Samanidsko Carstvo: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m r2.7.1) (robot Dodaje: kk:Самани әулеті Mijenja: zh:薩曼王朝
Escarbot (razgovor | doprinosi)
m r2.7.2+) (robot Dodaje: be:Дзяржава Саманідаў
Redak 80: Redak 80:
[[ar:سامانيون]]
[[ar:سامانيون]]
[[az:Samanilər sülaləsi]]
[[az:Samanilər sülaləsi]]
[[be:Дзяржава Саманідаў]]
[[ca:Dinastia samànida]]
[[ca:Dinastia samànida]]
[[ceb:Dinastiyang Samanida]]
[[ceb:Dinastiyang Samanida]]

Inačica od 23. siječnja 2012. u 09:25

Samanidsko Carstvo

Sāmāniyān (سامانیان)


819.999.
 

Lokacija Samanidskog Carstva
Lokacija Samanidskog Carstva
Zemljovid Samanidskog Carstva
Glavni grad Balh, Buhara, Samarkand, Herat
Jezik/ci perzijski
Religija sunitski islam
Vlada Monarhija
Emir
 - 819.-855. Jahja ibn Asad (prvi)
 - 999. Abd al-Malik II. (zadnji)
Povijest Srednji vijek
 - uspostavljena 819.
 - ukinuta 999.

Samanidsko Carstvo (perz. سامانیان; Sāmāniyān) je naziv za iransku državu koja u 9. i 10. stoljeću prostirala na području Velikog Irana i središnje Azije. Samanidska dinastija imenovana je prema Asadu Samankodi, zoroastrijskom plemiću koji je prešao na sunitski islam, a uz Tahiride se smatra prvom autohtonom iranskom dinastijom nakon arapskog osvajanja Iranske visoravni u 7. stoljeću. Samanidi se također smatraju potomcima sasanidskog vladara Bahrama Čobina odnosno mihranske dinastije, jedne od sedam slavnih iranskih starovjekovnih plemićkih kuća. Samanidi su oblikovali političku upravu po uzoru na abasidski kalifat, a prijestolnice su im bile smještene u Balhu, Buhari, Samarkandu i Heratu. Njihov politički utjecaj još je više ojačao nakon što su 900. godine uspješno pokorili susjednu iransku državu Safarida, a održali su se još točno stotinu godina kada ustankom nastaje Gaznavidsko Carstvo. Samanidsko razdoblje ostalo je upamćeno prije svega po bogatoj umjetničkoj i znanstvenoj ostavštini: grad Buhara je veličinom i slavom bio ravan Bagdadu, samanidski vladari promicali su korištenje perzijskog jezika, a neki od značajnijih učenjaka iz tog razdoblja bili su Rudaki i Avicena.

Literatura