Katedrala Marije Majke Crkve u Mostaru: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Miv2 (razgovor | doprinosi)
Nema sažetka uređivanja
Redak 8: Redak 8:
== Povijest ==
== Povijest ==


Nastojanjem apostolskoga vikara [[biskup]]a [[Anđeo Kraljević|Anđela Kraljevića]], franjevca, u Mostaru je 7. ožujka [[1866.]] počela gradnja stolne ili katedralne crkve ''(templum cathedrale)'' [[apostolski prvaci|apostolskih prvakâ]] svetoga [[Sveti Petar|Petra]] i [[Sveti Pavao|Pavla]], dovršena većom pomoću dobrotvora iz inozemstva<ref>Usp. ''Schematismus topographico-historicus Vicariatus Apostolici et Custodiae Provincialis Franciscano-missionariae in Hercegovina pro anno Domini 1873.'', Mostar, 1873., str. 129-130.</ref> i blagoslovljena [[1872.]]. Uz nju je [[1873.]] podignut "prostran i udoban župni stan".<ref>Usp. Radoslav Glavaš, ''Spomenica 50-godišnjice hercegovačke franjevačke Redodržave'', Mostar, 1897., str. 76.</ref>
Nastojanjem apostolskoga vikara [[biskup]]a [[Anđeo Kraljević|Anđela Kraljevića]], franjevca, u Mostaru je 7. ožujka [[1866.]] počela gradnja stolne ili katedralne crkve ''(templum cathedrale)'' [[apostolski prvaci|apostolskih prvakâ]] svetoga [[Sveti Petar|Petra]] i [[Sveti Pavao|Pavla]], dovršena većom pomoću dobrotvora iz inozemstva<ref>Usp. ''Schematismus topographico-historicus Vicariatus Apostolici et Custodiae Provincialis Franciscano-missionariae in Hercegovina pro anno Domini 1873.'', Mostar, 1873., str. 129-130.</ref> i blagoslovljena [[1872.]] Uz nju je [[1873.]] podignut "prostran i udoban župni stan".<ref>Usp. Radoslav Glavaš, ''Spomenica 50-godišnjice hercegovačke franjevačke Redodržave'', Mostar, 1897., str. 76.</ref>


Spomenuta [[stolnica]] ili [[katedrala]] je [[1890.]] pripojena mostarskomu franjevačkom [[samostan]]u a istodobno služi i kao [[župa|župna crkva]]. Bilo je u to doba prvoga mostarsko-duvanjskoga biskupa [[Paškal Buconjić|Paškala Buconjića]], franjevca, ([[1880.]]--[[1910.]]), koji je hercegovačkim franjevcima pomogao sagraditi samostan s bogoslovijom, podignut tijekom [[1890.]] i [[1891.]], i opskrbio potrebnim.<ref>Usp. Radoslav Glavaš, ''Biskup fra Paškal Buconjić. Prigodom 30 godina biskupovanja, 1880-1910.'', Mostar, 1910., str. 19-20; Dominik Mandić, »Osnutak franjevačkog samostana i bogoslovije u Mostaru«, u: ''Stopama Otaca. Almanah hercegovačke franjevačke omladine'', Mostar, 1934/1935., str. 19-21.</ref> a sam je pribavio zemljište za novu biskupsku crkvu, u predjelu grada tada zvanom Guvno, a danas Rondo, odnosno Trg hrvatskih velikana.
Ova prva mostarska [[stolnica]] ili [[katedrala]] pripojena je [[1890.]] mostarskomu franjevačkom [[samostan]]u te je istodobno nastavila službu i kao [[župa|župna crkva]] i kao stolna crkva. Bilo je u to doba prvoga mostarsko-duvanjskoga biskupa [[Paškal Buconjić|Paškala Buconjića]], franjevca, ([[1880.]]--[[1910.]]), koji je hercegovačkim franjevcima pomogao sagraditi samostan s bogoslovijom, podignut tijekom [[1890.]] i [[1891.]], i opskrbio potrebnim.<ref>Usp. Radoslav Glavaš, ''Biskup fra Paškal Buconjić. Prigodom 30 godina biskupovanja, 1880-1910.'', Mostar, 1910., str. 19-20; Dominik Mandić, »Osnutak franjevačkog samostana i bogoslovije u Mostaru«, u: ''Stopama Otaca. Almanah hercegovačke franjevačke omladine'', Mostar, 1934/1935., str. 19-21.</ref> Inače, to je u Mostaru sve do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća bile i jedina crkva na raspolaganju mostarskim katolicima. A kako ni jedan biskup u redovitim prilikama ne može vršiti svoju službu bez vlastite crkve, niti biskupija može biti bez crkve matice, biskup [[Paškal Buconjić|Paškala Buconjića]] je pribavio zemljište za novu biskupsku crkvu, u predjelu grada tada zvanom Guvno, a danas Rondo odnosno Trg hrvatskih velikana.


