Henrik VII., car Svetog Rimskog Carstva

Henrik VII., car Svetog Rimskog Carstva

Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.

portret Henrika VII.

Henrik VII. (njem. Heinrich VII. oko 1275 (ili 1279?) - 24. kolovoz 1313) bio je kralj Rimljana od 1308. i car Svetog Rimskog Carstva od 1312. do svoje smrti. Bio je prvi car iz dinastije Luksemburg.

Podrijetlo

Bio je sin luksemburgškog grofa Henrika VI i Beatrice iz grofovske obitelji Avne. Nakon što je 1308. izabran za kralja Rimljana, čime je u stvari dobio položaj kralja Njemačke, Henrik je 15. kolovoza 1309. najavio da namjerava otputovati u Italiju i primiti carsku krunu iz ruku pape. U međuvremenu, kako je u Češkoj 1306. izumrla dinastija Pšemislovića, Henrik VII je svog sina Ivana Slijepog oženio nasljednicom češke krune Eliška (Elizavbetom). Time je Ivan Slijepi postao češki kralj 1310. i legitimni pretendent na krunu Ugarske i krunu Poljske.

Vladavina

Henrik VII je 1312. na čelu svoje vojske poduzeo pohod na Italiju, ceremonijalni odlazak u Rim koji se očekivao od svakog titularnog kralja Rimljana. U Rimu je okrunjen 29. lipnja 1312. za cara Svetog rimskog carstva. Samim tim, Henrik VII je postao prvi car Svetog rimskog carstva još od Fridriha II, a njegovim krunjenjem okončan je Interregnum koji je trajao još od 1250. godine. Glavni cilj Henrikove politike bio je obnova carske vlasti u sjevernoj Italiji. Najjači otpor pružila mu je Firenca, a zatim i drugi gradovi u Toskani. Car se sporječkao i sa gvelfima i sa gibelina, a njegov dolazak izazvao je približavanje pape Klementa V. i napuljskog kralja Roberta Mudrog. Kako je Robert pored kraljevske titule bio i grof Provanse dugovao je vazalsku lojalnost caru. Henrik je krenuo kazniti Roberta zbog navodne neposlušnosti, ali je preminuo 24. kolovoza 1313. u Buenconventu blizu Siene. Sahranjen je u katedrali Uznesenja Marijina u Pisi.

Nakon Henrikove smrti carska vlast se brzo urušila u Italiji. Ipak, njegov dolazak ostavio je snažan dojam na suvremenike, na prvom mjestu na Dantea. U svojoj Božanstvenoj komediji Dante na nekoliko mjesta spominje u pozitivnom kontekstu Henrika VII. U Petoj sferi Raja, u kojoj se nalaze hrabri ratnici i vladari iz prošlosti, Dante spominje kako je počasno mjesto rezervirano i za Henrika. Također, u Čistilištu, Henrik VII se spominje kao spasitelj koji će obnoviti carsku vlast u Italiji i okončati razne zlouporabe Rimokatoličke crkve.

Henrika smrt je dovela do nove borbe oko carske krune. Njegov sin Ivan Slijepi nije se uspio nametnuti za novog cara, dok su najozbiljniji pretendenti na položaj cara bili Ludovik Bavarski iz dinastije Wittelsbacha i austrijski vojvoda Fridrik I Lijepi iz dinastije Habsburga. Poslije pobjede kod Mildorfa u rujnu 1322. carsku krunu je ponio Ludovik IV Bavarski.

Obitelj

Henrik VII je od 1292. bio oženjen Margaretom, kćerkom brabantskog vojvode Johanna I. Sa njom je imao troje djece:

• Ivana Slijepog (10. kolovoza 1296 - 26. kolovoza 1346), grofa od Luksemburga i kralja Češke.
• Mariju (1304-26 ožujka 1324), koja je 1322. udata za francuskog kralja Šarla IV Lepog.
• Beatrice (1305-11 studeni 1319), koja je 1318. udana za ugarskog kralja Karla I Roberta.