Versajski ugovor: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
m r2.7.2) (robot Dodaje: tt:Версаль килешүе Mijenja: tl:Kasunduan ng Versailles |
||
Redak 87: | Redak 87: | ||
[[ta:வெர்சாய் ஒப்பந்தம்]] |
[[ta:வெர்சாய் ஒப்பந்தம்]] |
||
[[th:สนธิสัญญาแวร์ซาย (1919)]] |
[[th:สนธิสัญญาแวร์ซาย (1919)]] |
||
[[tl: |
[[tl:Kasunduan ng Versailles]] |
||
[[tr:Versailles Barış Antlaşması]] |
[[tr:Versailles Barış Antlaşması]] |
||
[[tt:Версаль килешүе]] |
|||
[[uk:Версальський договір 1919]] |
[[uk:Версальський договір 1919]] |
||
[[ur:معاہدۂ ورسائے]] |
[[ur:معاہدۂ ورسائے]] |
Inačica od 31. listopada 2011. u 17:49
Nakon prvog svjetskog rata, mirovni sporazumi zaključeni su sa svakom pobijeđenom državom posebno.
Mirovna konferencija održana je od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. u Parizu, a kako su njezina glavna vječanja bila u dvorcu Versailles (Versaj), za nju se ustalio naziv: Versajska mirovna konferencija.
Glavnu riječ na toj konferenciji imali su državnici velikih sila Antante, a zastupano je 27 država iz Antantine koalicije.
Mirovni ugovor s Njemačkom zaključen je 28. lipnja 1919. u dvorcu Versaillesu (Versajski ugovor). Ona je u skladu s tim ugovorom morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svjetski rat, pristati da se Alsace (Alzas) i Lorraine (Loren) vrate Francuskoj, da se u sjevernom Schleswigu (Šlezvig) provede plebiscit, da se neki pogranični gradovi vrate Belgiji, da se u području Saara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda i nakon toga provede plebiscit o njezinoj konačnoj pripadnosti Njemačkoj ili Francuskoj. Nadalje, Njemačka je morala priznati pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj preko koridora izlaz na Baltičko more prema luci Gdanjsk. Njemačke kolonije i njemačka imovina u tim kolonijama pripali su najvećim djelom Velikoj Britaniji, a zatim Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugalu, Južnoafričkoj Uniji i Australiji. Njemačka je od početka 1929. godine morala platiti ratne odštete u iznosu od 5 milijardi dolara, a ostalo, što je trebalo naknadno utvrditi, isplatiti u 30 godina.
Osim toga, zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je morala isporučiti pobjedničkim državama gotovu svu svoju trgovačku mornaricu i za te države svake godine proizvoditi utvrđeni broj novih brodova. Nije smijela uvoziti ni izvoziti oružje, nije smjela imati podmornice, a glede vojske mogla je držati samo 104.000 vojnika u kopnenim i 15.000 vojnika u mornaričkim postrojbama. Uz poništenje prijašnjih ugovora, Njemačka je morala priznati novonastale države u Europi i obvezati se da neće pripojiti Austriju.
|