Pribavljeno zemljište – dijelom poklonjeno, a dijelom kupljeno, sastavljeno od dviju katastarskih čestica s površinom od 3.754 četvornih metara i s površinom od 4.684 četvornih metara, ukupne površine 8.388 četvornih metara – uknjiženo je na [[Mostarsko-duvanjska biskupija|Mostarsko-duvanjsku biskupiju]].Usp. ''Zemljišno-knjiški uložak katastarske općine Mostar: katastarska čestica br. 408 i 406/12''. Biskup je pribavio i oko 5 vagona kreča, koji je na gradilištu stajao preko 40 godina. Novi biskup [[Alojzije Mišić]], franjevac, (1912-1942), mislio je na gradnju, te je na gradilište dao složiti preko 250 četvornih metara tesanoga kamena.
Pribavljeno zemljište – dijelom poklonjeno, a dijelom kupljeno, sastavljeno od dviju katastarskih čestica s površinom od 3.754 m2 i s površinom od 4.684 m2, ukupne površine 8.388 m2 – uknjiženo je na [[Mostarsko-duvanjska biskupija|Mostarsko-duvanjsku biskupiju]].Usp. ''Zemljišno-knjiški uložak katastarske općine Mostar: katastarska čestica br. 408 i 406/12''. Biskup je pribavio i oko 5 vagona kreča, koji je na gradilištu stajao preko 40 godina. Novi biskup [[Alojzije Mišić]], franjevac, (1912-1942), mislio je na gradnju, te je na gradilište dao složiti preko 250 četvornih metara tesanoga kamena.


