brojnih božanstava koje su uticali na svaki aspekt prirodnog svijeta kao i ljudskog života. Uspostava tih obreda se pripisivala božanskim precima Rimljana, osnivačima, kraljevima kao i osvojenim narodima i saveznicima. Njihovi hramovi su pružali najvidljiviji i posvećeni odraz rimske povijesti i institucija.

Sudjelovanje u tradicionalnim religijskim obredima se smatralo praktičnom i moralnom potrebom u osobnom, obiteljskom i javnom životu. Rimljani su mogli prakticirati obrede bilo kog božanstva ili kombinacije božanstava sve dok to nije vrijeđalo mos maiorum ili "običaje predaka" tj. rimsku tradiciju. Dobri odnosi između smrtnika i božanstava su održavani kroz pobožnost; to je značilo ispravno obavljanje rituala i odavanja božanskih počasti, posebno u obliku žrtvovanja. Od bogova se, zauzvrat, očekivalo da pogoduju svojim vjernicima. Nepobožnost u obliku ignoriranja vjerskih dužnosti, praznovjerje i bahatost su mogli izazvati božanski bijes kako protiv pojedinca, tako i protiv države.

Svećenstvo i održavanje obreda najvažnijih božanstava se, kao i u slučaju najviših državnih funkcija, smatralo tradicionalnom povlasticom patricija, nasljednog plemstva čije je povlastice bio ustanovio sam Romul. Na početku Republike su, međutim, mnoga svećenička mjesta bila otvorena plebejcima, isto kao i političke funkcije. Neki Rimljani, i patriciji i bogati plebejci, su tvrdili da imaju božansko podrijetlo kako bi opravdali vlastiti položaj u vladajućoj klasi, za što najpoznatiji primjer pruža Julije Cezar, koji je za sebe tvrdio da potiče od boginje Venere. Obrede pojedinih rimskih domaćinstava je održavao paterfamilias sa svojom obiteljom - što je u rimskom kontekstu označavalo ne samo obitelj, nego i robove i osobe pod svojom brigom ili zaštitom. Neka božanstva su za svećenike imala žene, a neke su služili oslobođenici i robovi. U Rimu su postojali i misterijski obredi otvoreni samo za posvećenike koji su se zakleli da neće odati njihove obrede; iz razumljivih razloga o njima danas postoji malo podataka.

Kako je Rim širio svoj utjecaj i prisustvo u mediteranskom svijetu, tako je sretao i absorbirao božanstva i obrede tražeći (i često pronalazeći) njihove ekvivalente u vlastitima ili priznajući njihovu ulogu u lokalnom identitetu i tradiciji. Neki od tih obreda su bili službeno prihvaćeni, neki tolerirani, a neki su smatrani "stranom histerijom", čarobnjaštvom ili praznovjerjem. Povremeno su se javljali pokušaji da se zatru religije koje su se smatrale prijetnjom tradicionalnom moralu ili političkom jedinstvom; za dionizijske misterije se tvrdilo da izazivaju nedopustive ispade "divljeg ponašanja"; kršćanstvo je smatrano praznovjerjem ili ateizmom; za druidizam se smatralo da uključuje žrtvovanje ljudi; judaizam se u najboljem slučaju tolerirao.

Brojni rimski obredi su objašnjavani ili opravdavani mitovima, dok su ostali bili opskurni u svojem podrijetlu ili svrsi. Svi su, međutim, pružali izvor i podlogu za teološke i filozofske spekulacije o sferi božanskog i njihovom odnosu na ljudska zbivanja. Čak i najskeptičniji pripadnici rimske intelektulalne elite kao Ciceron su priznavali nužnost religije kao oblika održavanja društvenog poretka usprkos očiglednih elemenata iracionalnog. Vjersko pravo je tako stvaralo prepreke za osobne i stranačke ambicije, a političke i društvene promjene su se morale opravdavati vjerskim izrazima. Religija je igrala važnu ulogu u političkim sukobima i građanskim ratovima kasne Republike; predstavljala je i temelj njihovog raspleta. August, nasljednik Julija Cezara, je svoj principat opravdavao kao obnovu mira, tradicije i vjerske ispravnosti. Njegovo uvođenje carskog kulta je za svrhu imalo pokazazi pobožno poštovanje tradicije te uvođenje na religiji temeljenog jedinstva i međusobne tolerancije među podanicima novopripojenih rimskih provincija. Prakticiranje tradicionalne religije je stoga ostalo kao jedan od temelja Rima, odnosno njegovog razvoja i uspjeha. Religijski noviteti su, sa druge strane, bili izvor fascinacije, ali i nepovjerenja.

Do početka kasne antike su, pak, brojni stranih obredi stekli popularnost širom Carstva, uključujući misterijski obred sinkretizirane egipatske boginje Izdie, te božanstava solarnog monizma kao što su Mitra i Sol Invictus, čiji se tragovi mogu pronaći čak i na dalekom sjeveru, odnosno u Britaniji.

Era kršćanske hegemonije u Rimu je počela sa preobraćenjem Konstantina. Godine 391. kršćanstvo je pod Teodozijem I postalo državna religija Rima unatoc svih drugih obreda. Počevši sa patrističkim piscima 4. stoljeća raznolika vjerske prakse širom Carstva su zajednički osuđene kao "poganske", te su sa vremenom transformirane, absorbirane ili potiskivane.

Usprkos kristijanizacije Carstva, mnogi tradicionalni obredi, posebno festivali i igre (ludi), koji su se mogli odvojiti od teoloških implikacija, su se održali kroz 4. i 5. stoljeća. Rimska religijska hijerarhija i brojni obredni aspekti su utjecali na kasnije kršćanske oblike, a mnoga pred-kršćanska vjerovanja i prakse su očuvana kroz kršćanske svetkovine i lokalne tradicije.

Literatura

• Beard, M., North, J., Price, S., Religions of Rome, Volume I, illustrated, reprint, Cambridge University Press, 1998. ISBN 0-521-31682-0
• Beard, M., North, J., Price, S., Religions of Rome, Volume II, illustrated, reprint, Cambridge University Press, 1998. ISBN 0-521-45646-0
• Beard, M., The Roman Triumph, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Mass., and London, England, 2007. ISBN 978-0-674-02613-1
• Clarke, John R., The Houses of Roman Italy, 100 BC-AD 250. Ritual, Space and Decoration, illustrated, University Presses of California, Columbia and Princeton, 1992. ISBN 978-0-520-08429-2
• Cornell, T., The beginnings of Rome: Italy and Rome from the Bronze Age to the Punic Wars (c.1000–264 BC), Routledge, 1995. ISBN 978-0-415-01596-7
• Fishwick , Duncan. The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman Empire, volume 1, Brill Publishers, 1991. ISBN 90-04-07179-2
• Fishwick , Duncan. The Imperial Cult in the Latin West: Studies in the Ruler Cult of the Western Provinces of the Roman Empire, volume 3, Brill Publishers, 2002. ISBN 90-04-12536-1
• Flint, Valerie I. J., et al.., Athlone History of Witchcraft and Magic in Europe: Ancient Greece and Rome, Vol. 2, Continuum International Publishing Group Ltd., 1998. ISBN 978-0-485-89002-0