Versajski ugovor: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Kubura (razgovor | doprinosi)
Nema sažetka uređivanja
Vagobot (razgovor | doprinosi)
Redak 87: Redak 87:
[[ta:வெர்சாய் ஒப்பந்தம்]]
[[ta:வெர்சாய் ஒப்பந்தம்]]
[[th:สนธิสัญญาแวร์ซาย (1919)]]
[[th:สนธิสัญญาแวร์ซาย (1919)]]
[[tl:Tratado ng Versailles]]
[[tl:Kasunduan ng Versailles]]
[[tr:Versailles Barış Antlaşması]]
[[tr:Versailles Barış Antlaşması]]
[[tt:Версаль килешүе]]
[[uk:Версальський договір 1919]]
[[uk:Версальський договір 1919]]
[[ur:معاہدۂ ورسائے]]
[[ur:معاہدۂ ورسائے]]

Inačica od 31. listopada 2011. u 17:49

Britanski premijer David Lloyd George, talijanski premijer Vittorio Orlando, francuski predsjednik Georges Clemenceau i predsjednik SAD-a Woodrow Wilson na potpisivanju Versajskog sporazuma

Nakon prvog svjetskog rata, mirovni sporazumi zaključeni su sa svakom pobijeđenom državom posebno.

Mirovna konferencija održana je od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. u Parizu, a kako su njezina glavna vječanja bila u dvorcu Versailles (Versaj), za nju se ustalio naziv: Versajska mirovna konferencija.

Glavnu riječ na toj konferenciji imali su državnici velikih sila Antante, a zastupano je 27 država iz Antantine koalicije.

Mirovni ugovor s Njemačkom zaključen je 28. lipnja 1919. u dvorcu Versaillesu (Versajski ugovor). Ona je u skladu s tim ugovorom morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svjetski rat, pristati da se Alsace (Alzas) i Lorraine (Loren) vrate Francuskoj, da se u sjevernom Schleswigu (Šlezvig) provede plebiscit, da se neki pogranični gradovi vrate Belgiji, da se u području Saara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda i nakon toga provede plebiscit o njezinoj konačnoj pripadnosti Njemačkoj ili Francuskoj. Nadalje, Njemačka je morala priznati pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj preko koridora izlaz na Baltičko more prema luci Gdanjsk. Njemačke kolonije i njemačka imovina u tim kolonijama pripali su najvećim djelom Velikoj Britaniji, a zatim Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugalu, Južnoafričkoj Uniji i Australiji. Njemačka je od početka 1929. godine morala platiti ratne odštete u iznosu od 5 milijardi dolara, a ostalo, što je trebalo naknadno utvrditi, isplatiti u 30 godina.

Osim toga, zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je morala isporučiti pobjedničkim državama gotovu svu svoju trgovačku mornaricu i za te države svake godine proizvoditi utvrđeni broj novih brodova. Nije smijela uvoziti ni izvoziti oružje, nije smjela imati podmornice, a glede vojske mogla je držati samo 104.000 vojnika u kopnenim i 15.000 vojnika u mornaričkim postrojbama. Uz poništenje prijašnjih ugovora, Njemačka je morala priznati novonastale države u Europi i obvezati se da neće pripojiti Austriju.