Kada je [[1942.]] preuzeo biskupiju, [[biskup]] [[Petar Čule]] se je odmah zbog gradnje obratio tada poznatim arhitektima. Čak je i glasoviti hrvatski umjetnik [[Ivan Meštrović]] bio sam ponudio da će izraditi idejnu skicu nove crkve. Sve te dobre namjere propadoše zbog Drugoga svjetskog rata i poratnih neprilika, koje su slijedile. Naime, jugoslavenske su komunističke vlasti u travnju [[1948.]] biskupa uhitiše te ga u srpnju te iste godine osudiše na 11 i pol godina stroge tamnice. Zasušnjivši pastira, Gradske vlasti, Gradski narodni odbor, dadoše se na posao te zaplijeniše spomenuto zemljište i dadoše ga GNO-u Mostar za izgradnju Doma kulture<ref>Usp. ''Gradska eksproprijaciona komisija'', br. 48.440/48., od [[22. ožujka]] [[1949.]] i br. 4.689/54., od [[25. kolovoza]] [[1955.]]</ref>, i to je danas Hrvatski dom [[herceg]]a [[Stjepan Kosača|Stjepana Kosače]]. I nije to bilo jedino što oteše i otuđiše. Biskupov delegat [[mons.]] [[Andrija Majić]] ništa nije mogao učiniti, jer mu jugoslavenske komunističke vlasti nisu niti odgovarale na prigovore i tužbe. I dok je ležao u tamnici biskup misli na gradnju svoje crkve te čak od najodgovornijega za jugoslavenske komunističke progone, koji je bio iznad svega i svakoga, [[Tito|Tita]], smjelo traži da se oduzeto zemljište vrati ili da se biskupiji dade u zamjenu drugo iste veličine i odgovarajućega položaja i kakvoće, ali bez uspjeha.
Kada je [[1942.]] preuzeo biskupiju, [[biskup]] [[Petar Čule]] se je odmah zbog gradnje obratio tada poznatim arhitektima. Čak je i glasoviti hrvatski umjetnik [[Ivan Meštrović]] bio sam ponudio da će izraditi idejnu skicu nove crkve. Sve te dobre namjere propadoše zbog Drugoga svjetskog rata i poratnih neprilika, koje su slijedile. Naime, jugoslavenske su komunističke vlasti u travnju [[1948.]] biskupa uhitiše te ga u srpnju te iste godine osudiše na 11 i pol godina stroge tamnice. Zasušnjivši pastira, Gradske vlasti, Gradski narodni odbor, dadoše se na posao te zaplijeniše spomenuto zemljište i dadoše ga GNO-u Mostar za izgradnju Doma kulture<ref>Usp. ''Gradska eksproprijaciona komisija'', br. 48.440/48., od [[22. ožujka]] [[1949.]] i br. 4.689/54., od [[25. kolovoza]] [[1955.]]</ref>, i to je danas Hrvatski dom [[herceg]]a [[Stjepan Kosača|Stjepana Kosače]]. I nije to bilo jedino što oteše i prisvojiše. Biskupov delegat [[mons.]] [[Andrija Majić]] ništa nije mogao učiniti, jer mu jugoslavenske komunističke vlasti nisu niti odgovarale na prigovore i tužbe. I dok je ležao u tamnici biskup misli na gradnju svoje crkve te čak od najodgovornijega za jugoslavenske komunističke progone, koji je bio iznad svega i svakoga, [[Tito|Tita]], smjelo traži da se oduzeto zemljište vrati ili da se biskupiji dade u zamjenu drugo iste veličine i odgovarajućega položaja i kakvoće, ali bez uspjeha.


Stigavši iz uzništva u biskupiju početkom [[1957.]], biskup tek početkom [[1958.]] preuzima upravu biskupije i ne prestaje tražiti da se riješi pitanje oduzetoga zemljišta. Prvi pisani zahtjev podnio je [[24. listopada]] [[1959.]], ali na nj, u duhu ondašnjega vremena i postupaka prema [[Katolička Crkva|Katoličkoj Crkvi]], nije nikada dobio odgovora. Opet razgovara i pregovara s komunističkim čelnicima te mu je tek [[30. lipnja]] [[1967.]] bilo moguće predati novi zahtjev. Kada je sve krenulo s mrtve točke, u pregovorima mu je rečeno da će mu biti dano zemljište biskupove bašče, oduzeto [[1948.]] zajedno s drugim biskupijskim dobrima, uključujući i spomenuto zemljište na Guvnu, odnosno Rondou, namijenjeno za stolnu crkvu. Ne imajući drugoga izlaza, biskup pristaje te konačno [[17. prosinca]] [[1971.]] Zavod za urbanizam i komunalnu djelatnost Mostara izdaje uredbu o dodjeli lokacije. U ožujku je [[1973]] odobren idejni nacrt crkve s pripadnim uredsko-stambenim objektom. Građevinska dozvola stiže [[22. travnja]] [[1974.]] te [[9. studenoga]] [[1975.]] biskup Petar, položivši kamen temeljac, blagoslivlje temelje buduće crkve, koju svaki biskup i svaka biskupija moraju imati, to jest crkve matice, što je po svojoj naravi svaka [[stolnica|stolnice]] ili [[katedrala|katedrale]].</ref>Usp. ''Glas koncila'', katolički dvotjednik, 15. (1976.), br. 24, str. 14.</ref>
Stigavši iz uzništva u biskupiju početkom [[1957.]], biskup tek početkom [[1958.]] preuzima upravu biskupije i ne prestaje tražiti da se riješi pitanje oduzetoga zemljišta. Prvi pisani zahtjev podnio je [[24. listopada]] [[1959.]], ali na nj, u duhu ondašnjega vremena i postupaka prema [[Katolička Crkva|Katoličkoj Crkvi]], nije nikada dobio odgovora. Opet razgovara i pregovara s komunističkim čelnicima te mu je tek [[30. lipnja]] [[1967.]] bilo moguće predati novi zahtjev. Kada je sve krenulo s mrtve točke, u pregovorima mu je rečeno da će mu biti dano zemljište biskupove bašče, oduzeto [[1948.]] zajedno s drugim biskupijskim dobrima, uključujući i spomenuto zemljište na Guvnu, odnosno Rondou, namijenjeno za stolnu crkvu. Ne imajući drugoga izlaza, biskup pristaje te konačno [[17. prosinca]] [[1971.]] Zavod za urbanizam i komunalnu djelatnost Mostara izdaje uredbu o dodjeli lokacije. U ožujku je [[1973]] odobren idejni nacrt crkve s pripadnim uredsko-stambenim objektom. Građevinska dozvola stiže [[22. travnja]] [[1974.]] te [[9. studenoga]] [[1975.]] biskup Petar, položivši kamen temeljac, blagoslivlje temelje buduće crkve, koju svaki biskup i svaka biskupija moraju imati, to jest crkve matice, što je po svojoj naravi svaka [[stolnica]] ili [[katedrala]].<ref>Usp. ''Glas koncila'', katolički dvotjednik, god. 15. (1976.), br. 24, str. 14.</ref>


Svojom upornošću hrabri i napaćeni [[biskup]] [[Petar Čule]] i njegovi svećenici unatoč raznim teškoćama i ograničenjima unutra i izvana uspijevaju podignuti novu crkvu, te je kako tako građevinski okončati [[1980.]] i osposobti za sveto bogoslužje. Ostvaruje se tako san hercegovačkih katolika duži od jednoga stoljeća, čime je »grad na Neretvi« napokon dobio [[biskup]]sku crkvu. Nju je one iste godine na [[blagdan]] Uzvišenja Svetoga Križa, to jest [[14. rujna]] [[1980.]], [[biskup]] [[Petar Čule]] svečano posvetio i predao svojemu nasljedniku na [[biskupska stolica|biskupskoj stolici]] [[Mostarsko-duvanjska biskupija|mostarsko-duvanjskih biskupa]], [[mons.]] [[Pavao Žanić|Pavlu Žaniću]], kleru i vjernome Božjem puku. U toj prigodi sam [[biskup]] [[Petar Čule]], koji je istodobno u znak posebnoga [[papa|papina]] poštovanja toga dana promaknut za nadbiskupa, [[biskup koadjutor|biskupu koadjutoru]] [[Pavao Žanić|Pavlu Žaniću]] predao je i [[Mostarsko-duvanjska biskupija|Mostarsko-duvanjsku biskupiju]] kao i upravu [[Trebinjsko-mrkanska biskupija|Trebinjsko-mrkanskom biskupijom]].
Svojom upornošću hrabri i napaćeni [[biskup]] [[Petar Čule]] i njegovi svećenici unatoč raznim teškoćama i ograničenjima unutra i izvana uspijevaju podignuti novu crkvu, te je kako tako građevinski okončati [[1980.]] i osposobti za sveto bogoslužje. Ostvaruje se tako san hercegovačkih katolika duži od jednoga stoljeća, čime je »grad na Neretvi« napokon dobio [[biskup]]sku crkvu. Nju je one iste godine na [[blagdan]] Uzvišenja Svetoga Križa, to jest [[14. rujna]] [[1980.]], [[biskup]] [[Petar Čule]] svečano posvetio i predao svojemu nasljedniku na [[biskupska stolica|biskupskoj stolici]] [[Mostarsko-duvanjska biskupija|mostarsko-duvanjskih biskupa]], [[mons.]] [[Pavao Žanić|Pavlu Žaniću]], kleru i vjernome Božjem puku. U toj prigodi sam [[biskup]] [[Petar Čule]], koji je istodobno u znak posebnoga [[papa|papina]] poštovanja toga dana promaknut za nadbiskupa, [[biskup koadjutor|biskupu koadjutoru]] [[Pavao Žanić|Pavlu Žaniću]] predao je i [[Mostarsko-duvanjska biskupija|Mostarsko-duvanjsku biskupiju]] kao i upravu [[Trebinjsko-mrkanska biskupija|Trebinjsko-mrkanskom biskupijom]].

Inačica od 17. kolovoza 2011. u 18:00

Datoteka:Mostar katedrala.JPG
Mostarska katedrala

Katedrala Marije Majke Crkve je stolna ili katedralna crkva mostarsko-duvanjskoga biskupa te je u tome svojstvu glavna crkva odnosno crkva matica Mostarsko-duvanjske biskupije i istodobno je jedna od danas četri postojeće katoličke stolnice ili katedrale u Bosni i Hercegovini, sve četiri rimskoga obreda ili, pučki rečeno, rimokatoličke.

Podignuta na čast Božju, mostarska je stolnica ili katedrala posvećena Mariji Majki Crkve.

Nalazi se u ulici nadbiskupa Petra Čule b.b. u Mostaru.

Povijest

Nastojanjem apostolskoga vikara biskupa Anđela Kraljevića, franjevca, u Mostaru je 7. ožujka 1866. počela gradnja stolne ili katedralne crkve (templum cathedrale) apostolskih prvakâ svetoga Petra i Pavla, dovršena većom pomoću dobrotvora iz inozemstva[1] i blagoslovljena 1872. Uz nju je 1873. podignut "prostran i udoban župni stan".[2]

Ova prva mostarska stolnica ili katedrala pripojena je 1890. mostarskomu franjevačkom samostanu te je istodobno nastavila službu i kao župna crkva i kao stolna crkva. Bilo je u to doba prvoga mostarsko-duvanjskoga biskupa Paškala Buconjića, franjevca, (1880.--1910.), koji je hercegovačkim franjevcima pomogao sagraditi samostan s bogoslovijom, podignut tijekom 1890. i 1891., i opskrbio potrebnim.[3] Inače, to je u Mostaru sve do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća bile i jedina crkva na raspolaganju mostarskim katolicima. A kako ni jedan biskup u redovitim prilikama ne može vršiti svoju službu bez vlastite crkve, niti biskupija može biti bez crkve matice, biskup Paškala Buconjića je pribavio zemljište za novu biskupsku crkvu, u predjelu grada tada zvanom Guvno, a danas Rondo odnosno Trg hrvatskih velikana.

Pribavljeno zemljište – dijelom poklonjeno, a dijelom kupljeno, sastavljeno od dviju katastarskih čestica s površinom od 3.754 m2 i s površinom od 4.684 m2, ukupne površine 8.388 m2 – uknjiženo je na Mostarsko-duvanjsku biskupiju.Usp. Zemljišno-knjiški uložak katastarske općine Mostar: katastarska čestica br. 408 i 406/12. Biskup je pribavio i oko 5 vagona kreča, koji je na gradilištu stajao preko 40 godina. Novi biskup Alojzije Mišić, franjevac, (1912-1942), mislio je na gradnju, te je na gradilište dao složiti preko 250 četvornih metara tesanoga kamena.

Kada je 1942. preuzeo biskupiju, biskup Petar Čule se je odmah zbog gradnje obratio tada poznatim arhitektima. Čak je i glasoviti hrvatski umjetnik Ivan Meštrović bio sam ponudio da će izraditi idejnu skicu nove crkve. Sve te dobre namjere propadoše zbog Drugoga svjetskog rata i poratnih neprilika, koje su slijedile. Naime, jugoslavenske su komunističke vlasti u travnju 1948. biskupa uhitiše te ga u srpnju te iste godine osudiše na 11 i pol godina stroge tamnice. Zasušnjivši pastira, Gradske vlasti, Gradski narodni odbor, dadoše se na posao te zaplijeniše spomenuto zemljište i dadoše ga GNO-u Mostar za izgradnju Doma kulture[4], i to je danas Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače. I nije to bilo jedino što oteše i prisvojiše. Biskupov delegat mons. Andrija Majić ništa nije mogao učiniti, jer mu jugoslavenske komunističke vlasti nisu niti odgovarale na prigovore i tužbe. I dok je ležao u tamnici biskup misli na gradnju svoje crkve te čak od najodgovornijega za jugoslavenske komunističke progone, koji je bio iznad svega i svakoga, Tita, smjelo traži da se oduzeto zemljište vrati ili da se biskupiji dade u zamjenu drugo iste veličine i odgovarajućega položaja i kakvoće, ali bez uspjeha.

Stigavši iz uzništva u biskupiju početkom 1957., biskup tek početkom 1958. preuzima upravu biskupije i ne prestaje tražiti da se riješi pitanje oduzetoga zemljišta. Prvi pisani zahtjev podnio je 24. listopada 1959., ali na nj, u duhu ondašnjega vremena i postupaka prema Katoličkoj Crkvi, nije nikada dobio odgovora. Opet razgovara i pregovara s komunističkim čelnicima te mu je tek 30. lipnja 1967. bilo moguće predati novi zahtjev. Kada je sve krenulo s mrtve točke, u pregovorima mu je rečeno da će mu biti dano zemljište biskupove bašče, oduzeto 1948. zajedno s drugim biskupijskim dobrima, uključujući i spomenuto zemljište na Guvnu, odnosno Rondou, namijenjeno za stolnu crkvu. Ne imajući drugoga izlaza, biskup pristaje te konačno 17. prosinca 1971. Zavod za urbanizam i komunalnu djelatnost Mostara izdaje uredbu o dodjeli lokacije. U ožujku je 1973 odobren idejni nacrt crkve s pripadnim uredsko-stambenim objektom. Građevinska dozvola stiže 22. travnja 1974. te 9. studenoga 1975. biskup Petar, položivši kamen temeljac, blagoslivlje temelje buduće crkve, koju svaki biskup i svaka biskupija moraju imati, to jest crkve matice, što je po svojoj naravi svaka stolnica ili katedrala.[5]

Svojom upornošću hrabri i napaćeni biskup Petar Čule i njegovi svećenici unatoč raznim teškoćama i ograničenjima unutra i izvana uspijevaju podignuti novu crkvu, te je kako tako građevinski okončati 1980. i osposobti za sveto bogoslužje. Ostvaruje se tako san hercegovačkih katolika duži od jednoga stoljeća, čime je »grad na Neretvi« napokon dobio biskupsku crkvu. Nju je one iste godine na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, to jest 14. rujna 1980., biskup Petar Čule svečano posvetio i predao svojemu nasljedniku na biskupskoj stolici mostarsko-duvanjskih biskupa, mons. Pavlu Žaniću, kleru i vjernome Božjem puku. U toj prigodi sam biskup Petar Čule, koji je istodobno u znak posebnoga papina poštovanja toga dana promaknut za nadbiskupa, biskupu koadjutoru Pavlu Žaniću predao je i Mostarsko-duvanjsku biskupiju kao i upravu Trebinjsko-mrkanskom biskupijom.

Novopodignuta mostarsku stolnica ili katedrala teško je stradala u granatiranjima grada za vrijeme Domovinskoga rata devedesetih godina prošloga stoljeća, te joj je bila prijeko potrebna temeljita obnova. U okviru te obnove sagrađen je i zvonik u čijemu se tornju sada nalazi šest zvona. Postavljene su i klasične orgulje, što je i vjerski i kulturni doprinos razvoju grada Mostara i glazbenoga života uopće.

Osobitosti

U kripti se nalazi kapela. U samoj su kapeli i grobovi nadbiskupa Petra Čule i biskupa Marka Perića. (Tekst valja još doraditi i dopuniti podatcima!)

Katedralna župa

Uz stolnicu ili katedralu vezana je i jedna od ukupo 6 danas postojećih mostarskih gradskih katoličkih župa, Župa Marije Majke Crkve, kojoj istodobno služi kao župna crkva. Osim dijela grada (Centar 1), obuhvaća još i Zahum.

Župni ured nalazi se u ulici nadbiskupa Petra Čule b.b.

Ostalih pet župa su (abecednim redom): Župa svetoga Ivana Apostola i Evanđelista (osnovana na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja 1993., a obuhvaća Centar 2 i Zalik; župni ured je u ulici Kneza Višeslava 2), Župa svetoga Luke Evanđelista (osnovana na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja 1993., a obuhvaća Iliće; župni ured je u Barakovac b. b.), Župa svetoga Marka Evanđelista (osnovana na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja 1993., a obuhvaća Cim; župni ured je isti kao i za Župu sv. Luke u Ilićima, Barakovac b. b.; na području župe nalazi se ostatci rimske bazilike), Župa svetoga Mateja Evanđelista (osnovana na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja 1993., a obuhvaća Rudnik i Orlac; župni ured je u Rudarskoj ulici b.b.) i Župa svetoga Petra i Pavla (obuhvaća Podhum, Rodoč, Jasenicu; župni ured je u Franjevačkoj ulici 2; sve do osamdesetih godina prošloga stoljeća jedina katolička župa u Mostaru; na području grada stara župa od 15. do 17. stoljeća, obnovljena 1849.).

Posebna slavlja

Osim redovitih katoličkih svetkovina i blagdana u mostarskoj se stolnici ili katedrali posebnom svečanosću slave još svetkovina posvete same stolnice ili katedrale, koja je istodobno blagdan za cijelu Mostarsko-duvanjsku biskupiju i pada na 14. rujna zajedno s obljetnicom biskupskoga ređenja sadašnjega mostarsko-duvanjskoga biskupa Ratka Perića (Neum, 1992.), zatim svetkovina Marije Majke Crkve, nebeske zaštitnice, koja se slavi na duhovski ponedjeljak, te svetkovina svetoga Josipa, zaštitnika Mostarsko-duvanjske biskupije, koja, kao i općenito, pada na 19. ožujka.

Izvori

  1. Usp. Schematismus topographico-historicus Vicariatus Apostolici et Custodiae Provincialis Franciscano-missionariae in Hercegovina pro anno Domini 1873., Mostar, 1873., str. 129-130.
  2. Usp. Radoslav Glavaš, Spomenica 50-godišnjice hercegovačke franjevačke Redodržave, Mostar, 1897., str. 76.
  3. Usp. Radoslav Glavaš, Biskup fra Paškal Buconjić. Prigodom 30 godina biskupovanja, 1880-1910., Mostar, 1910., str. 19-20; Dominik Mandić, »Osnutak franjevačkog samostana i bogoslovije u Mostaru«, u: Stopama Otaca. Almanah hercegovačke franjevačke omladine, Mostar, 1934/1935., str. 19-21.
  4. Usp. Gradska eksproprijaciona komisija, br. 48.440/48., od 22. ožujka 1949. i br. 4.689/54., od 25. kolovoza 1955.
  5. Usp. Glas koncila, katolički dvotjednik, god. 15. (1976.), br. 24, str. 14.


Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Katedrala Marije Majke Crkve u Mostaru

Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je sa službene stranice Mostarsko-duvanjske biskupije. Vidi dopusnicu.